Nosim bijelu haljinu – znači da pozivam kolege da skrivenim pogledima pokušavaju saznati koje je boje rublje koje nosim taj dan. Dolazim na posao našminkama i pristojno odjevena – znači da sam zavodnica. Razgovaram s kolegama – znači da koketiram. Družim se izvan posla s kolegicom koja mi je i prijateljica – znači da sam lezbijka. Dolazim na poslovne razgovore odjevena pristojno i u skladu s prigodom, ali kako se na meni ipak vide godine i to čitavih 28 to znači da se moji sugovornici mogu sa mnom razgovarati kao da sam srednjoškolka na izletu a ne obrazovana, informirana, upućena novinarka.
Sve gore navedeno su etikete koje su mi prišivene na temelju mojeg izgleda, godina i činjenice da sam žena, mlada žena koja se trudi biti što uspješnija u onome što radi.
Vjerujem i znam iz iskustva mojih kolegica i prijateljica da nisam jedina koja prolazi ovakve i hrpu sličnih situacija. Sve smo mi predmet društvenih predrasuda samo je Veljača u visokim petama a ja uglavnom u niskim, ona je javna osoba a većina nas nije. Ali blato kroz koje se probijamo je isto.
Sve su moje kolege (da ne bude zabune riječ je o muškarcima) emisiju Nedjeljom u 2 u kojoj je gostovala Jelena Veljača dočekali s posprdnim tonom i s omalovažavanjem. Zašto?? Zato što oni pišu jako pametne tekstove o dionicama i burzama koje čita nekoliko desetaka puta manje ljudi nego Veljačine kolumne u kojima progovara o “bezveznim stvarima”: modi, osjećajima, muško-ženskim odnosima, prijateljstvima a koje potajice čitaju i oni ali ne za stolom nego na zahodu da ih kojim slučajem tko ne vidi.
Nisam nikad doživjela da je netko moje kolege pitao jesu li gospodin ili gospodičić dok mene redovito pitaju jesam li gospođa ili gospodična. Nisam nikad vidjela da ih se za vrijeme sastanaka promatra od glave do pete i komentira kako su lijepi i zgodni. Ne mislim da žene ne znaju i ne trebaju primati komplimente ali poslovni sastanak nije mjesto za takva komplementiranja.
I nisam nikad čula da je Aco Stanković nekog svog gosta pitao jel jede!! Nije pitao Škegru zašto puno jede, nije pitao Milanovića zašto ima loš ten, nije pitao nijednog muškarca zašto gleda nogomet. Ali je Veljača bila pogodno tlo za pitati sve slične trivijalnosti. Naravno, tipično muški izigravajući stav “ja sam moderan muškarac i mislim da smo svi mi ravnopravni” nije zaboravio spomenuti kako mu je glupo postaviti nekome pitanje jede li a onda ga je svejedno postavio.
Veljača je s druge strane vrhunski odradila razgovor odgovarajući elegantno čak i na takva suluda pitanja poput onog koliko energije troši na modu.
Pobogu, o kakvim je mozgovima riječ ako misle da treba puno energije da bi se iz ormara izvukla dva kompatibilna komada odjeće?? Otprilike onoliko energije koliko muškarcima treba da sa stolice uzmu već zmazane hlače i zgužvanu majicu.
I tako svaki dan moramo objašnjavati ono što Veljača objašnjava u svojim kolumnama. Nismo luzerice zato što nismo udane, nismo histerične luđakinje zato što nemamo djecu, nismo osuđene na samoću zato što nam je posao bitan. I nismo sve čak ni takve. One koje su to izabrale ne trebaju se zbog toga nikome ispričavati isto kao ni one žene koje su majke, kućanice ili koje su sve to u jednom. Veljača je samo jedna od nas koja je ipak javna osoba pa o tome javno progovara. I nju se javno napada. I ona javno uzvraća. Sve ostale to trpimo u našim privatnim životima ali mi je drago čuti da se netko usudi javno reći ono što ja i tisuće drugih mladih žena povjeravamo prijateljicama na kavi.
