Prevela Franciska Cettl
Vozač rikše probija se trubeći prašnjavim kaosom Ananda u Gujaratu u Indiji, zaobilazeći motore, glasne kamione i prastare tegljače s velikim kotačima pune vreća životinjske hrane. Obje strane ulice pune su plastičnog otpada i hrpica smeća na kojima se hrane puštene krave. Vozač skreće s kolnika na uski, zemljani put, usporava kako bi zaobišao dvije crnobijele koze te se zaustavlja ispred prašnjavog dvorišta. U njemu se nalazi manja bijela zgrada s natpisom na engleskom i gujaratiju ‘Klinika Akanksha’.
Dvadesetak lijepih sandala indijskih žena, otvorenih prstiju, poredano je na trijemu. Naime, ulaze bose u ovu kliniku koja se brine za možda najveći broj surogat majki u svijetu – žena koje iznajmljuju svoje maternice za inkubaciju oplođenih jajašaca klijentica diljem svijeta. Otkako je Indija proglasila komercijalno surogatstvo legalnim 2002., otvorilo se oko 350 klinika za medicinski potpomognutu oplodnju. Surogatstvo je rastući dio indijske industrije zdravstvenog turizma, koja bi do 2012. trebala pridonijeti s 2 milijarde dolara bruto nacionalnom dohotku. Reklame opisuju Indiju kao ‘svjetskog liječnika’ koji nudi prvorazredne usluge po cijenama Trećeg svijeta, kratko čekanje, privatnost i – što je važno u slučaju surogatstva – nema papirologije. Da bi poduprla ovaj unosan trend, indijska vlada uvela je porezne olakšice za privatne klinike koje nude usluge stranim klijentima te smanjila uvozne tarife na medicinski materijal.
U svojoj knjizi iz 2007., Superkapitalizam, Robert B. Reich smatra da, dok se industrijski i administrativni poslovi sele na strana tržišta s jeftinijom radnom snagom, uslužne djelatnosti ostaju u Americi. No Reich nije računao na klijente iz Zapadnog svijeta koji odlaze na globalni Jug zbog jeftine umirovljeničke skrbi i reproduktivnih usluga. Klinika Akanksha samo je točkica na sve široj dvosmjernoj ruti koja povezuje siromašne zemlje južne hemisfere s bogatima sjeverne hemisfere, te siromašne istočnoeuropske države s bogatim zapadnoeuropskim. Dadilja Filipinka odlazi na sjever brinuti za američko dijete. Čistačica iz Šrilanke čisti kuću u Singapuru. Pomoćna medicinska sestra iz Ukrajine nosi pladnjeve u švedskoj bolnici. Marksov prepoznatljiv muški, statični industrijski radnik zamijenjen je novom ikonom: ženskom, mobilnom uslužnom radnicom.
Naviknuli smo se da nam dadilja imigrantica čuva djecu pa čak i na ideju da uhvatimo prekomorski let za neku operaciju. Kako uslužne djelatnosti postaju sve osobnije, surogatstvo je posljednji rezultat tog trenda. Danas bogata osoba može kupiti sve – jajašce, spermu, vrijeme u maternici. ‘Par bez djece dobije dijete. Siromašna žena zaradi novac. U čemu je problem?’, pita se dr. Nayna Patel, osnivačica i ravnateljica Akankshe.
Unatoč njezinom pojednostavljenom shvaćanju komercijalnog surogatstva, ono je mnogo kompliciranije za surogat majke i biološke roditelje. Poput dadilja ili medicinskih sestara, surogat majke ulažu ’emocionalni napor’ kako bi potisnule osjećaje koji bi ih mogli omesti u obavljanju posla. Roditelji moraju odlučiti koliko bliski žele (ili mogu) postati sa ženom koja će roditi njihovo dijete.
Dok znanost i globalni kapitalizam galopiraju naprijed, otvaraju se teška pitanja o emocionalnoj vezanosti. Što je, ako uopće išta, presveto da bi se prodalo?
