Samo daj!

 “Zaključajte svoje knjižnice ako želite, ali ne postoje vrata, lokot …vijak… kojim možete ograničiti slobodu mojega uma.” V.W. Vlastita soba

       U petak, 2. ožujka, povodom rođendana M. J. Zagorke i Međunarodnog dana žena, u zagrebačkom VIPklubu, održan je 2. Festival Kratka priča je ženskog roda u organizaciji Centra za ženske studije, a s ciljem poticanja ženskog stvaralaštva. Od 138 kratkih priča pristiglih na istoimeni natječaj, svoje priče je čitalo dvanaest autorica.

            Zašto je bitno i dalje govoriti o pisanju, o ženama autoricama, o performativnom izvođenju vlastita književnoga teksta? “Zaposjesti” formu kratke priče, naizgled feminističkim patosom, u samom naslovu festivala i natječaja, postaje sasvim izlišno. Utrnućem velikih metanaracija ispisanih u muškome rodu unutar kojega je žena bila svedena na metaforu,  fluidni fragmenti ženskoga identiteta i tijela sapetih jezikom, sve se češće i glasnije usložnjavaju u formi kratke priče, koja poput Deleuze-Guattarieva rizoma[1] rastvara pukotine u dominantnome diskursu.

Već su u devetnaestom stoljeću, Emily Dickinson i Virginia Woolf znale ono o čemu će poslije pisati M. Foucault, a riječ je o transformaciji (spolno/rodno ambivalentnoga) pojedinca izvođača, ukorijenjena u tekstualnu, historijsku tradiciju, koji jezikom literature subverzivno prekida s navedenim tradicijama, postajući neka vrsta plutajuće fikcije. Osvajanje transgresivnih toposa kao komadića slobode, kroz umjetnički čin, u ovom slučaju – književnošću, kroz čin pisanja, ono ne mora biti (nazvano) angažiranim da bi angažiranim bilo, iz posve jednostavnog razloga – udvostručujući glas (i topos) onoga u ime kojega progovara, od kojega se osamostalio, ali koji je istovremeno invencija i umjetnost, u tom je činu već upisan transgresivni potencijal koji se opire represiji dominantnog sustava moći.  

Kratka priča je oduvijek neudomljeno mjesto feminiteta, žene, postavljajući enigmatsko pitanje Sfingine zagonetke, aludira na ono što će Laura Mulvey, britanska filmska feministička teoretičaraka, nazvati-intrinzičnom sponom žene i nagona za pisanje. U potrazi za svojim glasom, za svojim identitetom i svojim rasutim mišicama…za autonomnim prostorom i autoritetom One koja pripovijeda, pronalazi jezik koji ju je stoljećima nijekao, a koji sada gori od njezinih riječi i njezina glasa.

Pristiglih 138 priča na taj je način postalo jedno snažno hibridno tijelo, koje svoju neudomljenost koristi kao konstruktivnu i konstitutivnu singularnost mnogih feminiteta, od kojih svaki ima svoj kozmopolitski glas, svoje identitete i beskrajan imaginativni potencijal.

        No, zaključujem naposljetku, da ono što karakterizira suvremenu formu kratke priče, možda je ipak, prije svega, njezina rodna ambivalentnost koja se u činu pisanja oslobađa od svoga autora ali ga ne lišava njegove odgovornosti, jer je taj čin istovremeno potvrdio i njegovo misleće tijelo, upregnuvši i sve njegove feminitete i maskulinitete u beskonačnost svoje (samo)reprezentacije.

Preostaje nam pisati i biti, anonimnost ćemo odložiti za neku drugu priču…

SAMO DAJ!

