Novi klub za žene, Grace Belgravia, prije nekoliko mjeseci me pozvao da u ožujku održim govor o svojoj novoj knjizi “Vagina: nova biografija”. Događaj se trebao održati u ženskom okruženju, a moderirala bi ga Rosie Boycott, britanska feministica kojoj je se već dugo divim.
Kada je kasnije odlučeno da će rasprava ipak biti otvorena za širu javnost, Viv Groskop iz Independenta je prokomentirala specifičan “ženski jezik” na pozivnicama:
“Pod pretpostavkom da bi gospođa Carter željela prisustvovati, gospodin Carter bi trebao ostati kod kuće. Na koji način se to razlikuje od golf klubova 70-tih godina? Razumijem da su ljudi umorni od retorike i žele promjenu, pa stoga poduzimaju drastične mjere oživljavajući sestrinstvo i djelom i riječju. Ali postoji vrlo tanka linija koju se prelazi…i stvara se zrcalna slika ekskluzivnih i isključivih javnih mjesta protiv kojih se feminizam borio.”
Slažem se s Groskop, ali također smatram bitnim da žene i muškarci, čak i u istinski egalitarnom svijetu, zadrže neke vrste prostora određenih za isti spol. Ideja za samo ženske klubove ili samo ženske škole i programe, u ovoj fazi feminizma ukazuje na bitna pitanja o tome da li istospolni prostori općenito imaju bilo kakve vrijednosti ili valjanosti. Da li doista postoji linija koja dijeli valjane ženske prostore od onih koji su diskriminatorni ili kontraproduktivni? Mislim da postoji.
Generacija zapadnih feministica 70-tih radikalizirala je ženska okupljanja u borbi protiv koncepta koji ih je definirao uvijek i samo u odnosu na muškarca i muškarčeve potrebe. Spoznaje koje su nastale u to vrijeme, od učenja o ženskoj seksualnosti do svijesti o istospolnoj ljubavi i strasti, ne bi mogle biti postignute u mješovitim grupama. Do pomaka vezanih za posao, od učenja, potrebnih vještina, vodstva, najlakše se dolazi u ženskim okruženjima. Grameen Bank je postigla rekordni uspjeh na području malog poduzetništva osposobljavajući žene koje su ostvarivale male dohotke u samo ženskom okruženju. Uspješan je i program fakulteta Barefoot u Tiloniji u Indiji koji obučava siromašne i nepismene žene iz Kolumbije, Kenije i Jordana da postanu solarni inženjeri unutar šest mjeseci obuke. Uspjehom tog programa se bavi i dokumentarac Jehane Noujaim “Rafea: solarna mama” koji pokazuje kako sestrinstvo, podrška i sloboda od muške intervencije daju dodatnu sigurnost i samopouzdanje ženama u programu.
Savjetnici koji rade sa muškim zlostavljačima znaju da isključivo muško okruženje omogućuje više osobne odgovornosti kada dođe vrijeme da se muškarci suoče s okolinom. Muški i ženski vodiči o seksualnoj segregaciji dopuštaju da se oba spola fokusiraju na učenje koje podupire njihov razvoj. Zbog tih razloga vidim vrijednost u jednospolnim seksualnim programima i okruženjima, čak i danas.
Pojavom trenda transspolnosti i postavljanjem pitanja što je muškarac, ili žena; kako opravdati događanja, programe ili ideologije samo za žene? Kako ih opravdati kada je najbolja i najprivlačnija verzija feminizma na fakultetima ona u kojoj se mladi muškarci osjećaju uključenima u istraživanje rodnih pitanja? A studentska populacija, i muška i ženska, sve više s pravom pita da li uopće trebaju postojati “ženski centri” na kampusima.
Smatram da sve javne ustanove, događanja i okupljanja trebaju biti otvoreni svima bez diskriminacije. Da li treba postojati mjesto za povremene rasprave istospolnih grupa, programi za obučavanje ili privatna okupljanja? Vjerujem da treba. U mom idealnom svijetu, dok god imamo veći cilj, ono što smo naučili odvojeno će uvijek biti usmjereno natrag na diskusiju koja nas ponovno spaja.
Prevela i prilagodila: Iva Butorac
