U zadnjem tjednu listopada, stara se zagrebačka tvornica Jedinstvo, za potrebe 7. Festivala novog cirkusa , zakrabuljila, i 28. i 29. 10., uz pomoć sjajnih performera svjetskoga glasa, pod kreativnom palicom Ivana Kralja, pulsirajući u inkubatoru Crvene sobe, pretvorila u raskošnog noćnog leptira.
U tom je dekadentnom postmodernom pastišu koji koketira s različitim izvedbenim tehnikama i formama; od umjetničkog i kulturnog performansa, konceptualnog kazališta do novog cirkusa, cabareta, buruleske i varijetea, Red Room ponovno isprovocirao sva čula svoje publike. I to je učinio na dvije pozornice, u ležernoj atmosferi koja je u dionizijskoj maniri pozivala na uživanje, a uživati se doista moglo, uz dvije pauze – više od dva sata.
{slika}
Središnji motiv koji će povezivati i sve točke, najavljuje domaćica Red Rooma – Beatrix or Jenifur, luckasta ali britka stručnjakinja za tijelo (i dušu), koja u među-točkama podučava kako što duže (a možda i zauvijek) ostati mlad/a, lijep/a i mršav/a. Parodizirajući imperativ zapadnih, heteroseksualnih društava, i njihov pasivno-agresivni medijski linč kroz zahtjeve kozmetičke i estetske industrije, usmjeren prije svega prema ženama. Beatrix ili Jenifur hodajući je self–help priručnik, koji se u vremenu dominacije društva spektakla i njegove narcisoidne kulture, pojedincima često čini kao jedini način za rješavanje nagomilane tjeskobe i nezadovoljstva. Oko središnjeg motiva vješto se isprepliću aktualne problematike suvremenih društva kojima performeri pristupaju na različite načine – od promicanja spolno/rodne tolerancije, poigravanje s nacionalnim patosom, patrijarhalnom matricom, samodestruktivnošću pojedinca i autofagičnošću njegova vlastita tijela…
Tijela kao konstantan pulsirajući topos ubilježavanja, i mjesta jednako esencijalna koliko i egzistencijalna,na pozornici zadobivaju čudesan transgresivni potencijal. Istovremeno bivaju objekti i subjekta vlastitog (umjetničkog) čina, konstantno navlačeći nove identitetske uloge kao krabulje, izmiču zahtjevima koja im se nameću izvan pozornice. U tom svijetlu, možemo promatrati i ovu imaginarnu arenu, na kojoj se odvija sraz dvaju Tijela. Jedno koje “kapitulira” pred iluzornim zahtjevima društva koje ne uspijeva izvršiti, i drugo, koje, kao što je to slučaj s tijelom koje postaje osnovni medij umjetničke izvedbe – dodiruje vlastite granice, i svoje nesavršenosti brusi do bliještećega savršenstva.
Osluškujući svaku njegovu mišicu i titraj, ne bi li ga učinio svojim saveznikom, performer svojim tijelom osvaja žuđeni komadić slobode.
{slika}
Taj osjećaj na gledatelja ostavlja pogled na besprijekorne izvedbe mladog i talentiranog zračnog akrobata Cohdia Harella. Lakoća, tehnička virtuoznost i senzibilitet, kojom ovaj umjetnik izvodi i najmanji pokret, dovedeni su do savršenstva i ostavljaju bez daha. Na tom su tragu i English Gents, uigrani akrobatski australski dvojac koji također voli rizičan “ples po rubovima”. Duhovitom, provokativnom koreografijom poigravaju se s nacionalnim identitetima, koketirajući s britanskim kulturnim habitusom, ne bi li ga se naposljetku “odrekli” i u striptiz maniri – dobrovoljno “kapitulirali” pred zemljom domaćinom. Zanimljiva perfomerica koja također dolazi iz australskog podneblja je i Betty Brawn. Ona je snažna i lijepa žena s licem djevojčice, koja kida lance na svojim grudima, i diže dva muškarca u zrak istovremeno. S autoironijskim odmakom u svojoj teatralnoj izvedbi, uz pomoć Betty i ovdje svjedočimo jednom tijelu – izvođačkom tijelu koje provocira, svjesno svoje osebujnosti i različitosti – drskom samouvjerenošću, kojom podriva oprirodnjene standarde i normative, onoga što zapadna kultura podrazumijeva pod lijepim i privlačnim.
Iluzionist Micahel Carbonaro posve je osvojio svojim neobičnim umijećem – sposobnošću da se transformira poput slikarskoga platna, u najzačudnije oblike i bića, na sveopće zaprepaštenje publike.
{slika}
U toj plejadi začudnih likova, svoje je mjesto pronašla i Empress Stah. Carica neo-cabareta svojom je zadnjom točkom u campovskoj maniri, otplesala svoj čudesan ples. Katarzičnim činom proždiranja crvenih ruža (koje su mogle simbolizirati dijelove vlastita ili tijela ljubljenoga bića), zalijevanje nagoga tijela vrućim voskom, u mazohističko-fetišističkom ključu, tijelo se naočigled pretvaralo u kontrolirani, osjetilni topos opojne boli.
Kulturalno značenje ženskoga tijela prije svega podrazumijeva simbolički konstrukt, koji se u isprekidanoj genealogiji svoga bivanja, prvo potvrđuje kao tijelo majke. Empress Stah u svome performansu provocira, dekonstruirajući mitsko reproduktivno tijelo – na pozornici proizvodeći/rađajući dijamante.
U svojom izvedbama bili su sjajni i ekshibicionist Magic Thor koji ustima žonglira ping-pong loptice, Kalki – energična avangardna izvođačica koja vrti hula-hoop, i zanosna djevojka londonske buruleske – Kiki Kaboon.
{slika}
Naizgled fragmentirane i zasebne točke, funkcioniraju kao harmonična cjelina objedinjenja zajedničkim nazivom – Red Room, što postaje sinonim za eklektični, organski izvedbeni prostor u kojemu se proizvode neka nova, drugačija, i u svome umjetničkom habitusu, prekrasna “oslobođena tijela”. No, treba napomenuti, da u njemu obje strane – i onaj koji izvodi, i onaj kojemu je izvedba namijenjena sudjeluju u posebnom ritualu, koji ostavlja za sobom slatkast okus subverzije, prelaženja svih granica.
Red Room još jednom, u svojoj dekadentnoj, queer maniri, evocira nerazdvojivost umjetnosti od života, pobune od imaginacije i ljubavi od slobode.
