I dok se na Harvardu pokreće stalni studij za proučavanje tema seksualnih manjina, u koje pripadaju i homoseksualci, biseksualci i transrodne osobe (LGTB), u Hrvatskoj još ni “ženski studiji” nisu institucionalizirani, iako kao različiti sveučilišni modeli postoje u mnogim europskim državama već više od tri desetljeća. Nacionalno vijeće za visoko obrazovanje još je u rujnu 2008. godine usvojilo Preporuku o uvođenju kolegija “ženskih studija” na preddiplomske, diplomske i poslijediplomske studije, temeljem obveza u provedbi Nacionalne politike za promicanje ravnopravnosti spolova. Izuzev nekolicine kolegija, ili tek nekih nastavnih cjelina koje će se obraditi u sklopu istih, o uvođenju ženskih ili rodnih studija na hrvatskim sveučilištima teško da se može govoriti u pozitivnim tonovima.
Konzervativna humanistika
O mogućnosti pak da na nekom hrvatskom fakultetu svjetlo dana ugleda katedra za LGTB tematiku, ne može se uopće govoriti, a kamoli u pozitivnim tonovima. Amir Hodžić, aktivist koji se već godinama bavi pitanjima školske seksualne edukacije, adolescentske seksualnosti, te spolne i rodne ravnopravnosti, smatra kako razlog za to leži nesumnjivo u činjenici da je hrvatsko društvo još uvijek poprilično homofobno i patrijarhalno te da teško prihvaća promjene postojećih, tradicionalnih svjetonazorskih okvira. Nakon završenog studija sociologije u Zagrebu, upravo zbog nepostojanja odgovarajućeg poslijediplomskog programa, Hodžić je doškolovavanje nastavio u Budimpešti, na programu rodnih i kulturalnih studija.
– Ne mogu reći da nema baš nikakvih sadržaja, jer to nije istina. Unutar nekih kolegija na studiju etnologije, filozofije ili komparativne književnosti proučava se spomenuta problematika, i vjerojatno je to najbolji način da se preko toga eventualno jednog dana dođe do nekog većeg nastavnog oblika, poput studija. Ali ipak mi se čini kako Hrvatska jako zaostaje za ostalim europskim zemljama po pitanju proučavanja rodnih i spolnih manjina – kaže Hodžić.
S njim se slaže i Franko Dota, član Organizacijskog odbora Zagreb Pridea te njegov glasnogovornik, s tim da on možda i veći razlog vidi u načinu na koji u Hrvatskoj još uvijek funkcioniraju društvene i humanističke znanosti.
– Humanistika je u Hrvatskoj jako zatvorena i konzervativna, pogotovo na razini preddiplomskih studija. Područja istraživanja podijeljena su na klasičan način, znaju se granice između povijesti, etnologije, sociologije ili filozofije, i teško dolazi do njihovog isprepletanja, a kamoli otvaranja nečeg novog. Najbolji pokazatelj su upravo spomenuti ženski studiji, ili mirovni studiji na kojima predaju poznata imena iz akademske zajednice, ali ne u akademskim okvirima.
Ni kadra, ni literature
Ženski studiji, rodni studiji, LGTB studiji – sve su to predmeti proučavanja koji su već desetljećima dio redovne studijske ponude svjetskih sveučilišta, pogotovo anglosaksonskih, kaže Dota te naglašava kako u Hrvatskoj nedostaje još čitav niz pretpostavki potrebnih da bi zaživjela jedna ovakva katedra.
– Usudio bih se reći kako je šira društvena klima irelevantna za otvaranje ovakvog studija, barem ako je sveučilište zbilja autonomno kao što se to obično tvrdi. Ako je nešto vrijedno sustavnog proučavanja te ako postoji nastavni i istraživački kadar sposoban da to radi i prenosi svoje znanje na sljedeće generacije, onda je tu priči o motivima kraj. Nažalost, osim spomenute nezainteresiranosti i zatvorenosti hrvatske humanistike trenutačno ne postoji ni dovoljno kadra, a nažalost ni odgovarajuće literature: mislim da u svim hrvatskim javnim knjižnicama ukupno ima možda oko dvije stotine knjiga LGTB tematike, a samo dva opširnija teksta postoje o povijesti LGTB pokreta u Hrvatskoj – objašnjava Dota, ali i ističe kako zanimanje među studentima za ovu tematiku postoji.
– Prema podacima s filozofskih fakulteta iz Zagreba i Rijeke godišnje između pet i deset studenata izrazi želju da za diplomske radove obradi temu koja se na neki način tiče LGTB problematike. Mislim da je to sasvim dovoljna brojka za pokretanje, recimo, interdisciplinarnog doktorskog studija, na koji bi se studenti mogli upisivati jednom u dvije ili tri godine. No ne očekujem da će se to dogoditi, svakako ne u idućih deset godina, kaže Dota te to potkrepljuje sljedećim dokazom – iako u organizaciji nevladinih udruga postoje i mirovni i ženski studiji, o LGTB studijima teško da se i u tom sektoru može razmišljati.
Čisto pomodarstvo
No postojanje potrebe za pokretanjem LGTB studija u Hrvatskoj Marijana Petir, mlada HSS-ova zastupnica u Hrvatskom saboru te diplomirana profesorica biologije i teologije, teško da može vidjeti.
