Platforma za reproduktivnu pravdu prije dvije je godine u sklopu akcije “U mom gradu nitko ne radi pobačaj – utišani glasovi žena u javnom prostoru”, upozoravala na probleme – prvenstveno stigmatizaciju i nedostupnost pobačaja – s kojima se suočavaju žene koje žele pobaciti.
Ministar zdravlja Republike Hrvatske, Vili Beroš ne vidi, kako kaže, problem zbog priziva savjesti, “jer pacijentici ne može biti uskraćeno pravo na prekid trudnoće”. Iz njegova je stava očito da se Vlada ni u novom zakonu o pobačaju ne kani pozabaviti pitanjem priziva savjesti, izlikom pod kojom 54 posto ginekologinja i ginekologa u sustavu javnozdravstvene skrbi ne obavlja pobačaje.
U izvješću o radu Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova iz 2018. godine, cijena pobačaja varira između 1 150 kn i 3 300 kn, a prosječna cijena na nacionalnoj razini je 2 240 kn – 400 kn više u odnosu na prosječnu cijenu iz 2014. godine. Uzmemo li u obzir stigmu i šutnju koje prate pobačaj, većini žena koje trebaju tu vrst medicinske skrbi, taj je iznos posve nedostupan i izravna prijetnja psihofizičkom integritetu. Sve to, dakako, ne računajući cijenu izostanka s posla, te eventualnog putovanja u drugi grad zbog nedostupnosti zdravstvene usluge i straha od stigmatizacije od strane neposredne okoline.
Zdravstveno osiguranje, iznosi HDZ-ov ministar unatoč tome, “ne treba pokrivati prekid trudnoće koji nije medicinski indiciran”. Ako se, dakle, radi o “osobnoj odluci osigurane osobe”, odnosno pobačaju na zahtjev, ministar ne vidi problematičnim status quo, odnosno neujednačenost cijena – a samim time i dostupnosti – pobačaja u sve manjem broju ustanova koje ga izvode.
Ako, dakle, pobačaj nije besplatan, a ponekad niti dostupan bez putovanja u drugi grad, ne može se govoriti o “osobnoj odluci”, budući da nisu ostvareni uvjeti da bi odluka doista bila osobna i slobodno donesena – imajući, također, u vidu sve dostupne opcije, poput, primjerice, medikamentoznog pobačaja.
Sve za “slobodno određenje prema trudnoći i majčinstvu”, zagovara ministar, ali tu slobodu uvjetuje informiranjem i savjetovanjem “prije i nakon trudnoće”. U prijevodu, žena se slobodno može odrediti prema trudnoći i majčinstvu – samo nakon (obveznog) savjetovanja, koje je, prema SZO, jedna od glavnih prepreka u osiguravanju dostupnosti sigurnog pobačaja.
Ideja obveznog savjetovanja duboko je mizogina i problematična – ženi se ne može prepustiti odluka o vlastitom tijelu i životu. Uz liječnike – samoprozvane “odvjetnike djeteta” – koji se hvale pritiskom na žene koje su odlučile pobaciti, strah nas je i zamisliti kako će takav pritisak izgledati ozakonjen i institucionaliziran. Odgovor na to pitanje daju već sada naslutiti nebulozne ideacije o nepostojećem takozvanom postabortivnom sindromu, koje prvenstveno propagiraju organizacije povezane s Katoličkom crkvom. Znanstvene pak longitudinalne studije pokazuju da je najizraženija emocija koju žene pet godina nakon pobačaja osjećaju olakšanje, a ne krivnja ili kajanje.
Uz konzervativnu Vladu i ministra koji pobačaj vidi kao svjetonazorsko a ne javnozdravstveno pitanje i ne želi ili ne može razumjeti ozbiljnu problematičnost bilo kakvog modela osim besplatnog pobačaja dostupnog na zahtjev, bez moralizirajuće, patronizirajuće i omalovažavajuće prakse obveznog savjetovanja, predstoji nam nastavak borbe protiv ograničavanja prava na tjelesno samoodređenje i ukidanja bitnih stavki Zakona iz 1978. godine.
