Na okruglom stolu “Modeli regulacije prostitucije i iskustva iz prakse” održanom danas u Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar, a u organizaciji tog Instituta i Centra za etničnost, migracije i državljanstvo Fakulteta političkih znanosti, sudionici i sudionice zapravo nisu bili jedinstveni u imenovanju osoba o kojima govore – neki su govorili o ženama/osobama u prostituciji, neki o seksualnim radnicima a Mirjana Hajduk kao zadnja izlagačica jednostavno je rekla “Ja sam prostitutka”.
Uz veliki interes medija i studente/ice, okruglom stolu prisustvovao je neobično mali broj osoba iz institucija i nevladinih organizacija, onih ženskih/feminističkih, posebice u svijetlu činjenice da već gotovo dvije godine postoji novi prijedlog Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira koji uvodi kažnjavanje klijenata u hrvatsko zakonodavstvo. Ako se još uzme u obzir da je zakon i u tom segmentu relativno kontroverzan te njime nisu zadovoljne niti organizacije niti institucije koje se bave pitanjima rodne ravnopravnosti ovaj (ne)odaziv još je neobičniji. No, oni/e koji su prisustvovali okruglom stolu imali su prilike čuti izvrsna izlaganja i prisustvovati zanimljivoj, konstruktivnoj i argumentiranoj raspravi.
Okrugli stol započeo je panelom koji je imao za cilj rasvjetljiti različite modele regulacije prostitucije uz detaljniji prikaz dva modela – dekriminalizacije prostitucije na Novom Zelandu te kriminalizacije klijenata u Švedskoj. Kako je izložila Carol Harrington s Victoria University of Wellington novozelandski zakon donesen 2003. godine sa samo jednim glasom prevage omogućio je prostitutkama zaštitu njihovih ljudskih i radnih prava, socijalnu i zdravstvenu zaštitu te pravnu zaštitu. Od kada je prostitucija na Novom Zelandu dekriminalizirana, nije porastao broj prostitutki, kao niti trgovanje ženama, a istovremeno same prostitutke kažu da se osjećaju zaštićenije te da se u slučaju problema mogu obratiti policiji i dobiti adekvatnu pravnu zaštitu. S druge strane, Švedska je bila prva država u svijetu koja je odlučila tretirati prostituciju kao kršenje ljudskih prava te kažnjavati klijente kao one koji ta prava krše. Time su ujedno željeli poslati poruku da se drugo ljudsko biće ne može kupiti. Ovaj model kasnije je usvojila i Norveška te je on postao poznat kao nordijski model regulacije koji pokazuje smanjenje prostitucije, smanjenje organiziranog kriminala i povećanje podrške javnosti za zabranu prostitucije. Đurđica Kolarec iz Centra za žene žrtve rata istaknula je da se i njihova organizacija kao i Ženska mreža Hrvatske i Europski ženski lobi, zalažu za takva rješenja u cijeloj Europi pa tako i u Hrvatskoj. “Naša Vlada tvrdi da novim zakonom o remećenju javnog reda i mira uvodi švedski model jer kažnjavaju klijente no to nije istina jer istovremeno i kažnjavaju prostitutke što nije dio švedskog modela”. S njom se slaže i jedna od organizatorica okruglog stola Ivana Radačić koja je istaknula da trenutni hrvatski model isključivo kažnjava žene te kako općenito po pitanju prostitucije u Hrvatskoj vlada potpuni mrak: nema istraživanja, nema psihosocijalne i pravne potpore prostitutkama, nema sustava podrške za žene koje žele izaći iz prostitucije, nema samoorganzacije prostitutki i nema javne rasprave. Same feministkinje pitanje prostitucije vide raznoliko. “Neke je vide kao nasilje nad ženama, neke kao dio prava na rad i slobode izbora, a treće čak i kao svojevrsno osnaživanje”, istaknula je Radačić.
Na drugom dijelu okruglog stola govorilo se o iskustvima iz prakse. Aleksandar Štulhofer predstavio je rezultate istraživanja o viktimizaciji seksualnih radnica i infekciji HIV-om, a samo istraživanje je pokazalo da prostitutke jesu žrtve. Oko 30 posto ispitanica je bilo žrtvom fizičkog napada od strane klijenta, gotovo dvije trećine su doživjele prijetnju fizičkim napadom, a isti broj poznaje prostitutku koju je klijent napao u posljednjih 12 mjeseci. Štulhofer je, kao i svi drugi sudionici rasprave. istaknuo nužnost psiho-socijalne podrške, potrebu za programima osnaživanja samih prostitutki, davanja glasa i mogućnost sudjelovanja u kreiranju javnih politika upravo samim ženama – prostitutkama. S njim se slaže i Iva Jovović iz udruge LET koja već više od 10 godina provodi programe smanjenja štete kroz direktan rad sa prostitutkama (seksualnim radnicama) u okviru kojeg dijele informacije i kondome. Odvjetnica Sanja Bezbradica Jelavić potvrdila je ponižavajući tretman hrvatskog pravosudnog sustava spram prostitutki koje ne priznaju kao žrtve već ih tretiraju kao kriminalke, pri čemu klijeniti nikada, a svodnici vrlo rijetko postaju predmetom istražnih radnji i sudskih postupaka. Na kraju riječ je imala, možda po prvi puta u jednoj javnoj raspravi žena koja jest prostitutka. Mirjana Hajduk ispričala je kako je prisiljena na prostituciju s nepunih 18 godina, kako se uspjela sama spasiti, ali nakon stigmatizacije i nemogućnosti da u maloj sredini zadrži posao odlučila raditi kao prostitutka sama za sebe, da bi na kraju u želji da pomogne drugim ženama koje se prostitucijom bave organizirala grupu prostitutki. Posljednjih se mjeseci posvetila istraživanju kojim je obuhvatila 200 prostitutki kako bi ispitala pravo stanje stvari. Prema njezinim nalazima u hrvatskoj prostituciji nalaze se žene od 18 do 60 godina. One mlađe uglavnom se prostitucijom bave kako bi si osigurale određen materijalni standard, dok one 40+ pokušavaju “pokrpati” kućni budžet. Većina ih osjeća strah od klijenata, svodnika, policije, u određenoj mjeri se testiraju na spolne polesti, gotovo sve konzumiraju alkohol, a polovica i drogu. Mlađe prostitutke uglavnom rade u stanovima, klubovima i hotelima, no kako idu godine tako ih sve više završava na ulici. Kako je Mirjana Hajduk rekla “One koje dobe podršku budu unutra kratko i lako izađu, no što imaju manje podrške ili je nemaju uopće one teško odnosno nikako ne izlaze iz prostitucije”.
Ovaj okrugli stol svakako je važan doprinos argumentiranoj raspravi o regulaciji prostitucije u Hrvatskoj. No prije nego počnemo kao društvo razgovarati o modelima javnih politika potrebno je izradiiti istraživanje koje će nam dati realnu, a ne medijski senzacionalističku priču o prostituciji, čuti same prostitutke te organizirati sustavnu društvenu podršku ženama koje se u prostituciji nalaze i/ili iz nje žele izaći bio je možemo reći jedinstven stav svih sudionika i sudionica razgovora neovisno kojem modelu osobno naginju.
