U utorak, 26. rujna u splitskoj galeriji Praktika (Dom mladih) u 20 sati otvara se izložba “My Queens” autorice Ines Kotarac. Izložba donosi ciklus fotografija koji prati razvoj prvog i zasad jedinoga hrvatskog drag kolektiva House of Flamingo, od njihovih prvih nesigurnih koraka do zvijezda u koje su izrasle. Izložba se može razgledati do subote, 30. rujna u terminima od 18 do 21 sat, a zatvorit će se spektakularnim partijem u klubu Kocka s gošćama iz House of Flamingo.
U nastavku donosimo tekst iz kataloga izložbe naziva “Identitet – igra, ali ne i šala”, autorice Tihane Bertek.
Serija fotografija “My queens” Ines Kotarac, posvećena queer umjetničkom kolektivu “House of Flamingo” koji djeluje od 2013. godine, predstavlja svojevrsnu vizualnu povijest ovog kolektiva, ali i pokušaj bilježenja i slavljenja queer kulture i prakse draga koja je kroz povijest često bila svjesno potiskivana ili naprosto zaboravljena. “House of Flamingo” jedinstven je umjetnički kolektiv na ovim prostorima, stoga je potreba za prepoznavanjem njihova djelovanja u lokalnom kulturnom kontekstu još veća.
No, fotografije Ines Kotarac nadilaze puki dokumentarizam. Već iz naslova naslućujemo da je njen odnos prema subjektima ponešto prisniji, osobniji. Ines je, kako sama navodi, fotografirala članove i članice kolektiva od njegovih početaka, prvih nesigurnih koraka, gledajući ih kako iz nastupa u nastup rastu i sazrijevaju, kako se, na koncu, pretvaraju u zvijezde.
S obzirom na to da nije bila toliko fotografkinja koja neutralnim okom bilježi ono što vidi koliko neizravna sudionica događanja, njezine fotografije sadrže dodatnu dimenziju: za nju ti subjekti nisu samo drag queenovi, već i prijatelji. Fotografije uvelike prizivaju Nan Goldin i njezine portrete ljudi koje je nazivala “svojim plemenom”, te bilježe fantastične transformacije Colinde Evangeliste, Roxanne, Spazam Orgazam, Entity, Le Filip, Galaxy Dive, Pearl, Dekadence i ‘mastermindova’ Marina i Ivana.
Na izložbi možemo vidjeti nekoliko vrsta fotografija: neke su s nastupa, neke iz backstagea, a neke su nastale – pomalo neuobičajeno za ovu temu – na danjem svjetlu (na Savskom nasipu ili Zagreb Prideu). Neke su u boji, a neke crno-bijele – ove potonje djeluju osobito meko, prigušeno, gotovo komorno, što predstavlja zanimljivu suprotnost slici koju tipično vezujemo uz drag nastupe: eksplozivni, dramatični, pretjerani.
Posebno su upečatljive upravo fotografije iz backstagea jer na njima drag nije shvaćen (samo) kao finalna izvedba, spektakl i savršeno sređeni lik kojeg izvođač utjelovljuje, već i kao mukotrpan proces transformacije, osmišljavanje lika, postajanja tim likom, nanošenje šminke, oblačenje kostima. Fotografije nam omogućuju pogled iza kulisa, u prostor intimnosti koji ovi izvođači i njihove suradnice i suradnici dijele dok se pripremaju za nastup ili planiraju nove točke.
Kada se govori o dragu, često se ističe aspekt parodije i subverzivnosti. Poznato je tumačenje Judith Butler koja smatra da ismijavanjem normativnih kulturnih izričaja i izvedbi drag pruža otpor strukturama moći koje reguliraju naše identitete i živote. Međutim, fotografije Ines Kotarac pokazuju da je “House of Flamingo” istovremeno parodija – ženskost dovedena do krajnjih granica, zastrašujuća, suluda, gotovo čudovišna – ali i posveta: svi likovi izgrađeni su pomno, s ljubavlju. Vidjevši “masku” ali i nazrevši ispod nje, zahvaljujući ovim fotografijama uviđamo količinu predanosti, kreativnosti i entuzijazma izvođača, koji nam pokazuju da je identitet igra, ali ne i šala.
O autorici:
Ines Kotarac rođena je Bosni i Hercegovini, odrasla u Hrvatskoj, živjela u Berlinu i Istanbulu, a trenutno živi u Splitu. Iako je završila studij komparativne književnosti i kroatistike na zagrebačkome Filozofskom fakultetu te radila kao novinarka u kulturi i kao leksikografkinja, fotografija i to ponajprije analogna fotografija posljednjih nekoliko godina postaje njezino primarno područje djelovanja. Javnosti se prvi put predstavila serijom aktova “T kao tijelo” s kojom je napravila malu regionalnu turneju. Njezin projekt “Kapi protiv zaborava (ili u potrazi za izgubljenom domovinom)” zatim je prikazan u 12 gradova od Berlina do Istanbula. Posljednja samostalna izložba “Myself” okupila je njezine autoportrete i autoaktove. Kotarac je držala radionice o korištenju fotografije u aktivističke svrhe, izražavanju queer identiteta u fotografiji te fotografiji i storytellingu. Fotografije su joj korištene kao naslovnice knjiga te objavljene u više časopisa i na nekolicini internetskih portala.
