Pod motom “Svi različiti – svi jednaki!” u petak 17. lipnja u zagrebačkom multimedijalnom klubu MaMa održana je Živa knjižnica. Riječ je o događaju koje okuplja određeni broj tzv. Živih knjiga, pripadnika/ca marginaliziranih skupina koji su se susretali/susreću s raznim, duboko ukorijenjenim pretpostavkama o sebi. Posjetitelji i posjetiteljice na ovakvim događanjima dobiju priliku čuti različite životne priče i upoznati različita životna iskustva, dok je konačni cilj Živih knjižnica povećanje tolerancije i empatije, upoznavanje različitosti te osvještavanje i suzbijanje predrasuda.
S obzirom da je svega nekoliko tjedana ranije u Zagrebu održana već jedna Živa knjižnica, a u Rijeci prije nekoliko mjeseci i u organizaciji Udruge PaRiter čak dvije, interes koji su posjetitelji pokazali u petak u MaMi oduševio je organizatorice. Ovom se prilikom moglo razgovarati s ukupno osam živih knjiga koje su predstavljale određenu društvenu skupinu, od LGBT populacije, romske manjine, osobe s oštećenjem vida, azilanata i tražitelja azila te s zanimljivom Živom knjigom pod nazivom “Zaljubiti se u osobu s invaliditetom”.
{slika}
“Za organizaciju Žive knjižnice u MaMi trebalo mi je otprilike mjesec dana. Koncept mi je poznat otprije, no nisam bila upoznata sa svim detaljima stoga sam proučavala priručnike Vijeća Europe u kojima piše na što sve pri organizaciji treba obratiti pažnju. Budući da je u svijetu održano već dosta živih knjižnica, imala sam mnoštvo primjera dobre prakse na koje smo se mogli ugledati. U realizaciji zagrebačke Žive knjižnice uvelike su mi pomogle koordinatorica volontera u našoj udruzi Ivana Vuletić te volonterka Ivana Radan, a riječ je o jednoj od aktivnosti po trogodišnjem programu Kluba za mlade Zagreb koja je dio sekcije Aktivno građanstvo i nenasilje”, otkrila je organizatorica događaja Ivana Čanak iz udruge Zamisli.
{slika}
Podsjetimo, ideja živih knjižnica rodila se u Danskoj. Zamišljena je prvenstveno kao odgovor petorice mladih na brutalni napad koji je njihov prijatelj 1993. godine jedva preživio. Prijatelji su tada osnovali udrugu Stop the Violence i uporno se borili protiv nasilja kroz različite aktivnosti, a broj članova bio je u stalnom porastu. Nakon toga, točnije 2000. godine organizatori glazbenog festivala u Roskildeu pozvali su ih da organiziraju nešto na festivalu, pa se grupa aktivista dosjetila razgovoru licem u lice kao ključu za međusobno razumijevanje ljudi koji inače u svakodnevnom životu ne dolaze u kontakt, prenosi portal europa.eu. Ubrzo su koncept preuzele i brojne civilne udruge i organizacije, a i samo Vijeće Europe prepoznalo je potencijal i važnost takve inicijative te počelo organizirati žive knjižnice kao događaje koji promoviraju suživot i dijalog s onim društvenim skupinama i pojedincima koji su izloženi diskriminaciji, bilo da je riječ o seksualnim ili etničkim manjinama, pripadnicima raznih supkultura, nepopularnim zanimanjima, bivšim ovisnicima i brojnim drugima.
{slika}
“Iznimno sam zadovoljna odazivom i živih knjiga i posjetitelja. Osam živih knjiga, pripadnika i pripadnica marginaliziranih skupina, odvojilo je svoje vrijeme i provelo dva sata sa sasvim nepoznatim ljudima pričajući priče koje zasigurno nisu ugodne. Događaj je upriličen dolaskom više od 20 ljudi, što je idealan omjer živih knjiga i posjetitelja. Naime, bilo je dovoljno vremena i prostora da svi koji su došli čuju sve žive knjige bez da se razgovori prekidaju. Posebno me veselilo što su svi posjetitelji/ce ostali do samog kraja. Smatram da se osjećala pozitivna energija u zraku i vjerujem da su svi kući otišli s novim stavovima što je zapravo i glavna poanta žive knjižnice”, zaključila je Čanak.
