“Do jedne je tragedije došlo u karlovačkom naselju Drežnik.” (dnevnik.hr).
Ova rečenica izgleda kao parafrazirana Once upon a time…, a s obzirom o čemu je riječ dalje u tekstu, pjesničkoj slobodi i poetizmu ovdje ne bi trebalo biti mjesta, bar ne na uštrb objektivnog i relevantnim informacijama potkrijepljenog izvještavanja.
Našim su medijima sustavno zanemarivanje i loša legislativa ponovno bili tek jedna od supervrućih tema. Naime, kako smo imale prilike čitati u posljednja dva dana, u RH su se, gotovo istovremeno, u ponedjeljak poslijepodne, dogodila dva ubojstva žena (vatrenim oružjem), pri čemu su počinitelji bili njihovi partneri, odnosno muževi. Osim upornog medijskog inzistiranja na riječi tragedija, dok zapravo nije riječ o tragediji već sustavnim proceduralnim propustima u oba spomenuta i u većini sličnih / istih slučajeva, postoji još nekoliko spornih točaka.
Tako se u novinama i na portalima najčitanijih hrvatskih medija moglo pročitati kako je jedan od ubojica imao problema s alkoholom i dvaput je policija intervenirala zbog obiteljskog nasilja, al eto, ovaj je događaj ipak sumještane ostavio osupnutima. Alkohol može biti eventualni okidač, no nikako razlog ili povod nasilju (ovo je jedna od najvećih zabluda i najčešće opravdanje), zatim obiteljski nasilnik – prijavljen, i (ilegalno!) oružje – zapravo se uz navedene faktore može pretpostaviti kako će se situacija razvijati. Treba li naglasiti kako je ovdje propuštena, ili loše obavljena, procjena faktora rizika ponovnog počinjenja?
“Bio je dobre volje i zadovoljan sa ribom koju je kupio. Vidio sam i A., ona je taman izlazila na pauzu iz škole. Bila je nasmijana. Ništa nije slutilo na svađu, a kamoli na tragediju – prisjeća se rođak obitelji” (jutarnji.hr). Očito je vrećica puna ribe dovoljan alibi i dokaz da je netko bezopasan i taj s ribom sasvim sigurno neće nešto kasnije ubiti ženu. Ali definitivno najgori detalj ove medijske hajke i prikupljanja lajkova, poticanja na komentiranje gdje su odjednom svi pravobranitelji/ce za ravnopravnost, državni odvjetnici, sudci suda za ljudska prava, etc, jest članak / naslov – Ubijena žena iz Kruševa je Karamarkova rodica!
Ova sramota novinarske struke ostavlja bez teksta, ovaj nehumani pristup izbija zrak iz pluća, ovakav tretman oduzimanja dvaju života jednostavno je nevjerojatan. Dvije su žene na isti dan ubijene jer ih je iznevjerio sustav stvoren upravo da ih zaštiti, a u našoj je zemljici i dalje najvažnija informacija kako je jedna od njih Karamarkova sestrična? Naivno sam očekivala svojevrsnu prekretnicu u tretmanu i pristupu pitanju obiteljskog nasilja u hrvatskim medijima i javnom diskursu, da parafraziram tekst Autonomne ženske kuće, no nakon ovog srodstva s Karamarkom ipak sam postala svjesna kako je još uvijek riječ o utopiji.
Potom, inzistiranje na riječima drama i tragedija – ove termine koriste gotovo svi mediji, nekorektno je preko svake mjere. Nit’ je drama nit’ je tragedija, već se jednom s dijagnozom, a drugom prijavljenom za obiteljsko nasilje u ruke dalo oružje. Drama i tragedija termini su iz književnosti.
Pokušavam naglasiti kojim se argumentima služe mediji (koji oblikuju mišljenje javnosti koja potom ne reagira kada je potrebno) pri profiliranju počinitelja i osobe kojoj je nauđeno. Muškarci, koji mogu bolovati i od PTSP-a i biti prijavljivani, čak višestruko, prikazuju se kao radišni i marljivi ljudi, kao oni koji odlaze na ribarnicu jutro prije nego će popodne ubiti ženu. A žene, žene su one koje nasilje ne prijavljuju, ne odlaze iz obiteljskih domova, rade u školama, nakon posla dobiju batine i o tome uglavnom – šute.
Partnersko nasilje i dalje se smatra privatnim problemom
Način na koji reagiraju oni kojima se žene obrate za pomoć (bilo policijski službenici/ce, državna tijela druge vrste, NGO-vi), i njihov stav prema žrtvi i zaštita koju joj pružaju od presudne je važnosti za promicanje sigurnosti žrtve i odgovornosti počinitelja. Tako da je ovdje u prvom redu riječ o propustu države koja je situacije dviju žena glatko ne – razmotrila.
