Prošlo je 20 godina od britanske turneje Bikini Killa i Huggy Beara. Jesu li pobunjene glazbenice nešto promijenile?
U ožujku 1993. dva benda – jedan američki i jedan britanski – krenuli su na turneju dijem Ujedinjenoga Kraljevstva, imajući u mislima poruku i misiju. Bikini Kill i Huggy Bear objašnjavaju kroz svoje tekstove, djela i glazbu da više nije prihvatljivo obiteljsko ili bilo koje drugo nasilje nad ženama, te da uloga žena na koncertima nije stajati postrani i pridržavati jakne, dok muškarci divlje plešu pred pozornicom. Novi etos je proglašen jasno i glasno: djevojke mogu nastupati na pozornici, i djevojke mogu održavati koncerte.
I ja sam, kao novinarka, fan i promotorica nastupa, bila jedna od mnogih sudionica/ka ove revolucije, putujući s bendovima na koncerte te organizirajući njihove nastupe u Leedsu. No, vratimo se na sam početak.
Biti djevojka u devedesetima u Americi značilo je biti šopana medijskim lažima koje su isticale da ako želiš biti prihvatljiva, trebala bi biti nemoguće mršava i lijepa poput obrađene fotografije. Službeno mišljenje isticalo je jednakost žena s muškarcima, iako su reproduktivna prava sustavno bila sputavana. Tada je postojala velika mogućnost da djevojka bude silovana, seksualno uznemiravana i zlostavljana, a s druge strane, vrlo mala mogućnost da počinitelji budu osuđeni, dok se, istovremeno, isticalo da je djevojka to svakako zaslužila jer je bila neprikladno odjevena, ili jer se kretala na krivim mjestima. Želiš li vrištati? Biti glasna? Mogla bi, ali bit će ti rečeno da ušutiš i prestaneš praviti buku – stoga, koja je svrha?
{slika}
Godine 1991. nekolicina djevojaka iz gradića Olympia, u Washingtonu, odlučila je promijeniti stvari i ušutkavanje nije dolazilo u obzir . Kathleen Hanna, Tobi Vail i Kathy Wilcox osnovale su Bikini Hill, te pozvale na Revoluciju, u ženskom stilu, odmah. Toga ljeta preselile su se u Washington DC, gdje su Alison Wolfe i Molly Neuman (novinarke časopisa Girl Germs osnovale novi časopis zajedno s Hannom i umjetnicom Jen Smith i nazvale ga Riot Grrrl. Ovaj je pokret započeo oko male grupe djevojaka, a potom eksplodirao diljem SAD-a, vođen zapaljivim nastupima i (često eskploatirajućim i podcjenjivačkim) medijskim izvještajima.
Glazbena je industrija oduvijek bila posebno restriktivno područje rada za žene i djevojke, dok je punk glasno širio vijesti da pjevati može bilo tko, da je svaki glas vrijedan slušanja. Postojale su i ikone ženskih glazbenica u punk-rock glazbi, ali izvan feminističkog pokreta.
“Strukture roda i moći duboko su ukorijenjene u industriji popularne glazbe, zbog čega je ženama puno teže steći kredibilitet, autentičnost i postati legitimnim kulturnim kreatoricama”, kaže Julia Downes, urednica knjige Women Make Noise: Girl bands from Motown to the Modern. “Postoji snažno globalno nasljeđe glazbenica i ženskih bendova kao kulturnih kreatorica; ali seksizam, homofobija, rasizam i klasne predrasude međudjeluju kako bi onemogućili ženama da postanu prihvaćene, od strane mainstream popularne glazbe, kao inovativne i izvrsne glazbenice. Na njihovu glazbu gleda se kao na novotariju, odviše ‘političnu’ ili jednostavno kao na ‘lošu’ glazbu”.
{slika}
Dugi niz godina izdavala sam vlastiti fanzin – Ablaze! – u kojemu sam mogla pisati o britanskoj i američkoj glazbenoj sceni iz vlastitoga kuta gledanja. Godine 1992. dobila sam informaciju kako se djevojke u SAD-u organiziraju, a uskoro su se slična udruženja formirala i diljem Britanije. Huggy Bear su bile na čelu sa svojim brzim, upečatljivim ritmom. No, uz njih tu su bile i Linus, Skinned Teen, Voodoo Queens, Golden Starlet, Pussycat Trash itd. U SAD-u djelovale su Calamity Jane, the Frumpies, Mecca Normal i Fifth Column, koje su se pridružile ženskom udruženju. Iako navedeni bendovi nisu nastali kao dio ove struje, postali su ikone riot grrrl pokreta.
“Usudi se biti ono što jesi, usudi se raditi ono što želiš”, poticala je Kathleen Hanna u pjesmi Double Dare Ya i tisuće su preuzele taj rizik, uključujući i Spice Girls, koje su se usudile biti potpuno apolitične, uzurpirajući oznaku ženske snage za kraj vlastite karijere.
