“Svi su se primili CA i HŽ-a, a moja mama je gladna. Moja mama nije stjuardesa, ali i moja mama štrajka. Moja mama više od 30 godina radi u DTR-u. Na prvi pogled rekli biste: ” Eh, ta je dobila dobru jubilarku!” Ali moja mama nije dobila jubilarku (doduše dobila je sudsko rješenje, ali kao da to nešto znači u ovoj državi), moja mama zadnjih nekoliko mjeseci nije dobila ni plaću. Pardon, rekla sam plaću, a mislila sam na minimalac. Jučer im je direktor rekao… da im je uplatio plaću. Ali na njenom je računu samo debeli minus koji će Linić skresat čim prije. Doduše, nekim njenim kolegicama plaća je “sjela”. Hoće to tako napravit’ njihova uprava s vremena na vrijeme….valjda da ih posvađa međusobno, nastavlja u pismu.
To su radnice koje izvršavaju nerealne norme i rade neplaćene prekovremene. To su radnice koje se optužuje da svojim štrajkom tjeraju firmu u propast. Posla ima, samo se treba raditi. E, pa pitam vas ja, Trogrliću, ako posla ima i ako se do sada radilo, gdje je plaća moje mame??? Gdje su prijevozi? A baš me zanima uplaćujete li joj doprinose za mirovinu…
Uprava je dala priopćenje neki dan da je radnicama DTR-a isplaćena u protekloj godini božićnica, uskrsnica i regres. Baš čudno, moja mama te uplate nije vidjela. Ali vi ste sve pošteno platili, zar ne? I tako u 21.stoljeću, u budućoj članici EU-a moja mama ne živi, ne preživljava. Ona čak ne životari, ona samo diše. Dani idu… nikog nije briga. Čak i kad štrajka, građanin je drugog reda. Svaki dan se izvještava o CA i HŽ-u, ali o mojoj mami ne. Moja mama nije slobodni umjetnik pa da dobije sredstva od grada. Moja mama nije ni socijalni slučaj jer tata ima mirovinu u iznosu od 1800,00 kn pa on i sestra prema cenzusu, bar na papiru, ne oskudijevaju.
Moja mama za svoj rad ne prima plaću… što je totalno čudno jer joj u radnoj knjižici piše da je zaposlena u DTR-u. Ovako bi se čovjek mogao zabuniti pa pomisliti da je volonter. Ne znam, ne znam, meni je to jako čudno za državu u kojoj institucije rade svoj posao. Ali valjda radnička glava to ne može shvatit’.
Da mogu, onda bih ja bila premijer ili ministar ili bih u najmanju ruku vodila neku firmu u kojoj bi mi radnici isto tako volontirali. Zahvaljujući mojoj mami i takvima kao što je ona, DTR posluje već 99 godina. Jučer je u DTR došao poslovni partner iz Njemačke. Nadam se da mu je uprava objasnila da oni pošteno vode poslovanje, dogovore posao, ali radnice neće raditi. Em’ ga muči recesija, em’ nerazumne radnice. Stvarno je u današnje vrijeme lakše biti radnik nego direktor ili gazda. Nas muči samo to hoće li nam sjesti plaća, a vas stotinu drugih briga. Treba održati firmu. I sve bi bilo O.K. da one pristanu radit bez plaće, zar ne? Al’ što ćete moj direktore, ne razumiju one to. Možda da imaju bolju plaću, redovitu plaću, možda bi poradile na sebi, upisale neki studij ili tečaj engleskog jezika. Vi, direktore, baš nemate sreće. Radnice su vam tipičan primjer nerealnog, a ne fleksibilnog hrvatskog radnika koji samo čeka da spoji blagdane.
Doduše, moja mama može spojiti dane ako Uprava tako odluči, njoj ionako svejedno… ona nikamo ne ide. Ali ne, one se baš zainatile za taj minimalac, brate sramota je! I što sada? Ništa. Eto, tek toliko da se zna… Nek’ se zna da Milanovića nije sram biti premijer u 21.stoljeću u zemlji u kojoj radnici gladuju. E, hvala Bogu, radi se sve prema zakonu. Predstečajna nagodba je pokrenuta. Institucije rade svoj posao. To što nema plaće, a Bože moj. Kad su donosili zakone nisu se sjetili da ljudi od nečega moraju živjeti!!! Milanoviću i Josipoviću, znate li da vam radnice gladuju? Trogrliću, kad će plaće i prijevozi? Opačićko, zašto radnici bez plaće ne mogu dobiti socijalnu pomoć? Pozdrav svim radnicama DTR-a. Vi ste žene, majke, kraljice. Ne odustajte od svojih plaća!
P.S. Ovim putem molim medije da idu pred upravu DTR-a i pitaju radnice DTR-a kako žive i razumiju li one Plan 21? Zoki je jučer rekao da onaj tko ne razumije, nikad neće ni razumjeti ili tako nekako. Valjda je mislio i na njih jer one ne razumiju. Da su site, možda bi razumjele.