***
Slijedim ljubaznu embriologinju, Harshu Bhadarku, u ured na katu klinike, gdje ću razgovarati s dvije surogat majke koje ću nazvati Geeta i Saroj (Aditya Ghosh, novinarka Hindustan Timesa, ljubazno je ponudila da mi se pridruži). Ured je malen i dvije surogat majke ulaze plaho kimajući glavama. Obje su smještene na drugom katu klinike, no većina od 24 stanarke stanuje tijekom trudnoće u hostelu. Ženama se na pladnjevima donosi nutritivno vrijedna hrana, obogaćena željezom (uobičajeni nedostatak), te su udaljene od znatiželjne rodbine, svoje starije djece, kao i usamljenih muževa koje ne smiju posjećivati niti imati seksualni odnos s njima.
Geeta, 22-godišnja zelenooka ljepotica svijetle puti, majka je triju kćeri, od kojih joj jedna mirno sjedi u krilu širom otvorenih očiju. Da bi ženu u Akankshi prihvatili kao surogat majku, mora biti zdrava, udana majka. Kao što liječnica objašnjava: ‘Ako ima vlastitu djecu, manji su izgledi da će se vezati za dijete.’
‘Kako si odlučila postati surogat majka?’, pitam je.
‘Bila je to suprugova ideja’, odgovara Geeta. ‘On priprema pav bhaji (jelo od povrća) tijekom dana i navečer ga poslužuje u fast-food shopu. Kupac, Musliman poput nas, pričao mu je o surogatstvu. Muškarac mu je rekao da je to dobra stvar i onda sam otišla k dr. Patel i odlučila pokušati. Ne možemo živjeti od muževe zarade niti od nje obrazovati naše kćeri.’
Geeta kaže da je samo nakratko upoznala roditelje čije gene njezino dijete nosi. ‘Oni su izdaleka. Ne znam odakle’, kaže. ‘Bijelci su pa će i dijete biti bijelo.’ Novac koji joj je obećan, uključujući mjesečne izdatke za vitamine i lijekove, uplaćuje se na bankovni račun koji je dr. Patel otvorila na Geetino ime. ‘Ne želim se emocionalno vezati’, kaže. ‘Kad počnem razmišljati o djetetu u sebi, pomislim na vlastitu kćer. Ovu ovdje.’ Pomakne djevojčicu u krilu. ‘Na taj se način nosim s time.’
Do Geete sjedi Saroj, krupnija, tamna žena upadljivih očiju, koja se nakon par trenutaka nasmiješi. Poput ostalih hindu surogat majki u Akankshi, nosi sindoor (crveni prašak na razdjeljku u kosi) i mangalsutru (ogrlicu sa zlatnim privjeskom), oboje bračne oznake. Ona je, kaže nam, majka troje djece i supruga uličnog prodavača povrća. Rodila je surogat dijete prije godinu i tri mjeseca te sada čeka da vidi hoće li se drugi implantat primiti. Biološki roditelji su iz Bangalorea u Indiji. (Procjenjuje se da su polovica klijenata koji traže pomoć u indijskim klinikama Indijci a polovica stranci. Od stranih klijenata otprilike polovica su Amerikanci.) Saroj također ne zna gotovo ništa o roditeljima. ‘Došli su, vidjeli me i otišli’, kaže ona.
S obzirom na suprugovu plaću od 1260 rupija (25 dolara) mjesečno, Saroj se odlučila za surogatstvo kako bi se mogla preseliti u kuću koja neće prokišnjavati i bolje hraniti obitelj. No susrela se s problemom svih seoskih surogat majki: sumnjom da je preljubnica, što vodi k odbacivanju ili gorem. Pitam žene je li novac koje su zaradile popravio njihov društveni položaj. Prvi put žene se glasno smiju i međusobno razgovaraju uzbuđeno. ‘Moj je svekar preminuo, a svekrva ne živi s nama, i ispočetka sam to skrivala od nje‘, kaže Saroj. ‘No kad je saznala, rekla je da je blagoslovljena što ima snahu poput mene jer donosim više novca obitelji no što njezin sin može. No neki prijatelji me pitaju zašto prolazim kroz sve to i kažem im: ‘To je moj vlastiti izbor.’