 Autorica: Nora Verde

“Važan je tajming i narafski mjesto. Ideš na veeeliko okupljanje, vrebaš masovke, koncerte, festivale, di god bagra loče i đuska do jutra.  Bagra koja ima love, i iza sebe sije plastičnjake k’o govna.  Paziš da dođeš na vrijeme, taman kad se počnu razilazit, ne puno kasnije jer će ti vrhnje pobrat njihovi čistači ili konkurencija. Uzmeš par velikih plastičnih vreća sa sobom, posložiš ih u ruksak  i kreneš. Kad nadješ bocu isprazni svo sranje iz nje, ako ga ima, izravnaj je nogama i pritisni je da je što bolje istanjiš. Više će ti stati tako, u tome je cijeli vic, na kraju ćeš veću lovu dić.”, govorio joj je Beni rafalno svoj poučak za skupljanje boca.

Pokušavala se koncentrirati na svaku njegovu riječ, ali misli su joj stalno bježale na glupe detalje, Benijevu crnu majicu na kojoj je krupnim žutim slovima pisalo “No Means No”,  mrvice kruha i zgužvane niti kupus salate koje je jedući kebab na klupi pljuckao pred sebe, majku koja povlači za ruku dijete preko puta ceste, divovsku neonku Arena Centra pola kilometra dalje.  U ušima joj je ostalo tek ono “Važan je tajming” i nešto oko ravnanja prazne boce nogama..

“Nema šanse da ga pitam da mi to još jednom ponovi. Valjda ću se nekako snać”, mislila je nakon što su se pozdravili. Hodala je prema svom haustoru.

Već je ranije odlučila da ode skupljati na taj veliki rock festival na Jarunu.  Prije je tamo išla na koncerte, s mjesecima unaprijed kupljenom kartom i cijelom svojom ekipom.  Sada je drukčije. Nema više love ni za karte, ni za cugu, a ni ljude s kojima se tada družila davno nije srela.

Surfala je po netu i čitala po forumima već danima o tom skupljanju boca. Ljudi su pričali svašta, da je to predobar biznis postao, da je neka baba iz Šibenika zaradila oko 80 000 kuna skupljajući danonoćno boce po plažama ljeti i zimi, da je “na terenu” već gomila konkurencije koja skuplja. Nisu to više beskućnici i socijala, nego penzioneri i ekipa koja, poput nje, nema mjesecima posla. “Bez po frke da se skupit i po 150 boca dnevno, samo ako ideš na prava mjesta i svaka 3, 4 dana mijenjaš kvart. Mjesečno je to 2 i kusur tisuća kuna, a to je već fina lovica. Radiš uvrh glave tri sata dnevno i što je najljepše nema šefa da te jebe u mozak”, pisao je jedan forumaš s nickom “cortomaltezer”.

Ušla je u stan, okrenula dva puta ključ u bravi i svalila se na krevet, potrbuške. Osjetila je kako smrdi njen vlastiti znoj. Bio je vrući, sparni početak rujna, četvrtak navečer.  Razmišljala je o tuširanju, tromo i bez želje da se zaista pomakne s mjesta. U sat vremena uspjela je samo nožnim prstima ogulit japanke s lijeve i desne noge i okretat se s boka na bok hladeći se na onom dijelu plahte koji još nije tijelom zagrijala.

Zbližavala se u glavi s tom idejom da ide skupljati vražje boce na Jarun. Neke minute bila joj je ta priča sasvim fajn. Zašto ne, pa to radi gomila ljudi i više nije neki bauk. Nakon pola sata, umjetno i s mukom, na dah napuhana samopouzdanja, srušila bi se i pala u totalnu krizu, shvaćajući dokle je zaista stigla u svojoj takozvanoj egzistenciji. 

Već je bilo 11 navečer kad se podigla s kreveta i krenula konačno otuširati. Poskidala je prljavu odjeću i bacila je u plastičnu košaru u kutu kupaone. Ostala je samo u gaćicama, njih je posljednje svukla. Držala ih je par sekundi u ruci i promatrala. Stare požutjele pamučne gaćice već pokidane na bedrima i omlohavljele na rubovima.

