Kada ljudi ugledaju Kevina Krusea s njegovom djecom često ga znaju pitati je li to on dadilja. Takvi upiti ovog profesora povijesti sa sveučilišta Princeton još uvijek ljute, unatoč njihovoj učestalosti.
“Ne. Dadiljaš tuđu djecu. Ovo su moja djeca pa se to zove roditeljstvo”, kaže Kruse.
“Ovakvo ponašanje je zamijećeno jer je rijetko, baš kao kada zimi cvijet procvjeta”, objasnila je Diane Kobrynowicz bivša sveučilišna profesorica koja sada radi kao zdravstvena trenerica. Prije negoli je napustila akademsku zajednicu Kobrynowicz je provela studiju iz koje je proizašao rad Decoding Subjective Evaluations: How Stereotypes Provide Shifting Standards. S koautoricom, profesoricom psihologije sa Sveučilišta u Kansasu Monicom Biernat, Kobrynowicz je očekivala su stereotipi donekle dosljedni. Međutim ono što su one otkrile pokazuje da su se i muškarci i žene ocjenjivali subjektivno drugačije, osobito što se tiče roditeljstva.
Identične riječi se mogu upotrijebiti za opis jedne majke i jednog oca, ali te riječi ne zadržavaju dosljednu definiciju: one se koriste tako da odražavaju roditeljske stereotipe. Jedan otac i jedna majka mogu biti opisani kao “vrlo uključen/a”, no većina ljudi ima rodna očekivanja o tome što “vrlo uključen/a” znači i to nema puno veze s vremenom koje se provodi s djecom ili odgovornostima koje se podrazumijevaju u vezi njih. Bilo je slučajeva u kojima su se, bez obzira na to što se radilo o istom ponašanju, drugačije ocjenjivali jedna majka koja je rekla da ona može više i jedan otac koji je rekao da je napravio mnogo.
“Sve vrijeme mi se nepotrebno laska samo zato što sam s djetetom vani”, kaže Adam Mansbach, autor bestselera Go the F**k to Sleep te dodaje “Samo stoga što mi se dijete nasmrt ne smrzava ja sam odličan otac”. Kada mu je knjiga bila na vrhuncu uspjeha tretiralo ga se kao uzornog oca, dok je u stvarnosti on iskusio samo frustrirajuće dugo vrijeme za odlazak na spavanje o čemu je i pisao 25 posto vremena. No,to se uglavnom ignoriralo kada bi to istaknuo.
{slika}
“Dobro ili loše roditeljstvo nije se ocjenjivalo na objektivno stvarnom i očiglednom ponašanju već u odnosu na druge ocjenjivačke standarde, a ti ocjenjivački standardi nisu jednaki za muškarce i žene”, naglasila je Kobrynowicz.
Ako se fenomen na koji Kevin Kruse nailazi analizira teorijom dvostrukih standarda, onda se njegovo roditeljstvo smatra izvanrednim samo zbog toga što se radi o muškarcu. A ako bi se to isto ponašanje ocjenjivalo u odnosu na to što društvo očekuje od majki onda se ono doživljava znatno manje izuzetnim, ako ne i potpuno nevidljivim.
“S vremenom se mikro očekivanja gomilaju”, kaže Janet Jakobsen, direktorica centra Barnard Center for Research on Women te nadodaje “Postoji dovoljno uvjerljivih dokaza prikupljenih istraživanjima koji pokazuju da ljudi mogu iznova ponavljati diskriminatorne oblike ponašanja čak i bez namjere”.
To ne znači da bi se muškarci koji dijele roditeljske dužnosti trebali ignorirati ili da takvo njihovo ponašanje nužno isključuje pohvale, no kako pristupiti ovom problemu pitanje je kojemu treba posvetiti veću pozornost i raspravu. Načini na koji ljudi reagiraju kada vide ovakve situacije mogu koristiti većoj rodnoj ravnopravnosti, ali je, isto tako, mogu i osujetiti.
“Mi u praksi socijaliziramo jedni druge”, istaknula je Kendall King, lingvistica i profesorica drugih jezika i kultura na Sveučilištu u Minnesoti.
Razmotrimo način na koji odrasli razgovaraju s djevojčicama. Sociološka istraživanja su pripomogla tome da je u prošloj dekadi sve veći broj roditelja aktivno izbjegavao zvati svoje kćeri lijepima i da su okrenuli drugim tradicionalnim rodno specifičnim frazama kao naprimjer Ma, zar ti nisi prava lutkica! Ovo su naizgled pozitivne riječi, ali isto tako one mogu označiti nečiju sudbinu. Ako se djevojčice hvali na takav način te ako one vide da se njihovoj braći govori da su pametni ili snažni onda će one pretpostaviti da trebaju živjeti onako kako se to od njih društveno očekuje.
“Kada se ovo društveno i jezično normalizira onda to postaje norma”, kaže King.
Najpotrebnije je da se načini na koje će se komentirati muška umiješanost u živote njihove djece budu i dalje pozitivni, ali nikako da budu neka vrsta ocjenjivanja kao ni da se o tome donose sudovi. I dok ne razvijemo takav jezik dobro je zapamtiti da su rodne predrasude višeslojne te da djeluju i na razini međuljudskih odnosa i na razini institucija. U zamjenu za daljnja istraživanja Kobrynowicz sugerira nešto praktičniji pristup te kaže: “Otiđite do takvih očeva pa ih pitajte o njihovoj situaciji – što im je od pomoći kada čuju, a što nije”.
Prevela i prilagodila Veronika Matijačić