Otkako je dr. Patel počela nuditi usluge surogatstva 2004., 232 surogat majke su rodile u Akankshi. U anketi iz 2007. na 42 surogat majke iz Akankshe gotovo polovica se opisala kao domaćice, a ostale kao kućne, uslužne ili fizičke radnice. Hinduistkinje, muslimanke i kršćanke, većina ih je završila osnovnu ili srednju školu, šest ih je bilo nepismenih, a jedna – koja se odlučila za surogatstvo kako bi sinčiću platila operaciju na srcu – imala je diplomu. Svaka surogat majka dobiva drugi iznos: majka koja je nosila blizance za indijski par otkrila je da joj plaćaju manje (oko 3600 dolara) nego majci u susjednom krevetu koja nosi jedno dijete za američki par za 5600 dolara.
Komentatori se boje da bi nedostatak regulative mogao izazvati rat cijena u surogatstvu -Tajland će nuditi niže cijene od Indije, Kambodža niže od Tajlanda, itd. – a usput će države smanjivati naknade i zakonska prava surogat majkama. To bi se moglo dogoditi. Trenutno je međunarodno surogatstvo vrlo kompleksna zakonska stavka. Zabranjeno je u Kini i većini Europe. Dozvoljeno je zakonom ali regulirano u Novom Zelandu i Velikoj Britaniji. Samo 17 država SAD-a ima pisani zakon o tome; legalno je u Floridi a zabranjeno u New Yorku.
U Indiji je komercijalno surogatstvo legalno ali nije regulirano, iako će zakon na 135 stranica, koji se već dugo priprema, biti poslan u Parlament ove godine. Čak i ako bude prihvaćen, neki smatraju da neće baš poboljšati položaj žena kao što su Geeta i Saroj. Primjerice, prema njemu liječnik, a ne surogat majka, ima pravo odlučivati o ‘uklanjanju fetusa’ (pobačaju). Također, većinu indijskih saveznih zakona moćne državne vlade smatraju ‘poželjnima’, a sudovi – koji bi trebali osigurati poštivanje zakona – zatrpani su godinama pa i desetljećima. Dr. B. N. Chakravarty, predsjednik odbora za izradu zakona o surogatstvu iz Kalkute kaže da je rast te industrije ‘neizbježan’, ali ju je potrebno regulirati. Čak i ako će zakon štititi surogat majke i provoditi se, neće riješiti problem teškog siromaštva koje tjera Indijke da ‘izaberu’ surogatstvo.
Za N. B. Sarojini, ravnateljicu Sama Resource Group for Women and Health u Delhiju, neprofitnog feminističkog istraživačkog instituta, problem su iskrivljeni prioriteti. ‘Klinike za potpomognutu oplodnju predstavljaju se kao rješenje za fiktivnu ‘krizu’ neplodnosti’, kaže ona. ‘Prije dva desetljeća par se smatrao neplodnim nakon petogodišnjih pokušaja začeća. Zatim se to smanjilo na četiri godine. Sada parovi jure u klinike nakon godinu ili dvije. Zašto ne bismo stavili naglasak na alternativne mogućnosti? Zašto ne bismo poticali žene bez djece na posvajanje siročadi? I što nije u redu s tim da nemate djece?’
No dr. Patel, dojmljiva žena u smaragdno zelenom sariju i raspuštene duge crne kose, vjeruje da u komercijalnom surogatstvu svi dobivaju: klinika, surogat majka, biološki roditelji. Također ne vidi problem u vođenju klinike kao tvrtke te se trudi povećati inventar, poboljšati kvalitetu i učinkovitost. To podrazumijeva povećanje broja beba, nadziranje prehrane i seksualnih kontakata surogat majki, te glatku, neemotivnu razmjenu djeteta za novac. (Za svaki dolar koji dobije surogat majka procjenjuje se da klinika dobije tri). U hostelu Akankshe žene spavaju na ležajima, po devet u sobi, devet mjeseci. Njihova mala djeca spavaju s njima; starija djeca ne ostaju u hostelu. Žene u hostelu vježbaju, rijetko ga napuštaju i samo uz dozvolu. Dr. Patel također savjetuje majkama da reduciraju kontakte s klijentima. Ako se ne povežu s biološkim roditeljima, kaže ona, lakše će predati dijete i nastaviti sa svojim životima – i možda s novim surogatstvom. Ovaj ideal depersonalizirane trudnoće jezivo naliči na distopijski roman Aldousa Huxleya Vrli novi svijet iz 1932. u kojemu se bebe masovno neemotivno proizvode na Središnjoj londonskoj farmi.