Otuširala se mlakom vodom i osušila tvrdim ručnikom. Vratila se na krevet, još uvijek gola. Sad se stvarno osjećala bolje. Voda čini čuda, mislila je. Dobro je dok još imam vode,  rekla je tiho na glas i pokušavala izbit atome ironije iz ove rečenice.  Za promjenu, nije joj išlo loše.

Sjetila se da je gladna. Oko podneva je pojela dva jaja na oko i par šnita kruha. Otada je zaboravila jesti, bila je sva u ovim planovima oko boca.

Mrzilo ju je otvarati frižider. Znala je što će tamo naći, taj ju je prizor ekspresno vraćao u njezino ovdje i sada. Tamo ima još jaja, neki prilično odstajali senf kojemu je prošao rok trajanja, mlijeko i nekoliko svježih paprika. Znala je na pamet sadržaj svog frižidera.

Vidjela je na polici griz i sjetila se da bi to mogla bit pristojna večera. Zakuhala je mlijeko, dodala u njega malo šećera i kad je provrelo usula griz. Miješala je dok se nije zgusnulo.  Usula je griz u duboki bijeli tanjur i vratila se u sobu. 

Sutrašnji dan prevrtila je ko dosadnu pjesmu s palcem na fastforwardu. Pritisnula je play tek tamo negdje oko 10 navečer. Nikako joj nije padalo na pamet što bi mogla obuć.

“Treba mi nešto u čemu ću bit praktički nevidljiva, a opet cool, kao da stvarno idem partijat”, mislila je i kopala po ormaru. Nije znala kako se oblače skupljači boca za prvi zadatak. Još nije izašao priručnik o tome preveden na hrvatski.

Našla je jedne stare ljetne traperice i neku kariranu košulju. Obleka iz prošlih vremena kada se još radila i izlazila, trošila lovu na cugu i povremene šopinge po dućanima. Na noge je obula kožne crne conversice.

U još dobrodržeći Dakine ruskak poslagala je onih 6 ogromnih plastičnih vreća. Bila je spremna. 

Iz tramvaja je izašla kraj velike crkve koja podsjeća na space shuttle. Bilo je već 11. Putem prema jezeru vidjela je rijeke ljudi kako hodočaste u različitim smjerovima. Većina ih je teglila plastične Qpackove pive.

Kretali su se prema zvuku tutnjajuće mjuze kojoj se nije moglo utvrditi odakle točno dolazi. Imala je osjećaj da se zvuk odbija od stabala i zidova zgrada na Jarunu, pa da se tako nekako prepredeno raspršuje, kao da baš za inat ne želi da mu odredimo izvor.

Sve to bilo joj je i predobro poznato. Daleki basevi  i bubnjevi u daljini, gomila veselih i pripitih ljudi koja glavinja po cesti..

Što je više ljudi bilo oko nje, osjećala se sve nervoznijom. Nije joj padalo na pamet da već počne skupljati, čekala je da se utopi u veću gužvu. Prošla je kraj nekoliko koševa do vrha napunjenih praznim limenkama i plastičnim bocama.

Ljudi su se već polako razilazili. Dolazili su joj u susret, gledala im je u lica, u uho su joj upadale krhotine njihovih rečenica “..onaj tip, ma znaš ga, iz 9 gimnazije” i “bili su do jaja, ja sam ih gledao još pred dvije godine na..”. 

Stigla je konačno pred male bijele šatore u kojima su se kupovale karte i narukvice za ulaz na festival.

Tamo su na travi sjedile hrpice ljudi koji su pili, pušili i nadvikivali se jedni s drugima.  Njima je karta bila preskupa, ali imali su nešto  love za cugu i genijalan plan na koju foru ući unutra s tuđom narukvicom.

Sjela je i ona na tu već vlažnu travu nekih dvadesetak metara dalje i čekala da se gusjenica izlazećih bar još malo stanji.

