Danas je Judith Reisman sa svojim suradnikom Timothyem Tateom gostovala u Hrvatskom saboru na poziv Kluba zastupnika HDZ-a. Bio je to jedan tužan skup.
Prvo je bio tužan jer je prije svega iskorišten kako bi Hrvatska demokratska zajednica glumila utjelovljenje dijaloga, tolerancije, mira i zajedništva među narodima, nasuprot zločestim liberalima, neokomunistima i lijevim radikalima zamaskiranima u sveučilišne profesore. “Danas je” rekao je Stier “pobjedila sloboda govora” i zaori se dvoranom pljesak. A svi znamo kako ova zemlja završi kada se na čelo slobode govora postavi HDZ. Jedan je nadahnuti zastupnik čak rekao da “dok ONI imaju svoje parade ponosa, može se reći da je ovo NAŠ skup ponosa”. A taj skup ponosa izgledao je točno onako kako svaka hrvatska feministkinja zamišlja pakao. U ne tako velikoj prostoriji natiskali su se Ivan Zvonimir Čičak, Vice Batarelo, don Damir Stojić, Krešimir Miletić, Darko Milinović, dr. Ante Čorušić, Zvonimir Hodak, i ostali vrli muži. Ženske boje branile su Ruža Tomašić, Ivanka Roksandić i novopečena ikona hrvatske fundamentalističke desnice novinarka Karolina Vidović Krišto.
Drugo što je bilo tužno, bio je nastup Judith Reisman. Jer kad netko sebe naziva znanstvenicom, istraživačicom, stručnjakinjom, a pozove se na podatke Daily Maila onda to može biti samo tužno. Bez argumenata, bez podataka, bez sposobnosti da se dade odgovor na dobronamjerna HDZ-ova pitanja. Primjerice Steir je htio nešto saznati o američkoj debati o seksualnoj edukaciji. Nije dobio odgovor. Jandroković je molio da mu se kaže gdje je hrvatski zdravstveni odgoj u odnosu na takve sadržaje u obrazovnim sustavima zemalja Europske unije. Nije dobio odgovor. Reisman se pokazala kao najobičnija šarlatanka na križarskom pohodu protiv jednog čovjeka i njegovih ideja, koja iz nekog nejasnog razloga tretira mlade ljude kao djecu, kao potpuno infantilna bića bez sposobnosti da uključe mozak. Kao objekte koje treba držati za ruku i voditi kroz život. P(r)okazala se kao tipična predstavnica američke radikalne desnice koja jedino priznaje religiju i heteroseksualnu obitelj. Na momente tog uistinu jadnog izlaganja i jadnih pokušaja da se da odgovor na vrlo konkretna pitanja, pitala sam se jel možda ipak Miletiću i Batarelu kroz glavu prolazi misao “Zašto smo za Boga miloga doveli ovu šarlatanku? Pa mi smo sposobni dati suvislije argumente”. Nije da imam osobito visoko mišljenje o spomenutima, ali od njih s vremena na vrijeme dobijem dojam da su i pročitali koje istraživanje, pa makar i ono metodološki upitno. Reisman pak čita Daily Mail.
Ovaj je slučaj također još jednom pokazao koji smo mi provincijalci/ke i malograđani/ke kad je dovoljno da nam se dovede neka pseudoznanstvenica s druge strane Antlantika, i svi se pretrgnu da je prime na najvišem nivou. Tužno je i to.
No to što je Reisman obična šarlatanka i što je sve ovo skupa najobičniji cirkus, ne znači da cijela priča nije opasna. Reisman će otići, ali osobe koje tvrde da je rodno osviještena politika bjelosvjetska zavjera, ostaju ovdje. Ljudi koji pokušavaju opet žene svesti na puku biologiju, ostaju ovdje. Ljudi koji su spremni voditi dijalog o tome kako je homoseksualnost bolest i kako se ne može smatrati jednakovrijednom seksualnom orijentacijom kao i ona heteroseksualna, ostaju ovdje. Ljudi koji pokušavaju našoj djeci nametnuti rigidan fundamentalistički pogled na seksualnost, ostaju ovdje. Ostaju ovdje, imaju hrpu novaca, utjecaj Katoličke crkve iza sebe i plašljivu vlast ispred sebe. Kako reče Ivan Zvonimir Čičak – vode se neki tajni dogovori i ima naznaka da će se cijela ova situacija smiriti.
Reisman će otići. Mi ostajemo. Borba je tek na početku. I to za puno važnije stvari od zdravstvenog odgoja.
