Iako cijeli život živim u Londonu, još uvijek me uspijevaju zapanjiti ista tri prizora. Prvi je prizor redina pred Madame Tussauds muzejem u ulici Baker (koji se, zapravo, sastoji od tri ili četiri reda) u kojem ljudi pod žarkim suncem čekaju dva ili tri sata kako bi okinuli selfie s voštanom figurom Johnnyja Deppa ili nekog zloglasnog kriminalca, i sve to za malo bogatstvo.
Drugi su prizor ljudi koji se noću smrzavaju na ulici ne bi li prvi ugrabili sezonsko sniženje. Uvjerena sam da su to statisti nekog insceniranog događaja, jer, ozbiljno, tko bi navio budilicu za Lipsy majicu u pola cijene?
Treći su prizor “pro-life” prosvjednici/e koji/e mašu plakatima s fetusima pred Marie Stopes klinikama. Kada sam nedavno, jednog kišnog dana, prolazila pored klinike Fitzrovia, grupa ljudi s kišobranima (među kojima je muškarac duge plave kose, držeći kićaste krunice, gnjevno stražario pred vratima) okupila se sa svojim plakatima i biblijama kako bi trudne djevojke navela da još jednom razmisle. Na trenutak sam se zaustavila i razmislila vrijedi li porazgovarati s njima i upitati ih ne bi li možda bilo korisnije pomoći živoj djeci, umjesto da za kišnoga dana stvaraju gužvu i deru se na jadne žene, poput obožavatelj(ic)a na predstavljanju Zoelline knjige. Inače sam empatična, ali kišilo je.
Osim što sam pomislila “gledajte svoja prokleta posla, vi užasni ljudi!”, zasmetao mi je način prosvjeda. Koji je točno idealni rezultat dobacivanja ženama u nevolji? Da vide uvećane fotografije fetusa rođenog u šestom tjednu ili nekoga tko sada sretno živi i ima troje djece, ili fotografije mrlja umjetne krvi, da čuje njihove molitve i spasi se? Ili da se barem toliko uplaši nepoznatih ljudi koji viču na nju, da iz istih stopa zakaže termin u drugoj klinici? Je li doista vrijedno toga? Je li vrijedno njihova vremena? Nije li to malo usran plan, nešto poput proljevanja nečije kave umjesto pozivanja na red Starbucksa radi utaje poreza? Kao vegetarijanci koji se deru na svinje. Ne napadajte ljude kojima treba pomoć, idioti.
Vijećnici londonskog Ealinga u listopadu su glasovali o poduzimanju prvog koraka ka stvaranju “tampon zone” oko Marie Stopes West London Centera, klinike koju protivnici pobačaja napadaju već godinama. Članovima vijeća prikazana je snimka aktivista koji slijedi neku ženu, vičući za njom “mama”, zveckajući krunicom i mašući slikom unakaženog fetusa.
Jedan od zapisa iz evidencije osoblja klinike glasi: “Klijentica je u suzama jer su je nazvali ubojicom”. Glasovanje u predgrađu zapadnog Londona pozdravljeno je kao važan korak naprijed za pravo na pobačaj u Ujedinjenom kraljevstvu.
Rijedak je to bljesak pozitivnoga u nizu strašnih vijesti za žene. Optužbe za silovanje pokrenule su lavinu iznošenja slučajeva spolnog uznemiravanja. Iako su mnogi muškarci kažnjeni zbog zlostavljanja svojih suradnica, projekt je bezvrijedan ako ne poljulja piramidu moći u svakoj industriji koja žmiri na sustavno iskorištavanje djevojaka. Posvemašnja začepljenost kolektivne kanalizacije, gomila dokaza da se žene redovito ponižava, zaboravlja, zanemaruje, osuđuje. I u svemu tome, mrvica uspjeha. Nagovještaj, ma koliko slabašan, da nas čuju.
Iako bi to moglo promijeniti dobro poznatu vibru grada, uklone li se ti punktovi organiziranog uznemiravanja, ne samo da ćemo se osjećati manje zbunjeno i ljutito, nego ćemo biti i sigurnije.
Prevela i prilagodila: Silvija Jakovljević