S riječkog Konta jučer je u 18 sati krenuo Noćni marš u organizaciji SOS Rijeka – Centar za nenasilje i ljudska prava i Udruge za ljudska prava i građansku participaciju PaRiter.
Marširalo se s Konta do Jadranskog trga, na kojem je održan kratki program u kojem su sudjelovale Tajana Josimović, Željka Horvat Čeč, Nevia Krupljanin i Shura Dumanić, dok je cijeli događaj glazbeno podržao Vokalno instrumentalni neformalni sastav VINS.
Zahtjevi ovogodišnjeg Noćnog marša su:
- Ostavka ministra Kujundžića koji ne čini ništa da unaprijedi zdravstveni sustav, više vrednuje svećenstvo od liječničke struke!
- Ostavka ministrice Murganić koja kaže da sustav ne funkcionira, i to dvije i pol godine nakon što je na čelu tog istog sustava!
- Zahtijevamo hitnu i cjelovitu provedbu Istanbulske konvencije!
- Osigurajte siguran, dostupan i od države pokriven prekid trudnoće na zahtjev!
- Nazovite priziv savjesti pravim imenom, a to je uskraćivanje zdravstvene skrbi! To nije pravo, to je diskriminacija! Izbacite ga iz javnih bolnica!
- Uvedite odgoj i obrazovanje koji ne toleriraju i ne potiču rodno uvjetovano nasilje!
- Zaštite naša radna prava! Zaštite naša reproduktivna prava i zdravlje! Zaštite žene i djecu žrtve nasilja! To je prava demografska politika!
Članice organizacijskog odbora, Iva Davorija i Tina Kovačić su otvorile skup i govorile o sistemskom nasilju koje žene doživljavaju u hrvatskom sustavu: “Nasilje ostaje ključan problem na svim razinama – u privatnim odnosima, u zdravstvenim ustanovama, na hrvatskim sudovima, na društvenim mrežama. Žene žrtve nasilja javno su omalovažavane, vrijeđane i ponižavane, a institucije sustava nerijetko krivnju, umjesto na počinitelje nasilja, svaljuju na žrtve. Još uvijek čekamo vladajuće da krenu s provedbom Istanbulske konvencije kojom se efikasno štiti žene žrtve nasilja, gradi djelotvorna pravosudna zaštita, a što je najvažnije, edukacijom mijenjaju odnosi među spolovima. Propusti kojima smo svjedočile neoprostivi su i zato zahtijevamo da se postojeći sustav podrške ženama žrtvama nasilja hitno i korjenito mijenja.
Shura Dumanić je govorila o feminizmu kao najradikalnijoj suvremenoj teoriji društvene promjene i temeljnoj kritici patrijarhata. Naglasila je kako žene nikada neće pristati na gubitak društvene moći i na kontrolu te kako moramo još puno naučiti, kako iz prošlih borbi, tako i iz suvremenih pokreta.
Tajana Josimović je govorila o istraživanju Kako žive žene umjetnice koje je provedeno u Rijeci i okolici 2018. godine i u tom kontekstu je pozicionirala statističke pokazatelje kao ključne za shvaćanje problematike. Naglasila je kako čak 83% ispitanica nema primanja u struci ili mirovine koje su dostatne za podmirivanje realnih životnih potreba i kako su za 55 posto ispitanica mjesečni prihodi od kulturnog ili pedagoškog rada manji od
hrvatskog prosjeka, dok se u slučaju 35 posto ispitanica radi o prihodima koji su manji i od hrvatskog minimalca.
Riječka spisateljica, Željka Horvat Čeč, ispričala je osobnu priču o realnosti hrvatskih rodilišta, poglavito u kontekstu sistemskog nasilja i nebrige o kojem je progovorilo nekoliko stotina žena kroz kampanju #PrekinimoŠutnju udruge Roditelji u akciji – RODA.
Nevia Krupljanin je govorila o ovisnicama kao marginliziranoj skupini te je izjavila kako su one gotovo nevidljive članice društva: “
Kada govorimo o ovisnicama, u odnosu na mušku populaciju registriranih žena sa problemom ovisnosti je pet puta manje. Još tijekom proteklog stoljeća bilo je nezamislivo da žena u javnosti zapali cigaretu – znači li to da žene nisu pušile? Ne – to znači da je vezanost uz privatnu sferu, uz dom i obitelj, nasuprot javnoj ‘muškoj’ sferi, učinila ovu ovisnost nevidljivom. Tako je i s alkoholom. Pa i s ovisnošću o drogama, kojom se u Udruzi “Vida” najviše bavimo. Zaista, žena s problemom ovisnosti registriranih u sustavu skrbi ima mnogo manje u odnosu na muškarce, ali je također činjenica da puno manje žena traži pomoć – kako kod nas tako i u svijetu. One ne žele biti otkrivene, evidentirane, boje se stigmatizacije, ako su majke – boje se da će izgubiti djecu i boje se da njihova djeca ne budu stigmatizirana. Društvo od žena zahtjeva “normalnost” više nego od muškaraca – i to takvu ‘normalnost’ koja je često propisana patrijarhalnim pogledom na ženu.Većina rehabilitacijskih programa prilagođena je muškarcima i njihovim potrebama, a za žene ne postoje adekvatne usluge. Npr. U cijeloj Primorsko-goranskoj županiji ne postoji niti jedan rehabilitacijski program koji uključuje smještaj za žene, dok ih je u Hrvatskoj samo nekolicina u okviru vjerskih organizacija.”
Sudionice i sudionici Noćnog marša poslali su glasnu poruku kako im je dosta sustava koji se ne brine za ljude te da je vrijeme za promjene, za učinkovite i cjelovite promjene sustava. Zahtjevali su preuzimanje odgovornosti od strane vladajućih struktura za probleme u sustavima socijalne i zdravstvene skrbi, ali i za općenito stanje u društvu.
