Divlje žene plesa 1920-ih nisu samo potakle svakoga da pleše Charleston i Grizzly Bear. Zvijezde poput Josephine Baker i Tallulah Bankhead odigrale su ključnu ulogu u procesu ženske emancipacije.
Godine 1908., noseći malo više od prsnog oklopa s draguljima i prozirne suknje, kanadska plesačica Maud Allan ušla je u utvrdu britanske pristojnosti sa svojim samostalnim radom, The Vision of Salomé. Allan je plesala svoju smionu koreografiju žudnje, “njišući se poput vještice, okrećući se poput zmije i dašćući hipnotizirajućom strašću”, prema riječima jednog omamljenog gledatelja. Dok je nekoliko kazališta izvan Londona zabranilo Allaninu izvedbu, smatrajući je nepristojnom, legiji ženskih obožavateljica ona je predstavljala inspiraciju. Margot Asquith, žena liberalnog premijera, bila je jedna od onih koja je Allanino plesanje vidjela kao oslobađajući izraz ženske seksualnosti.
Prva desetljeća 20. stoljeća bila su uzbudljivo bojno polje za žene na kojem su postigle ključne dobitke u političkim i pravnim reformama. No, žene su testirale i drugu arenu svoje emancipacije: svoja tijela. Kako je moda postajala jednostavnijom, a suknje postajale kraće, dosegnuvši dužinu koljena do kasnih 1920-ih godina, žene su otkrile nove fizičke slobode – ili barem one koje su imale dovoljno novca i vremena.
{slika}Za razliku od svojih užurbanih, namještenih i utegnutih baka, one su mogle osjetiti sunce i vjetar u svojim udovima; s lakoćom su mogle trčati, koračati i voziti bicikl. Također su mogle plesati – i nije slučajno ovo bila era opsjednuta plesom. Od bosonogih ekstaza Isadore Duncan, čiji je slobodan i izražajan ples zadao udarac utegnutom i surovom klasičnom baletu, do kolektivnog ‘jazzinga’ 1920-ih, ples je odigrao iznenađujuće simboličnu ulogu u priči o ženskom oslobođenju.
Utjecaj Allanine Salomé proširio se daleko van kazališta. Jednom desničarskom političaru, Noelu Pembertonu Billingu, njezin je erotizam bio ništa manje nego poticanje ženske izopačenosti, pogotovo lezbijstva. Deset godina kasnije, kada je Britanija bila u ratu, Billing je u svom časopisu Vigilante izdao članak optužujući Allan da predstavlja ključ opasno rasprostranjenog ‘kulta klitorisa’, te simptomatične antidomoljubne dekadencije koja podriva gorenje slojeve britanskog društva.
Čak i da Allan nije tjerala žene na zloću lezbijstva ona je, prema riječima jednog komentatora, “promovirala opasnu tendenciju plesanja”. I to nije bilo samo na pozornici, nego su žene i na plesnom podiju pokazivale zabrinjavajući nedostatak skromnosti, s društvenim plesovima koji su se počeli širiti neposredno prije početka Prvog svjetskog rata. Potaknut ritmovima američkog ragtimea, Bunny Hug, Turkey Trot i Grizzly Bear izazvali su razuzdano odstupanje od formalnosti dvoranskog plesa.
To je potaknulo plesače da podignu svoje noge, energično skaču s jedne na drugu stranu i drže svoje lepršave zdjelice skupljenima. Godine 1914. Vatikan se osjetio primoranim donijeti formalnu optužbu njihova sugestivnog, animalističkog pokreta. Za mladu i vrlo aristokratsku britansku socijalisticu Lady Diana Manners, ovi su plesači ragtimea bili dio nove ‘prijateljske slobode’, znak da je ‘viktorijanstvo’ napokon popustilo svoj stisak.
Noćni su se klubovi u Londonu počeli pojavljivati 1912. i kad god je Manners uspjela izbjeći svoje pratitelje, ovi mračni podrumi ispunjeni ljudima predstavljali su koktel nezakonitih uzbuđenja: pušenja cigareta, nošenja ruža, ispijanja Pink Ladiesa – i plesanja. Njezina stručnost na plesnom podiju potaknuta je godinom formalne obuke u baletu i ruskom narodnom plesu. Fizička hladnokrvnost koju je imala nije bila samo neuobičajena za žene njezinog staleža; pridonijela je nužnom porastu njezinog samopouzdanja u godinama nakon rata kada se nastavila izrugivati tradiciji kroz svoju glumačku karijeru. Ne samo da ju je to odvelo na Broadway, nego joj je omogućilo uzdržavanje muža, Duffa Coopera, u prvim godinama bavljenja politikom.
Tijekom 1920-ih, ragtimu je prethodila svojeglava buka i poskakivanje Charlestona i zločesti Black Bottom koji je doveo do procvata izazovnih stražnjica. Zelda Fitzgerald, slavna inspiracija svome suprugu F Scottu i fiktivna flapper heroina, također je bila opaki primjer desetljeća jazz plesova. Poznati mit koji se akumulirao oko Fitzgeraldovih hranjen je pričama o Zeldinom dizanju suknje visoko iznad struka kako bi naglasila ljuljanje bokova – i bljeskom onoga što je Ernest Hemingway sa zadovoljstvom nazivao njezinim ‘dugim crnim nogama’.
