Prošlog tjedna je u Rijeci održan razgovor “O majkama i kćerima s Mirom Furlan” i to povodom skorašnje premijere Jesenje sonate Ingmara Bergmana u HK Ivan pl. Zajc u Rijeci. Uz Miru Furlan, riječka je ekipa imala priliku poslušati što na temu imaju za reći beogradska dramaturginja Olga Dimitrijević, dr.sc. Sanja Milutinović Bojanić te dr.sc. Brigita Miloš.
Prostor Akvarija u riječkom Kampusu na Trsatu bio je solidno ispunjen ljudima kada je Brigita Miloš, moderatorica događaja, predstavila gošće, ali i dala kontekst cijelom razgovoru: tema su majke i kćeri, a od publike se očekuje aktivan aranžman u razgovoru.
Odnos majke i kćeri se ralizira na jedan specifičan način i obilježen je kao “ženski odnos”, što se može nazvati kamenom smutnje feministike. “Majke i kćeri su uvijek arhetipska slika ženskog odnosa, odnosa koji isključuje ono muško i time, kažu neke feminističke autorice, subverzivnog odnosa koji se zatim odvija izvan nekakve patrijarhalne matrice.” – tim riječima Miloš je otvorila raspravu.
Olga Dimitrijević je rekla kako kada bismo ljuštili sloj po sloj odnosa, došle bi do tog jednog užasno tamnog trenutka u kojem se otkriva koliko je jednoj ženi jedva dozvoljeno, odnosno koliko strahovito se mora boriti da bi se iskazala, koje su posljedice za to u njezinoj kući? Koliko je sve što se s njom događa određeno društvom, a koliko onim emocijama koje se događaju između majki i kćeri te koliko smo zapravo ograničeni društvenim uvjetovanjem toga što žena smije i što ne smije i što se dogodi ako se te granice prijeđu? Radi svega toga je očito da će žena napraviti grešku u tim odnosima i to je zapravo duboko feministički moment, moment gubitka očekivanja od djece prema majci i obrnuto.
Moment puštanja i opraštanja feministička je solidarnost. Ako majka u potpunosti ne posveti sebe svojoj djeci, nije dobra majka. Do koje mjere se mlade žene moraju truditi izaći iz majčine sjene i koliko su naši životi prožeti tajnama naših majki, baka i prabaka? Dimitrijević je s okupljenima podijelila crticu o svojoj babi koja je na samrtničkoj postelji, u kaotičnim monolozima ispričala pripovijest svojeg života i života svojih obitelji koje je njezina snaha, Olgina majka, zapisivala. Nakon smrti majke, Olga ih pronalazi i trenutno nastoji “urediti” bilješke, pitajući se koliko su događaji u umu babe premašili stvarnost, na koji način je njezina majka to bilježila i koje će zaključke izvesti iz svega.
“Mene u cijeloj ovoj priči najviše vuče riječ “emancipacija”. Kako se to majka “emancipira” od svojeg djeteta i kako se dijete emancipira od roditelja, odnosno kćer od majke, i majke od kćeri.” – izjavila je Bojanić. “Kako ta ‘gramatika’, sa svim pravilnim i nepravilnim glagolima, svim učenim i naučenim, stečenim obrascima ponašanja, ali i onime što je naša intencija, ono što svaki odnos čini jedinstvenim i tamo gdje smo kreativni. Gdje taj stereotip majka-kći dobije tu dimenziju u kojoj postaje kreativna i iz koje se onda događa “afektivni status” iz kojeg se dogodi ljubav. Kako bi se definiralo to ljubavno stanje?
Kao logičan odgovor na pitanja Sanje Bojanić nadovezuje se trenutak u kojem Mira Furlan čita pismo svoje majke, pismo u kojem joj ona prezentira majčinsku ljubav u svom obimu, uz poneki duhoviti element i puno brige, uz neizostavnu kreativnost odnosa kojeg spominje Bojanić u svojoj izjavi/pitanju.
Iako je razgovor propustio naglasiti element društvenog pritiska na specifične odnose između majki i kćeri, odnosno ranije spomenute patrijarhalne obrasce kao jednog od uzroka napetosti na mikro-razini, Olga Dimitrijević je fantastično naglasila moment feminističke solidarnosti i oprosta koji bi u svakom pogledu trebao biti nit vodilja izgradnje kako međuobiteljskih, tako i odnosa između majki i kćeri. Snimka cijelog razgovora dostupna je na web-stranici Centra za ženske studije pri Filozofskom fakultetu u Rijeci, odnosno na ovom linku.
