Prva vozačica taksija junakinja je u očima drugih žena u svom gradu, ali izaziva zgražanje muškaraca.
Sara Bahai ima 40 godina i vozačica je taksija na ulicama Mazar-i-Sharifa, četvrtog po veličini grada u Afganistanu.
Odrasla je u svijetu u kojem žene nisu imale slobodu ići u školu i imati posao ili karijeru.
No , Sara je oduvijek vjerovala da može živjeti neovisnim životom.
Čim se ukazala prilika završila je profesionalni tečaj vožnje, položila i kupila sebi auto. Sada zarađuje pet funti po danu vozeći mušterije po svom gradu.
Sara kaže: “Kada žena uđe u moj auto i nasmiješi mi se, znam da je ponosna na mene. Mislim da im je drago da barem jedna žena živi samostalnim životom. U mom taksiju, mogu slobodno razgovarati. Osjećaju se ugodno dok mogu razgovarati o obitelji i muževima”.
No, Sarinu vožnju ne prihvaćaju svi.
“Moje muške mušterije nikada nisu zadovoljne sa mnom. Oni vjeruju da je to potpuno neislamski – da žena vozi taksi – imaju vrlo primitivno razmišljanje. Optužuju me da sam loš primjer za žene i neugodne riječi dolaze iz njihovih usta. Ali, ja ne padam u depresiju. Ja im kažem točno što mislim. Žena koja vozi auto nema veze s religijom i njihova mišljenja su smiješna”.
Sara ima tmurne uspomene iz djetinjstva. Sjeća se suza i tuge iz ratnih godina i progona, a otac joj je poginuo prije 36 godina.
Odrastanje je za Saru bilo lakše dok se oblačila poput dječaka i djelovala mangupski, jer je bilo teško biti žena u talibanskoj zemlji.
“Kao klinka bila sam prava mangupica. Nosila sam odjeću dječaka. Nitko nije mogao reći da sam djevojčica. No, moji roditelji su podržavali moju osobnost i dali su mi slobodu da živim svoj život kako sam htjela. I u vrlo konzervativnom Afganistanu bila sam sretna da imam roditelje poput mojih”.
Sara nije imala previše interesa za igru s lutkama i često se igrala bratovim automobilima.
Kada je odrasla i konačno prvi puta sjela za volan osjećala se kao da leti.
Ona kaže: “Kada sam prvi puta vozila automobil osjećala sam se kao da mi je netko dao krila. Ne mogu vam opisati taj osjećaj. Bilo je tako lijepo. To je bio auto naših susjeda i odvezla sam se samo nekoliko milja po našem susjedstvu, ali i to je bilo dovoljno. Navukla sam se. Nakon toga odlučila sam kupiti vlastiti automobil”.
Dozvolu za rad Sara je dobila 2002. i počela voziti svoju crvenu Toyotu Corollu DX.
No, Sara je odlučila zarađivati više novca za svoju obitelj i počela raditi puno radno vrijeme.
“Kada su me prvi puta vidjeli da vozim taksi, smijali su mi se. Ali, to me nije odvratilo. Bila sam uvjerena u svoju odluku. Htjela sam pokazati svijetu da na ženama u Afganistanu nije samo da se udaju i imaju djecu. Mi možemo raditi, brinuti se za sebe i biti neovisne”.
Tijekom vladavine talibana, između 1996. i 2001., nametnuta je stroga verzija islamskog zakona o zabrani svim afganistanskim ženama da rade i da se školuju, te su morale obavezno nositi burke kada su izlazile iz svojih kuća.
Dok se većina žena u Afganistanu udaje u dobi od 22 godine, Sara je odlučila svoj život posvetiti brizi za majku i pomoći sestri u skrbi za njenih sedmero djece, nakon smrti njenog supruga 2000., za vrijeme rata protiv talibanskog režima.
“Nekoliko muškaraca me pitalo da se udam, ali nikada nisam pristala. Ne žalim zbog toga. Nakon smrti mog oca, nije bilo nikoga tko bi nas prehranio ili zaradio novac, tako da sam preuzela tu ulogu”.
Sara ima šest sestara i sedmero braće. Ona je jedina koja nije udana. No, Sara je gledala svoje sestre u vrlo nesretnim brakovima. I to toliko da je Sara usvojila dva sina svoje sestre koji danas imaju 12 i 18 godina i idu u školu, jer muž njene sestre je bio narkoman i nikada ne bi priuštio sinovima školovanje. Dječacima je bolje sa Sarom, koja zarađuje dovoljno da ih nahrani, odjene i školuje.{slika}
Sara je sada poznata u Mazar-i-Sharifu i postala je omiljena taksistica za žene putnice.
Ona ne treba ni plaćati mehaničara za popravak automobila; ona ga sama popravlja. I tako dodatno štedi novac i kupuje i prodaje rabljene automobile.
Vrlo je sretna što nikada nije bila suočena s prijetnjama talibana, ali zna da su mnoge žene još uvijek prestrašene kako bi učinile barem jedan korak izvan svog doma.
“Poboljšanje dolazi korak po korak. Iako afganistanske žene sada mogu ići u školu i mogu raditi, još uvijek postoji veliki postotak žena koje nisu svjesne svojih prava. Još je mnogo posla kako bi se poboljšao život afganistanskih žena i želim učiniti sve što mogu kako bi se to promijenilo”.
Uz opće izbore koji se bliže kraju, Sara očekuje velike promjene pod novim predsjednikom.
“Vlada treba posvetiti veliku pozornost za mir i sigurnost žena. Ženama treba dati veći ulogu u našoj zemlji. Mi bi trebale imati ista prava kao i žene diljem svijeta. Nadam se da će vlada unijeti pozitivne promjene”.
Sara doprinosi blagostanju afganistanskih žena koliko god može – sada je otvorila svoju autoškolu. Već ima tri učenice, ali sve je više zahtjeva svaki dan. Ona sanja o tome da iz njene autoškole izađe tisuće žena koje će voziti taksije diljem Afganistana.
Prevela i prilagodila Karmela Gajdek