Ako su plesovi postajali sve više divlji, onda je i moral postajao takav. U razdoblju između 1914. i 1929. godine u Americi se udvostručila stopa razvoda, a istraživanja su pokazala kako je došlo do još bržeg porasta seksa prije braka. Promiskuitet mladih žena izazvao je uzbunu, pogotovo u Velikoj Britaniji gdje je nakon ratnog pokolja procijenjeno kako će jedna od 10 žena vjerojatno pronaći muža i skrasiti se za brak i majčinstvo. Već od 1919. godine, kada su mediji počeli spekulirati o vrstama sebičnosti i destabilizirati užitke ovih mladih žena, počela se smanjivati simpatija za njihovo stanje. Daily Mail je upozoravao kako bi broj ‘nepotrebnih’ žena mogao predstavljati ‘katastrofu za ljudsku vrstu’.{slika}
Ples nastavlja biti gromobranom zabrinute javnosti. Godine 1923., kada je Tallulah Bankhead došla u London kako bi unaprijedila svoju glumačku karijeru, nisu samo hrapavost njezina Alabama naglaska i uzavrelost njezinog karaktera činili ključ njezinog uspjeha. To je bila aktualna igra u kojoj je postigla svoj debi. ‘The Dancers’ Geralda du Mauriera i Viole Tree, dramatizirali su argumente za i protiv oslobođenja flappera 1920.-ih pričama o dvjema ženama opsjednutima plesom. Bankheadov lik Maxie profesionalna je kabaret umjetnica čiji ples simbolizira slobodu; zaradila je svoj novac i pronašla svoje mjesto pod Suncem. Njezina suprotnost je Audry, pripadnica otmjenih društvenih krugova, koju je ovisnost o plesu dovela do neurotičnog pakla noćnih klubova, koktela i seksa.
Moralni kaos Audryina svijeta zabilježen je na slici škotskog umjetnika John Bulloch Soutera godine 1926. pod nazivom ‘Slom’. Slika prikazuje golu flappericu kako pleše Charleston uz pratnju jazz saksofonista. Potonji je posjednut na polegnuti kip Minerve, božice mudrosti: činjenica da je crnac izazvala je bijes javnosti zbog koje je Souterova slika nasilno maknuta sa zidova Kraljevske akademije u Londonu.
Rasa je još jedan od srušenih tabua jer se radilo o eri masovnog useljavanja pjevača i plesača, američkih crnaca, koji su počeli naseljavati sve veće europske gradove. Ada ‘Bricktop’ Smith, pjevačica kabareta iz Zapadne Virginije, postala je vodiljom pariških noćnih klubova, dajući instrukcije iz Carlestona svima, od spisateljice i nasljednice Nancy Cunard do Princa od Walesa. A kada je mršava pjevačica zbora iz St. Louisa pod imenom Josephine Baker stigla u Pariz 1925. kako bi nastupala u modernom Revue Nègre, njezine su subverzivne i inovativne verzije jazza hvaljene od strane umjetnika i intelektualaca i nazivane genijalnima. Picasso ju je nazvao ‘Nefertiti današnjice’ – i to je bio utjecaj njezinog plesa koji je uzdignut na ideal estetike.
Nakon što je kod kuće podnijela rasnu diskriminaciju i zlostavljanje; Baker je sada reklamirala kozmetičke proizvode koje su omogućavali bjelkinjama da oponašaju njezinu sjajno ošišanu kosu, uglađenu kožu i podatnu siluetu. Bio je to za nju zapanjujući preokret. Ali je također demonstriralo snagu po kojoj su simboli jazz razdoblja – njihova odjeća, glazba i ples – morali prijeći preko društvenih barijera.
To je, naravno, manje dobroćudna priča u kojoj su ti simboli postali komercijalizirani novim reklamama od milijardu dolara, modnom industrijom i industrijom ljepote, te o pritiscima koje su proizveli. Mlade su flapperice možda zbacile tiraniju korzeta, ali su otkrile novu tiraniju dijeta. Školarka u Chicagu pokušala se otrovati plinom jer joj roditelji nisu dozvolili bob frizuru i kraću suknju, kao što su je imale ostale kolegice u razredu.
Američka spisateljica Dorothy Dunbar Bromley predstavila je fappericama novi duh emancipacije. Kako bi žene slijedile svoj ‘unutarnji nagon koji ih čini pojedincima’ morale su odbaciti svoju vještinu poslušnosti, bilo da se radi o puritanskim zasadama old school feminizma ili osjećajnoj dužnosti braka i majčinstva. Nije se radilo o hardcore politici, ali na plesnom podiju ove su žene 1920-ih godina bile utjelovljenje Bromleyinih stavova. Dok su slijegale ramenima i okretale svoje bokove, ušle su u kratak, ali duboko subverzivan svijet – svijet slobode.{slika}
Prevela i prilagodila Mirna Šimunović
