Tekst su pripremile volonterke SOS telefona za žene žrtve nasilja Krapinsko – zagorske županije povodom Medunarodnog dana borbe protiv nasilja prema ženama.
SOS telefon za žene žrtve nasilja Krapinsko – zagorske županije jedina je usluga te vrste namijenjena ženama žrtvama nasilja na tom području. U svom četverogodišnjem radu od 2012. godine, sos telefon zaprimio je preko 200 poziva, odradio preko 1000 volonterskih sati i educirao oko 20 volonterki. Volonterke SOS telefona naiđu na svakakve priče; slučajeve. No, veći broj tih priča najčešće ima isti scenarij; isti nelogičan kraj i završetak; ona odlazi, on ostaje.
Zagovaranje i upozoravanje na problem ne donose ništa novog, a mi i dalje slušamo istu priču u kojoj je žena koja trpi nasilje najčešće ta koja napušta zajedničko kućanstvo, a nasilnik je nagrađen ostankom, on se ne dira. Njegovo je pravo neupitno. On ne mora tražiti novi smještaj, njegov život nije u kaosu, on nije na ulici. On će samo nastaviti tamo gdje je stao prije deset minuta. Za nju je to ponovo početak.
I što ovakvo (ne)djelovanje poručuje društvu u budućnosti?
Nasilje je isplativo, nasilničko ponašanje je rješenje za probleme jer “kada žena ne valja, može je se otjerati”.
Međunarodni je dan borbe protiv nasilja nad ženama. Još jedan u nizu onih dana koji problem nasilja nad ženama stavljaju u središte medijskog prostora. Dan kada bismo morali pričati o nedostatnom broju sigurnih kuća, njihovom problematičnom financiraju i malim mogućnostima opstanka. No, ovog puta odabrale smo govoriti o suprotnom; o “kulturi” tjeranja žene iako je ona ta koja proživljava nasilje. Zašto bi uopće ona trebala u sigurnu kuću? Zar nije nasilnik taj koji treba na sigurno jer je opasan za okolinu? Ne bi li njega trebalo “skloniti”, maknuti? U tom raspoloženju; ljutnji, nemoći, pa i jadu jedna od naših volonterki simbolično je prikazala problem koji se najčešće javlja kada je žena žrtva nasilja od strane muškarca, a na kojeg je gotovo nemoguće djelovati iz naše pozicije;
“Što se bijeli u gori zelenoj
Il’ je snijeg ,il’ su labudovi.
Da je snijeg već bi okopnio,
Labudovi već bi poletjeli.
Nit’ je snijeg nit’ su labudovi
Nego šator age Hasanage.
On boluje u ranama ljutim
Oblazi ga mater i sestrica
A ljubovca od stida ne mogla.
Kad li mu je ranam bolje bilo,
On poruči vjernoj ljubi svojoj:
Ne čekaj me u dvoru bijelomu
Ni u dvoru ni u rodu momu.”(” Hasanaginica“)
Tako počinje naša čuvena narodna epska pjesma koja govori o nekim davnim turskim vremenima i tamnim vilajetima kad je bilo normalno da neki trenutni muški hir može istjerati ženu, suprugu, majku iz kuće, a da se nitko tome ne usprotivi. Dovoljno je bilo da on pošalje takvu poruku i ona mora otići. Ostaviti voljenu djecu, dom koji je gradila, čuvala i opsluživala godinama i nestati kao da nije nikad ni postojala. I uzalud plač djece, uzalud u kolijevci beba kojoj je majka neophodna, uzalud njen očaj jer napušta sve najvrednije i najvoljenije u životu – muško ostaje neumoljivo: Marš van!
Strašna vremena, ta davna vremena – mislimo. Ne bilo ih više nikada! Mi danas ipak živimo u humanijem društvu koje vodi računa o ravnopravnosti, koje posjeduje socijalnu osjetljivost i mušku osviještenost. Je li?
Neki dan SOS – poziv na telefon. Očajna žena pita što da radi. Kamo da se skloni? Udala se u manjem mjestu u muževljevu kuću. Odgojila je u tom braku sad već odraslu djecu, uz brojne probleme jer je alkoholizam i dozirano nasilje u obitelji konstantno prisutno. Trenutno je muž na terenu i otuda je zove da bi je obavijestio da se uskoro vraća i zaprijetio da ga ne čeka u kući jer će se loše provesti. Razlog? Je li uopće bitan? Koji razlog može opravdati bacanje žene na ulicu, bez posla, bez sredstava za život? S obzirom da je nasilje u braku već iskusila, žena zna da nema što čekati i da treba spašavati živu glavu. Svekar koji živi s njima, umjesto da je štiti, također je njen protivnik. Za prvu silu sklonila se kod prijateljice, ali tu ne može ostati i u potrazi je za sigurnom kućom koje u njenoj županiji nema.
I eto nas tako opet u srednjem vijeku i tamnom vilajetu. Ova žalosna država još uvijek nije u stanju zaštititi osobu od srednjovjekovnog terora i da nema ženskih udruga i ženske solidarnosti koje uskaču i pomažu, obiteljskih katastrofa i zločina bilo bi još daleko više.
U 21. stoljeću Hasanaginice još uvijek postoje i ne pate ništa manje od onih u srednjem vijeku. Jedina razlika je što je srednjovjekovni Hasanaga poslao poruku po svom konjaniku, a današnji Hasanaga samo okrene telefonski broj.
