Većina medija već nekoliko dana govore o prostituciji, jer prema njima kada 45-o godišnji muškarci prisile petnaestogodišnju djevojku na seks to nije silovanje nego prostitucija zato jer je dobila 50,00 kn i cigarete. Ovo mi se čini kao okrutna šala, ali ipak nije, ovo je ozbiljno novinarstvo.
Naši mediji (a i državne institucije) i inače izgledaju kao da njihovi djelatnici žive u nekoj paralelnoj stvarnosti, u kojoj su petnaestogodišnje djevojke u svemu ravnopravne sa srednjovječnim muškarcima pa nije bilo mogućnosti da ih oni na neki način prisile na odnos. One su to same izabrale jer su, kako kaže ravnateljica doma, promiskuitetne, a i očito pohlepne, pa su to odlučile naplatiti. Ovo je jedan od najstarijih mitova o prostituciji, drugi je onaj o djevojkama koje se bave eskortom da bi si kupile skupu odjeću i cipele.
A evo što su gole činjenice za Nizozemsku, koja je dugo korištena kao glavni argument zagovaratelja legalizacije prostitucije: U Amsterdamu 80% prostitutki su strankinje, 70% ih nema dozvolu boravka što znači da su najvjerojatnije žrtve trgovanja ljudima (Marie-Victoire Louis, “Legalizing Pimping, Dutch Style,” Le Monde Diplomatique, 8 March 1997). Većina prostitutki u izlozima u Nizozemskoj su useljenice iz Dominikanske republike, Kolumbije, Venecuele, Gane, Benina, Poljske, Rusije, Ukrajine, Litve, Srbije, Hrvatske, Češke i Slovačke (Licia Brussa, “Transnational AIDS/STD Prevention Among Migrant Prostitutes in Europe,” TAMPEP, 1996). Od 1990. broj trgovanih žena iz Istočne i Srednje Europe se utrostručio (“Trafficking of Women to the European Union: Characterisitics, Trends and Policy Issues,” European Conference on Trafficking in Women, (June 1996), IOM, 7 May 1996). Pitam se, zašto se prostitucijom u Nizozemskoj ne bave Francuskinje, Engleskinje ili Kanađanke kad je to tako sjajna karijera? Jeli slučajno da se broj trgovanih žena iz Srednje i Istočne Europe od 1990. utrostručio ili to možda ima veze s ratnim sukobima ili posljedicama tranzicije koje su te zemlje pogodile baš tada? Kako to da se u zemlji koja ima legaliziranu prostituciju ipak pojavljuje tako veliki broj trgovanih žena uključenih baš u tu “profesiju”?
Zašto se žene bave prostitucijom? Ili zašto radnici u Kini rade za 5 centi po satu 15 sati dnevno? Zato što je to njihov izbor? Ili postoji društveni kontekst koji ih na to prisiljava. Reći da je prostitucija osobni izbor izuzetno je cinično i pokazuje apsolutno nerazumijevanje svijeta u kojem živimo. Svijeta u kojem muškarci imaju neusporedivo više ekonomske moći od žena, jer 51% žena posjeduje 1% svjetskog vlasništva. Napravimo mali test: tko je vlasnik stana u kojem živite? Zatim, statistike UN -a govore da žene obavljaju 67% svjetskoga rada. Zarađuju 10% svjetskog dohotka. S druge strane žene se socijalizira da preuzmu ulogu seksualnog objekta, da sebe tako prezentiraju i doživljavaju. Dakle, muškarci su ekonomski subjekti, a žene seksualni objekti, ne čine li vam se ovo idealni uvjeti za razvoj ženske prostitucije. I koje nam rješenje nudi društvo za ovaj problem? Zakon po kojem je moguće kazniti samo žene, pa i maloljetne djevojke, dok su “klijenti – počinitelji” zaštićeni. To upravo i radi zadnjih dana, ponovo ih mučeći time da im ne vjeruje i time što ono što im se dogodilo ne naziva pravim imenom, silovanje.
Ove su djevojke žrtve ne samo onih koji su ih seksualno zlostavljali nego čitavog patrijahalnog društva u kojem živimo i koji u pravilu kažnjava žrtve za nasilje koje su doživjele, jer ako bi sustav preuzeo odgovornost to bi značilo da nešto s njim nije u redu i da ga treba mijenjati. A zašto bismo ga mijenjali? Nije li prekrasno živjeti u društvu kojem su prioriteti opraštanje dugova sportskim klubovima, financiranje strašno siromašne katoličke crkve, a ne otvaranje novih radnih mjesta u institucijama u obrazovnim ili institucijama socijalne skrbi koje bi trebale pomoći onima koji su im na skrbi. Dakle, ovdje nije riječ o izoliranom slučaju nego sustavnom problemu ( sjetite se primjera iz centra za autizam, Caritasa) za koji smo svi kao članovi/ce ovog društva u nekoj mjeri odgovorni.
Znam da je većina ljudi dobronamjerna i zgrožena ovime što se dogodilo, ali i previše iscrpljena preživljavanjem da bi imala snage reagirati. To nije slučajno, ekonomsko iscrpljivanje je sjajan način kontrole. Ipak upravo zbog toga moramo smoći snage poduzeti nešto da bi se sustav promijenimo jer ako se prepustimo može samo biti gore.