Posao koji obavlja Patel doima se bezosjećajno učinkovit, ali prisutna je i crta Majke Tereze. Stanovnice Akankshe mogu pohađati besplatne dnevne satove engleskog jezika i tjedni informatički tečaj. Patel organizira filmske projekcije i dijeli školske ruksake i pribor djeci surogat majki. Nada se donacijama zahvalnih klijenata kako bi pomogla platiti i njihovu školarinu. ‘Za mene je ovo misija’, kaže dr. Patel.
U svjetlu Vladinog strašnog zanemarivanja stanovništva koje nimalo ne osjeti recentni indijski ekonomski boom, ovo milosrđe zvuči divno. Ali je li dovoljno divno da zaboravimo karakteristike tvornice?
***
Nakon što sam napustila Anand, odlazim u ordinaciju dr. Nandite Palshetkar u Mumbaju. U društvu Alifiye Khan, još jedne novinarke Hindustan Timesa, nalazim se s Leelom, živahnom 28-godišnjakinjom koja je rodila dijete indijskim klijentima prije šest mjeseci. Poput Geete i Saroj, Leela je očajnički trebala novac, no njezino iskustvo trudnoće bilo je posve drukčije. Prilikom upoznavanja odjevena je u ružičasti sari, a kosu je uklonila s maslinastog lica u dugu crnu pletenicu. Naginje se naprijed, sa širokim osmijehom, te rado govori o svom djetetu, njegovim biološkim roditeljima i kako se osjeća kao surogat majka.
U 20-oj godini Leela se udala za kolegu s posla u mumbajškom restoranu. ‘Nisam znala da je alkoholičar dok se nismo vjenčali’, kaže. ‘Muž je upao u dug od 7000 dolara, a onaj od koga je posudio slao je ljude da utjeraju dug… Nismo ga se mogli otarasiti. Odlučila sam nešto poduzeti. Saznala sam od šogorice da mogu zaraditi na donaciji jajašaca i to sam učinila dvaput. Kad sam htjela donirati treći put, gospođa (dr. Palshetkar) mi je rekla da mogu zaraditi više kao surogat majka.’
Je li uspjela otplatiti dug? Leela spušta glavu: ‘Polovicu.’
Jela je bolju hranu tijekom plaćene trudnoće nego tijekom drugih trudnoća i imala porod u boljoj bolnici od onih u kojima je rodila vlastitu djecu. Za razliku od ostalih s kojima sam razgovarala, Leela se otvoreno povezala sa svojim djetetom. ‘Ja sam djetetova prava majka’, kaže ona. ‘Nosila sam ga. Osjetila kako se miče. Molila za njega. U sedmom sam mjesecu napravila proslavu za njega. Vidjela sam njegove noge i ruke na ultrazvuku. Podnijela sam bol poroda.’
Djetetovi biološki roditelji, Indijci iz obližnje bogate četvrti, ljubazni su prema Leeli. Biološka majka me ‘vidi kao mlađu sestru, a ja nju vidim kao veliku sestru’, kaže Leela. ‘Kontaktiraju me i dalje svaki mjesec i zovu me djetetovom tetom. Pitali su me želim li vidjeti dijete. Odgovorila sam da želim i donijeli su ga u moju kuću, no bila sam razočarana vidjevši da je velik i svijetao, a ne poput mene. I dalje se osjećam kao da imam troje djece.’ Između dvije majke se razvilo prijateljstvo iako je Leelina liječnica, poput Patel, protiv toga. ‘Izbrisala sam njihov telefonski broj jer mi je gospođa rekla da nije dobro održavati kontakt duže vrijeme’, kaže ona.