Između ostalog, u našem se društvu (i policiji / sudstvu) uvriježilo mišljenje kako su obiteljske svađe / nesuglasice – nasilje, tek dio nečijeg privatnog života u koji se onda, potom, malo ili nimalo upleću. Kako je upozoreno u izvješću AZKZ, uobičajeno je da suci ne gledaju na partnersko nasilje kao na zlostavljanje koje prijeti dobrobiti i sigurnosti žene, već kao na “poremećene odnose”, “svađu” ili manje prijestupe.
Dodatno, kad se sjetimo kako policija i sudstvo ograničavaju odgovornost počinitelja, favorizirajući programe tretmana počinitelja nad kaznama, postajemo svjesni kako policija i sudstvo pokazuju sklonost predlaganju i izdavanju mjera psihosocijalnog tretmana (liječenja od ovisnosti, oduzimanja oružja), a u manjem opsegu mjere zabrane približavanja i/ili udaljavanja (često prekratko). I to je to otprilike to što se tiče zaštite zlostavljanih žena.
I ništa manje bitno: novčane kazne, kao jedna od mjera kažnjavanja počinitelja nekog od oblika partnerskog / obiteljskog nasilja, možda su najneučinkovitija mjera s obzirom da počinitelj obično kaznu može platiti, dok žrtva ostaje nezaštićena – i izložena opetovanom, još snažnijem, maltretiranju.
Ovakva je sklonost prema programima za zlostavljače problematična, kako zbog pitanja njihove učinkovitosti, tako i zbog nedostatka mehanizma monitoriranja, koji bi osiguravao poštivanje mjere od strane počinitelja, upozorila je Autonomna ženska kuća u izvještaju Implementacija hrvatskog zakonodavstva vezanog uz partnersko nasilje.
Uhvatimo se statistike malo, utoliko što bi ovaj tekst rado pojačao važnost razgovora i drugačijeg pristupa u medijima recentnim i svim budućim slučajevima partnerskog i/ili obiteljskog nasilja. Prema službenim podacima policije, prema Zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji od 2003. godine kada je donesen, svake godine prijavljeno je između 11.500 i 17.500 počinitelja, a broj žrtava takvih djela kreće se između 14.500 i 22.200, od čega su žene žrtve u 64 posto do 71 posto slučajeva, ovisno o godini.
Što se tiče nasilničkog ponašanja u obitelji, prema Kaznenom zakonu (čl.215a), službeni podaci policije pokazuju da je svake godine prijavljeno između 1.400 i gotovo 2.000 kaznenih djela, pri čemu je oštećeno između 1.500 i 2.100 osoba, od čega su žene žrtve u 75 posto do 80 posto slučajeva.
Iako je MUP dostavio izvješće prema kojem se broj ubijenih žena već godinama smanjuje: u posljednjih 6 godina Hrvatska bilježi trend značajnog smanjenja kaznenih djela ubojstava žena u obitelji – 2008.: 24 ubijene žene; 2009.: 23 ubijene žene; 2010.: 18 ubijenih žena; 2011.: 12 ubijenih žena; 2012.: 12 ubijenih žena; 2013.: 11 ubijenih žena i u prvom polugodištu 2014.: 3 ubijene žene, dva slučaja u istom danu (a gdje li su svi oni koji nisu ovoliko jako medijski odjeknuli) svakako su povod za preispitivanje statistika i sustava koji bi trebao zaštititi žene od nasilnih partnera.
Službeni podaci ministarstva unutarnjih poslova, oni koji nam se manje sviđaju i nisu reprezentativni za naslovnu stranicu MUP-a, govore sljedeće: Po broju žena koje su ubijene svake godine, iz podataka policije vidimo da se radi o zabrinjavajućem broju od 22 do 45 žena godišnje. Njihovi sadašnji ili bivši partneri/supruzi bili su počinitelji u 20 posto do čak 65 posto slučajeva.
Za jednu od dviju smrti kriva je, između ostalog, procjena policije i sudca koji je na osnovi policijskog iskaza kako se nije radilo o izrazito agresivnoj osobi, nego da se radilo o fizičkom nasilju u vidu šamara koji je počinitelj zadao svojoj supruzi (dnevnik.hr), dotičnog pustio na slobodu nakon čega je iz zlostavljača postao osobom krivom za smrt vlastite žene.