– Ni na jednom hrvatskom fakultetu ne postoji katedra za proučavanje nacionalnih manjina, barem koliko je meni poznato. Ne vidim zašto bi onda morala postojati katedra koja će proučavati neku drugu manjinu u društvu- objašnjava Marijana Petir te dodaje kako bi pokretanje LGTB studija moglo biti i kontraproduktivno.
– Proučavanjem manjina i inzistiranjem na nekom drukčijem položaju od ostatka društva može doći do dodatnog getoiziranja manjine i to od strane same sebe. Smatram da u ovom trenutku u Hrvatskoj ne postoji apsolutno nikakva potreba za pokretanjem ovakvog studija, nikakvi indikatori ne postoje koji bi upućivali na tu potrebu – zaključila je Marijana Petir.
Ni prof. dr. sc. Dubravka Hrabar s Katedre za obiteljsko pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu ne vidi potrebu za pokretanjem LGTB studija, za nju je takva ideja negdje u rangu ideje o pokretanju katedre za proučavanje djece, ili starijih osoba.
– Prema toj logici za svaku se društvenu skupinu može otvoriti katedra, a to bi ipak bilo pretjerano. Što se ovih statistika tiče o broju zainteresiranih, čini mi se da su i one pretjerane. Na Katedri za obiteljsko pravo samo je jednom u tri godine bio prijavljen diplomski rad s LGTB tematikom. Za pokretanje specijalističkog poslijediplomskog studija o pravima djeteta bilo je potrebno puno više interesa i podrške, pa opet ni to nije bilo lako, dapače – kaže prof. Hrabar te dodaje kako, iz pravničke perspektive, homoseksualci i lezbijke imaju dobru poziciju u hrvatskom društvu.
– Uzevši u obzir zakonske i podzakonske akte koji im omogućuju dobru poziciju, na momente mi se čini kako problematiziraju nešto što problem nije. Čak bih rekla kako se ponekad radi o čistom pomodarstvu, i ne mogu se oteti dojmu da iza svega uvijek stoje neki interesi, financiranje određenih grupa te, kao što sam već rekla – najobičnija moda – zaključuje prof. Hrabar.
Nema inicijative
Njezin kolega s Filozofskog fakulteta u Zagrebu (FFZG), prof. dr. sc. Aleksandar Štulhofer, predstojnik Katedre za seksologiju na Odsjeku za sociologiju FFZG-a, smatra da potreba za stavljanjem LGTB tematike unutar akademskih okvira postoji, iako naglašava kako ne želi “donositi sudove o važnosti pojave LGTB studija za cijelo društvo”.
– Međutim, razvijanje tih studija unutar znanstvenoistraživačke i nastavne zajednice potrebno je zbog samog sustava visokog školstva, radi otvorenosti prema novim znanstvenim smjerovima i istraživanjima te radi razvitka novih generacija studenata i istraživača – kaže Štulhofer. Na fakultetima poput FFZG-a ne vjeruje da postoji, kaže, institucionalna prepreka dobro osmišljenim nastavnim programima. Problem je samo što takve inicijative nema.
– Interes pojedinih predavača nije velik, a i jako je malo njih unutar akademske zajednice dovoljno školovano da bi moglo držati nekoliko različitih kolegija posvećenih isključivo LGTB tematici. S druge strane, očekujem kako će među novom generacijom znanstvenih novaka i asistenata zaživjeti senzibilitet prema toj tematici, tako da od njih zapravo očekujem prve velike pomake. Slično se dogodilo sa seksualnošću, koja je nekada bila ograničena na jedan kolegij, a sada se tematizira na kolegijima nekoliko različitih odsjeka, pa i fakulteta – dogodila se jedna mala kulturna revolucija, i mislim da će se sličan model ponoviti i u slučaju LGTB studija, objašnjava Štulhofer te dodaje kako je u skoroj budućnosti ipak teško očekivati nešto više od recimo jednog ili dva kolegija, koji bi trebali “probiti led”, a tek nakon toga moguće je očekivati pojavu zaokruženog studija.
Ženske studije usporio trom sustav
– Znam da “ženski studiji” već neko vrijeme kasne, iako načelno imaju institucionalnu podršku kako bi postali dijelom akademske ponude na nekom hrvatskom sveučilištu. Međutim, ne mislim da se tu radi o nekoj namjernoj opstrukciji ili podmetanju klipova jer netko ne želi imati “ženske studije” na sveučilištu, nego naprosto o tromosti sustava. I za Katoličko sveučilište su ispunjeni preduvjeti za početak njegovog rada, pa i to kasni – komentirala je Marijana Petir moguće razloge zbog kojih neki studijski programi u Hrvatskoj nikako da postanu institucionalizirani dio visokoškolskog sustava.
– U trenutku kada se prvi put pojavila inicijativa da se ženski studiji uvrste u studijski program Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i postanu odvojena katedra ili odsjek, postojao je problem tehničke prirode: mnoge predavačice na ženskim studijima nisu imale znanstvenu titulu. U međuvremenu se situacija promijenila, pa sad većina predavačica ima znanstvenu titulu, tako da treba očekivati dodatne pomake – komentirao je prof. Štulhofer.
Nacionalno vijeće za visoko obrazovanje još je u rujnu 2008. godine usvojilo Preporuku o uvođenju kolegija “ženskih studija” na preddiplomske, diplomske i poslijediplomske studije, temeljem obveza u provedbi Nacionalne politike za promicanje ravnopravnosti spolova.
