SAD je usvojio 43 ograničenja za pristup pobačaju, što je drugi najveći broj ograničenja u prvoj polovici godine i isti broj kao u cijeloj 2012. godini. Te su brojke alarmantne i brojne Amerikanke s su pravom zabrinute. Mene osobno, takav ‘trend’ užasava.
Ako žene u Americi ne budu bile oprezne, mogle bi se naći u sličnoj situaciji kao naše južne susjede u Latinskoj Americi i na Karibima, koji još uvijek imaju ekstremna ograničenja kada je o pobačaju riječ. Iako je većina latinoameričkih zemalja navodno sekularna, Katolička crkva se i dalje pokušava ugurati u vladu. Pobačaj je legalan u svega šest zemalja, što znači da je dostupan bez ikakvih ograničenja poput pobačaja na zahtjev ili socioekonomske pozadine. Te zemlje obuhvaćaju manje od 5 posto žena između 15. i 45. godine u regiji. Zbog takvih ograničenja, mnoge žene odlaze ‘tradicionalnim praktičarima/kama’ koji koriste nesigurne metode i lijekove za induciranje pobačaja koje nabavljaju od farmaceuta i drugih dobavljača.
Svjetska zdravstvena organizacija procjenjuje da je u Latinskoj Americi i na Karibima zastrašujućih 12 posto svih smrti trudnica 2008. godine uzrokovano nesigurnim pobačajem. U ime religije, devetogodišnjim djevojčicama nehumano se odbija pristup pobačaju iako su njihove trudnoće opasne po život. Njihovim se obiteljima i liječnicima/cama prijetilo čak i ekskomunikacijom.
Zašto Latinska Amerika tako zaostaje za SAD-om i Europom po pitanju prava na pobačaj? U članku Politika pobačaja u Latinskoj Americi Cora Fernandez Anderson napominje da dok je u Europi i Sjevernoj Americi u 60-im i 70-im godinama jačao feministički pokret, latinoameričke zemlje su se borile s diktatorima i građanskim ratovima.
Mónica Arango Olaya, regionalna direktorica Centra za reproduktivna prava za Latinsku Ameriku i Karibe, smatra da je stvar kompliciranija od toga:
“Unatoč tome što su postojali diktatori, postojale su i revolucije. Takve bi ideje trebale bili udružene s pravom na pobačaj. Iako su postojali snažni feministički pokreti u brojnim državama, reproduktivna prava još uvijek nisu prevedena u državne zakone.”
Koristi se primjerom revolucije u Nikaragvi 1979. godine, u zemlji u kojoj je pobačaj zabranjen 2006. godine.
Teško je odrediti točan razlog zašto se žene u Latinskoj Americi još uvijek bore za osnovno ljudsko pravo da imaju kontrolu nad svojim tijelom, ali neizbrisiv utjecaj katoličkog utjecaja spojenog s burnom političkom poviješću očito je bio opasna kombinacija za žene. Olaya, koja je izborila nekoliko važnih slučajeva prije međunarodnih tijela za ljudska prava i sudova u Latinskoj Americi, kaže kako je bilo bitnih pomaka i pravnih pobjeda u posljednjih nekoliko godina. Postoji nada, bez sumnje, ali te žene još čeka dugo putovanje.
Ovdje je kratak popis nekoliko zemalja s najstrožim zakonima i posljedicama tih zakona.
Costa Rica
Iako se Costa Rica smatra jednom od najnaprednijih zemalja Latinske Amerike zbog svoje tradicije koja njeguje egalitarizam i civilnu demokraciju, te zbog ulaganja u zdravstvo i obrazovanje, jako zaostaje po pitanju reproduktivnih prava. Pobačaj je zabranjen u većini slučajeva, iako ga zakon dopušta kada je ugrožen život ili zdravlje žene. No, čini se da je tako samo u teroiji. Nedavno, Aurori (32) odbijen je zahtjev za pobačajem iako je nosila fetus koji je imao opasna oštećenja te je istovremeno patila od depresije i fizičke boli. U svjedočanstvu za Centar za reproduktivna prava Aurora piše: “Najgori trenutak tijekom ultrazvuka bio je kada sam vidjela kako je moja beba izgleda i kako joj se vide organi… Kakav prizor. Nikada ga neću zaboraviti.”