“Onda ću ispraznit ovih par koševa tu blizu šatora i krenut lagano nazad, pa kupit iz svih koševa putem. Valjda ću napunit vreće prije skretanja na cestu. Čim to strpam, idem dužim putem, kojim je manja gužva, da malo odmorim od ovog kaosa.”, mislila je.

Bio joj je bed zbog svega. Doma i danima prije činilo se prilično jednostavno. Dodješ, uzmeš boce, ubaciš ih u vrećicu i odeš svojim putem. Ovdje među svim ovim ljudima, facama i glasovima to se pretvorilo u totalan neugodnjak.

“Sjebani ponos i sram”, govorila je sebi i već se ljutila i jogunila na tu svoju stidljivost i osjećaj manje vrijednosti. Pet puta manji zajeb joj je bio kad bi u dućanu zamolila prodavačicu na pultu sa salamama da joj da samo pet deka čajne salame. Jer bilo je i drugih koji su tražili slično, ne samo ona. Ovo večeras joj izgleda baš kao blam. Totalni blam.

Pokušala je razmišljat o nečemu drugom, samo da joj prođe još nekih pola sata.

Ljeto je, treba razmišljat o ljetu. Summertime, and the living is easy.. Sugestija je moćna stvar, o da.

I uspjelo joj je, sasvim se fino otkačila s ovih crnjaka od maloprije.  Razmotala je jednu staru uspomenu na ljetni roštilj na Kupi kada su nakon što su svi otišli spavati najedeni i napijeni, ona i Pongi počeli u krevetu petljat jedan po drugome. Krenuo je seks, prvi njihov pravi seks, za koju su mislili da ga ne kuži nitko u toj drvenoj montažnoj kućici. Jer kao, bili su tihi i doktorski precizni. Mjesecima kasnije cijela ih je ekipa zajebavala na račun tog događaja, ali nije ih bilo briga, tek su počeli hodati i..”.

Iz misli ju je prenuo neki dečko koji ju je došao tražit vatre.  “Curo, imaš upaljač?”, pitao je. Niski, na nulericu zbrijani frajer od nekih 20-tak godina totalno krvavih očiju bio je pijan, ali skroz pristojan.

Nije odmah skužila što hoće. Tijelom je bila tu na Jarunu, ali misli su joj ostale na Kupi 98′.

“Izvini, malo vatre, imaš?”, ponovio je molbu na drugi način, držeći u ruci cigaretu, friško užicanu netom prije.

“Joj, sori, nemam”, konačno se oglasila i slegnula ramenima.

Ovaj je pokunjeno otišao, a ona se počela ogledavat oko sebe i tražit u džepu mobitel da provjeri koliko je sati.

Petnaest do jedan. To je to. Digla se s trave i praznog ruksaka na kojemu je svo vrijeme sjedila. Bacila je pogled na izlaz s festivala. Ljudi su i dalje ulazili i izlazili, ali bilo ih je i mnogo manje nego prije sat vremena.

Izvadila je prvu vreću i krenula prema najbližem košu za smeće nakrcanom praznim limenkama i boca. Spuštene glave, trpala je u nju žustro komad po komad, kao da obara neki rekord. Nije joj padalo na pamet ravnati ih na tlu nogom, kako joj je savjetovao Beni.

Žurilo joj se, ruke su joj se znojile, srce lupalo. Kad je ispraznila koš, otišla je do drugog, istočnije prema nasipu. Tamo nije bilo skoro nikoga. Napunila je skoro do vrha i drugu vreću, u nosnice joj je ulazio miris pive, cole, bambusa iz svih tih boca u kojima je bilo još po par kapi tekućine. Prohodala je malo i po travi, da vidi ima li još koja odbačena boca, od ovih ekološki neosviještenih. Našla je samo prevrnutu vrećicu čipsa, uzela je u ruku i ubacila u vreću. Pripremala se ponovno izać tamo jer je putem po onoj stazi na nju čekalo još najmanje desetak koševa punih boca.