Formiran u kasnim 90-tima, bend Gossip popunio je glazbene ljestvice neodoljivim melodičnim rockom. “One su jedinstven primjer načina na koji je estetika i politika riot grrrl pokreta preživjela”, piše Sara Marcus, autorica knjige Girls to the Front: The True Story of the Riot Grrrl Revolution. “Neapologetičan način na koji Beth Ditto predstavlja sebe publici – kao lezbijka, debela djevojka, feministkinja – dolazi direktno iz riot grrrl pokreta”.
Konačno, u Olympii se 2000.-te godine, pojavio Ladyfest – festival posvećen isključivo glazbi, filmovima, pisanju i performansima umjetnica. Taj događaj potaknuo je osnivanje ovih festivala u više od 40 gradova na tri kontinenta, a održavaju se sve do danas. Ove godine Ladyfest se održava u Glasgowu, Leedsu, Parizu, Rimu, Bruxellesu, Leipzigu i Philadelphiji.
{slika}
Ako se slikovito izrazimo i kažemo da se riot grrrl pokret pojavio na vrhuncu svoga hormonalnog tinejdžerskog vala, Ladyfest je onda prikaz pokreta danas: odrastao i rastura izvrsnom kvalitetom glazbe. Očekuje se, na narednim festivalima, i selekcija bendova i umjetnica koje su se razvile iz pro-feminističke svijesti.
Dok Ladyfest okuplja odrasle glazbenice, što je s mladim umjetnicama? Ovdje na scenu stupaju Girls Rock Camps. Pokrenuti su 2001. godine, a danas se održavaju diljem Europe i SAD-a, omogućujući tinejdžericama, inter i trans pojedinkama/cima tjedan tijekom kojega se mogu okušati u stvaranju glazbe u sigurnom okružju, bez seksizma. Maebh Murphy, članica elektro-dvojca You’re Only Massive surađuje s Ruby Tuesday, berlinskim Girls Rock kampom, posljednje dvije godine. “Period nakon kampa može biti iznimno čudan, govoreći iz vlastitoga iskustva”, objašnjava. “Ali čudesno je biti na sigurnom prostoru, i isti omogućavati drugima, pa makar i vrlo kratko vrijeme”.
Naravno, mainstream pop-glazba preživljava od prodaje i komercijalizacije. Ne postoji ništa revolucionarno u ljubavnim pjesmama Katy Perry i Gaginom hedonizmu, unatoč njezinu kvalitetnomu radu. Ali da biste izmjerili revolucionarnu snagu pobunjene djevojke, trebate samo provjeriti logore u Mordoviji i Perm Oblast u Rusiji gdje su dvije članice Pussy Riota još uvijek zatočene.
{slika}
Članice spomenutoga ruskog punk-feminističkog uličnoga benda govorile su za magazin Vice neposredno prije uhićenja, dajući priznanje bendu Bikini Kill i pokretu riot grrrl u cijelosti: “Mi smo donekle usvojile i razvile ono što je pokret učinio u 90-ima, iako u potpuno drukčijem kontekstu i s izraženim politički stavom, koji je doveo do toga da su sve naše izvedbe postale ilegalne,” izjavila je Nadezhda Tolokonnikova. Pussy Riot su osnovane kada je Putin najavio da se planira vratiti na mjesto predsjednika na narednih 12 godina, a njihovo područje interesa kreće se od ženskih prava i prava LGBT osoba, edukacije i zdravstvene njege, do zazora od siromaštva i korupcije koje bi mogle snaći Rusiju kao rezultat Putinove vlasti. Njihovi javni/protestni nastupi, suđenje i zatvaranje dviju članica dobro su dokumentirani, razne nevladine organizacije i grupe globalno su nosile njihove uniforme i specifične kape – balaklave, u znak protesta protiv donesenih osuda. Naša zajednica je trenutno suočena s pitanjem kako osloboditi Pussy Riot.
{slika}
“Riot grrrl pokret omogućava opipljiv primjer trenutka kada djevojke i mlade žene stvaraju feminističku glazbu, tekstove i umjetnost po vlastitim mjerilima”, ističe Julia Downes. “Kako god, ovdje se fundamentalno radi o moći mladih žena, djevojaka i queer populacije koji su pronašli način na koji upotrijebiti glazbu, politiku i punk, a kako bi izmijenili vlastitu lokalnu zajednicu.”
Danas se na sceni u Velikoj Britaniji nalazi puno više ženskih bendova nego prije – Trash Kit, Skinny Girl Diet, Silver Fox, Bellies, Woolf, Esper Scout, Cat Bear Tree; iznimno zanimljiv pop punk bend Jesus and His Judgemental Father.
Glazba i ideologija riot grrrl pokreta i dalje živi u ženskim bendovima, u Slutwalks-u, Ladyfestivalima, Girls Rock kampovima i Free Pussy Riot protestima u svim dijelovima svijeta. Govoreći u glazbenim terminima, pokret možda nikada neće postati dio mainstream glazbene pop kulture, koja ostaje dosadna i bez promjena. Ipak, ovdje se ne radi o želji za dostizanjem statusa pop-zvijezde, već o načinu življenja.
Prevela i prilagodila: Marina Tkalčić