El Salvador
Zabrana pobačaja u El Salvadoru smatra se jednom od najekstremnijih na svijetu. Postupak je zabranjen čak i kada je u pitanju život žene, a u suprotnom vlada predlaže stroge kazne i za žene i za njihove liječnike/ce. Bilo tko tko izvede pobačaj uz pristanak žene ili žena koja sama inducira pobačaj ili netko inducira pobačaj na njen zahtjev, može biti zatvoren do osam godina. Većina žena, ipak, završi tako da ju se tuži i optuži za ubojstvo, za što je predviđena kazna od 30 godina zatvora. Nedavno, 22-godišnjoj Beatriz iz El Salvadora koja je bila trudna pet mjeseci s fetusom koji nema mozak i koja je patila od komplikacija povezanih s lupusom i bolesti bubrega, odbijen je pobačaj koji joj je potencijalno mogao spasiti život. Američki sud za ljudska prava naredio je vlastima u El Salvadoru da omoguće njenom medicinskom timu da napravi sve potrebno kako bi joj se spasio život. Nakon 27 tjedana trudnoće omogućen joj je carski rez, dijete je rođeno bez mozga i nedugo nakon poroda je preminulo.
{slika}
Čile
Čile je jedna od svega pet država u svijetu koja zabranjuje pobačaj u svim situacijama. Iako je jednom dopuštala pobačaj zbog ugroženog zdravlja/života žene, i to je zabranjeno od strane militantnog diktatorstva 1989. godine. Pobačaj je zabranjen čak i u slučaju silovanja, malformacija fetusa i izvanmaternične trudnoće. Prošle je godine Senat odbacio tri prijedloga koji bi smanjili apsolutnu zabranu. Dvadesetosmogodišnjoj Claudiji Pizarro 2010. godine odbijen je zahtjev za pobačaj i za tretman raka, unatoč tome što je fetusu nedostajao znatan dio mozga i lubanje, te nedavno, jednaestogodišnjoj Belen, koja je zatrudnila nakon što ju je dvije godine silovao majčin partnera. Tijekom 14. tjedna trudnoće, Belen je rekla da želi roditi dijete, na što je predsjednik Sebastian Pinera rekao kako je njena odluka “duboka i zrela”.
Nikaragva
Predsjednik Nikaragve, Daniel Ortega, nekada podržavatelj prava na pobačaj, 2006. godine dopustio je potpunu zabranu pobačaja koja nije nudila iznimke za ugroženo zdravlje i život žene niti za žrtve silovanja ili incesta. Dvadesetsedmogodišnja Amalia 2010. godine primljena je u bolnicu gdje joj je dijagnoziran napredan stadij raka koji je pritom metastazirao i proširio se na njena prsa, mozak i pluća. Budući da je bila trudna, rekli su joj da joj ne mogu prepisati agresivnu kemoterapiju ili radioterapiju. Amalia je porodila teško oštećeno dijete nakon sedam mjeseci i preživljavala narednih 17 mjeseci. Delegati Amnesty Internationala koji su 2009. godine posjetili Nikaragvu rekli su kako su mlade djevojke koje su žrtve seksualnog nasilja od strane obitelji ili prijatelja prisiljene zadržati trudnoću, čak i kada nose vlastitog brata ili sestru. Takva zabrana ostaje do danas, iako izvješće Amnesty Internationala tvrdi da je zakon u sukobu s nikaragvijskim porodiljnim pravilima koje je izborilo ministarstvo zdravlja, koje dopušta pobačaj u iznimnim slučajevima.
Unatoč ovim obeshrabrujućim slučajevima, žene se u tim zemljama nastavljaju boriti za pravo da odlučuju o svom tijelu i mi ih u tome moramo podržati, barem izdaleka.
Prevela i prilagodila Tea Stipan
