Žrtve silovanja često pate od većeg stupnja posttraumatskoga stresnog poremećaja nego žrtve rata ili terora, otkriva nova studija. Istraživanje bi moglo iznijeti nove pristupe u načinima ophođenja sa žrtvama. Studiju su vodili dr. Avigal Mor i dr. Moshe Farchi sa Odsjeka za socijalni rad na Akademskom koledžu Tel Hai u Izraelu.
Uspoređena je razina PTSP-a kod različitih tipova trauma, uključujući žrtve silovanja, rata i terora, ljude ozlijeđene u prometnim nesrećama, ljude kojima je dijagnosticirana teška bolest i ljude koji su izgubili svoje drage. Studija je utvrdila kako žrtve silovanja i seksualnih napada razvijaju mnogo više razine PTSP-a nego ljudi koji imaju druge tipove traume.
Morova tvrdi kako je otkrila da društveno okruženje u Izraelu i stavovi koji veličaju teror s jedne strane, dok ušutkavaju žrtve silovanja s druge, doprinose višim stupnjevima PTSP-a kod žrtava silovanja. “Žrtve silovanja jedine su žrtve traume koje su okrivljene za ono što im se dogodilo“, izjavila je Morova za The Media Line. “Ljudi kažu ‘ sama je za to kriva’ ili ‘tražila je to'”. Kod žrtava s drugim traumama- nitko ne sumnja u činjenicu da su žrtve i nitko ne propituje njihovu potrebu za podrškom. Žrtve silovanja osjećaju specifično samookrivljavanje koje reflektira optužbu društva.”
Studija je uključila 341 osobu od 18 godina nadalje i otkrila da 25,6% žrtava silovanja pati od visokoga stupnja PTSP-a u usporedbi sa 11,4% kod ostatka traumatiziranih osoba.
To je otkrilo izravnu korelaciju između samookrivljavanja žrtve i pogoršanja razine PTSP-a, jer žrtve se same krive više nego ostale traumatizirane osobe, više pate od emocionalnih komplikacija te viših razina stresa nakon što su silovane.
Morova argumentira kako izraelske žrtve terorizma i rata dobivaju više suosjećanja i više medijske pažnje nego žrtve silovanja jer njihova situacija koristi državi u političke svrhe i osvaja odobravanje međunarodnog javnoga mnijenja
“Svi drugi tipovi traume daju pravo žrtvama na više potpore, financijske ili emocionalne”, rekla je. ” Ali organizacije koje podržavaju žrtve silovanje jedva da su javno financirane. Gotovo sve dolazi od donacija koje se sakupljaju svake godine. Nema javne spremnosti da ih se financira, iako je izgledno da ove žrtve trpe najgore emocionalne reakcije.”
Druga prepreka dobivanju adekvatnoga liječenja jest šutnja koja je karakteristična za stav društva prema silovanju, što dovodi do pogoršanja samookrivljavanja.
“Za razliku od većine trauma, u kojima se žrtva ne boji razotkriti i tražiti pomoć, kada se radi o seksualnome nasilju, postoji javno utišavanje žrtava,” kaže Morova. “Ovo je rezultat onoga što društvo reflektira, i zbog toga oni moraju tajiti traumu, što sprječava da dobiju brigu, a to čini PTSP gorim.”
Studija Morove argumentira kako oni koje prežive silovanje trebaju drukčije liječenje od onih koji prežive druge oblike trauma, a kako bi se radilo na specifičnim emocionalnim teškoćama, posebno samookrivljavanju.
“Nezamislivo je da postoji situacija u kojoj društveno okruženje donosi kolektivnu krivnju, što uzrokuje samookrivljavanje i dovodi do više razine PTSP-a”, rekla je. “Postoji sustavno izbjegavanje problema. Možda i stoga što su žene jedva zastupljene na ključnim položajima i zbog toga što se oni koji te položaje dosegnu ne usude iznijeti navedeni problem kako ne bi bili optuženi za rodnu pristranost ili nedostatak objektivnosti.”
Prevela Ivana Turudić