Dvadesetak koraka naprijed i dospjela je ponovno na glavnu stazu kojom su ljudi prolazili na odlasku s jezera. Nije se okretala, mirno je hodala s one dvije skoro pune vreće u desnoj ruci. Uočila je i treći koš, stala pored njega, izvadila vreću i ponavljala postupak. Sad se opet sve činilo nekako lakše, nije uopće gledala oko sebe, koncentrirala se potpuno na preslagivanje boca u crnu vreću za smeće.

Konačno se osjećala nevidljivom, ispunila joj se najveća želja večeri. Nije na sebi ćutila ni poglede prolaznika. Kužila je da ju zamjećuju u prostoru, ali je zapravo ne vide. To joj je savršeno odgovaralo.

Kroz graju glasova uopće više nije razabirala ispolirane riječi, čula je samo kako gusjenica umjereno glasno mrmori i prolazi pored nje.

Odjednom je osjetila kako je netko hvata za struk, pa odmah zatim blago stišće po ramenu. Okrenula se i pred sobom ugledala dobro poznatu trojku: Ivanu, Saleta i Tibora koji su je gledali izrazom razgaljene radosti onim “nisam te sto godina sreo” pogledom koji je se odmah potom razrijeđivao čuđenjem i šokom zbog akcije u kojoj su je zatekli.

“Jebote, di si, što ima?, pitali su svo troje uglas. Ona je ustravljeno gledala u njih i namještala onaj “baš mi je drago da vas vidim” izraz, ali osjećala se kao da sama gura šleper na autocesti – mišići lica nisu se pomicali ni milimetra u željeni oblik.

Svo troje, uključujući i nju, pravili su se da ne vide tri velike crne vreće koje je spustila na pod iza sebe i praznu limenku i njezinoj ruci.

Umjesto odgovora na njihova pitanja, počela ih je zapitkivati o festivalu i bendovima koje su večeras gledali, tu su potrošili nekih lijepih pet minuta priče za koje je ponovno počela disati.

Nije više mogla izdržat i izgovorila je rečenicu: “Ljudi, jebi ga, skupljam tu boce, ovo mi je prvi put, totalni mi je bed što ste naletili.” Osjećala se kao da napravila neku veliku vratolomiju nakon što im je to rekla. Oni su šutjeli.

Prva je progovorila Ivana. “Samo daj, samo daj”, govorila je zbunjeno i rastvorila vrećicu u kojoj su oni nosili praznu ambalažu. “Mi smo ovo svoje taman htjeli negdje bacit, a popilo se, vidiš koliko je toga”, nabrajala je i gurala joj u ruku njihovu veliku bijelu vrećicu. Sale i Tibor i dalje nisu progovarali.

“Idem dalje, moram žurit. Vidjet ćemo se”, rekla im je, uzela njihovo smeće koje se prije minutu pretvorilo u dar, one tri crne vreće i otišla.

Makla se sa staze, prešla cestu i krenula puteljkom iznad nasipa kojim rijetko tko prolazi.  Dok je bila na svjetlu hodala je normalno, kad je konačno zamaknula u mrak počela je divljački trčati s onim praznim ruksakom na leđima i vrećama u rukama. Trčala je sve dok je nisu noge zaboljele i ponestalo joj daha.

Gledala je oko sebe. Stajala je pred trafo stanicom koja je prilično bučno zujala. Bacila je vreće iz ruku i legla na leđa na betonsku ploču. Odvezala je i starke, stavila ih uredno uza zid, pored vreća i ruksaka. Osjećala se konačno spokojnom i ispuhanom ležeći na jeziku te čudne građevine. Ploča joj je grijala leđa, a ono brujanje ju je čudesno smirivalo.

Ostat će ovdje dok ne odluči što dalje.