U izdanju New York Timesa iz studenog 2008., u članku ‘Njezino tijelo, moje dijete’, američka novinarka Alex Kuczynski opisuje pretraživanje profila dostupnih surogat majki. ‘Nijedna nije živjela u siromaštvu’, piše ona. Cathy, žena koju je naposljetku izabrala da nosi njezina sina, bila je fakultetski obrazovana učiteljica, nadarena pijanistica, te je kao i Alex podržavala Baracka Obamu. Dijelile su državu, jezik, razinu obrazovanja, političke nazore – udruživanje radi rođenja djeteta nije se činilo tako velikim skokom. No kada surogat i biološka majka dolaze iz različitih kutaka svijeta, kada je jedna Indijka koja bježi pred monsunom iz kolibe sa zemljanim tlom, a druga Amerikanka koja vozi džip i odlazi na skijanje, razlika jest golema. Kao što mi je jedna prijateljica Amerikanka bez djece rekla (ostala je neplodna zbog neispravne unutarmaternične kontracepcije Dalkon Shielda): ‘Koliko otvoren možeš biti ako ti je srce slomljeno? Ponekad je bolje ne dirati nezacijeljene rane.’ Emocionalna distanca čini se nužnom da bi se nadišle razlike.
No distanca nije laka u praksi. Možete odvojiti biološke roditelje od surogat majke, ali ne možete odvojiti surogat majku od njene maternice. Jedna je surogat majka rekla sociologinji Amriti Pande: ‘To je moja krv iako su njihovi geni.’ Psiholozi kažu da dijete u maternici prepoznaje zvuk majčina glasa. Surogat majkama s kojima sam razgovarala teško je držati distancu. Jedna je rekla: ‘Pokušavam vidjeti maternicu kao spremište’, a druga: ‘Pokušavam ne razmišljati o tome.’ Je li veza između majke i djeteta prirodno data ili je kulturalno proizvedena fantazija za koju želimo da je istinita?
Upitala sam dr. Chakravartyja misli li da će djeca koju su rodile surogat majke jednoga dana odletjeti u Indiju u potrazi za ‘materničnim majkama’. (Predložena regulativa nalaže roditeljima da znatiželjnom djetetu otkriju činjenicu o surogatstvu ali ne i identitet surogat majke). ‘Da’, on odgovara. Ali izgledi su veliki da takav 18-godišnjak neće pronaći materničnu majku. Umjesto toga ona bi pak mogla shvatiti da je zadržala integritet spajajući dijelove tragično nejednakih svjetova.
U širem smislu svi to činimo. Osoba do osobe, obitelj do obitelji, Zapad je povezan s Trećim svijetom putem hrane koju jedemo, odjeće koju odijevamo i usluga koje primamo. Ona filipinska dadilja koja se brine za američko dijete ostavlja vlastito dijete na brigu majci i drugoj dadilji. Isto tako ta dadilja ostavlja svoju mlađu djecu na brigu starijoj kćeri. Biološki roditelji sa Zapada plaćaju ženi iz Trećeg svijeta da nosi njihov zametak. Muž surogat majke čuva njihovu stariju djecu. Svjetovi bogatih i siromašnih nevidljivo su povezani u lancu skrbi.
Prije no što napustimo kliniku Akankshu u Anandu, draga embriologinja Bhadarka ostaje sjediti za stolom nasuprot mene i Aditye nakon što Geeta i Saroj napuste sobu. Pitam Bhadarku nudi li klinika psihološku pomoć surogat majkama. ‘Objasnimo im medicinski postupak’, odgovara, ‘a one već znaju u što se upuštaju.’ Zatim ispruži ruke preko stola i tiho dodaje, ‘Ipak, majka je majka, zar ne? U rađaonici su prisutne surogat majka, medicinska sestra, njezina pomoćnica i često biološka majka. I ponekad sve plačemo.’
***
Posebna zahvala Adityi Ghosh i Alifiyi Khan.
Posljednja objavljena djela Arlie Hochschild su The Commercialization of Intimate Life (uredila zajedno s Barbarom Ehrenreich) i Global Woman: Nannies, Maids and Sex Workers in the New Economy.
