Lezbijska organizacija Rijeka LORI, u suradnji s udrugom PaRiter, inicijativom Građanke svom gradu i Centrom za ženske studije pri Filozofskom fakultetu u Rijeci, od 23. do 25. svibnja ‘pokviruje’ Rijeku. Naime, održava se treći Festival queer i feminističke kulture Smoqua. Nastao kao spoj umjetnosti i aktivizma, Festival pruža platformu za umrežavanje kroz umjetničko – aktivističke projekte te kroz izravni kontakt i komunikaciju s raznorodnom publikom. S obzirom na to da se radi o međunarodnom festivalu, Smoqua uključuje i sadržaje na engleskom jeziku. Kroz raznovrstan sadržaj, od panela, predstava, performansa, iskustvenih radionica, izložba i sl. želi se upoznati posjetitelje/ice sa značajem queer i feminizma kroz povijest, propitati i dekonstruirati društvene, rodne i druge norme.
O motivaciji za stvaranje Festivala, reakcijama sugrađana/ki, temi ovogodišnjeg festivala, programu i posebnostima istoga te o suradnjama koje su zaslužne za Festival i koje se kroz njega stvaraju razgovarale smo s Antonijom Stojanović Almesberger, voditeljicom Festivala.
Ove godine se održava treće izdanje Smoque – međunarodnog festivala queer i feminističke kulture. Kako ste došli/e na ideju za pokretanje festivala? Koja vam je bila motivacija? Kakve ste reakcije od sugrađana/ki dobili/e tijekom protekle dvije godine?
Ideja Smoque se zapravo rađala paralelno s našim drugim aktivnostima i programima, sazrijevala je ta želja da u Rijeci stvorimo neki kontinuirani prostor susretanja aktivizma i umjetnosti. Razmišljale smo o pokretanju festivala kojim bismo doprinijele i kulturi ovoga grada, ali i samoj queer i feminističkoj sceni u smislu jačanja ovih sadržaja u Hrvatskoj. Prije Smoque, radile smo nekoliko forum kazališnih predstava, organizirale redovite večeri queer poezije, pokrenule natječaj za queer kratku priču. Na neki način, sve ove aktivnosti dovele su do same Smoque. Važno je bilo i pitanje kapaciteta, kad su se u LORI “oformile” neke “Smoqua snage” zagrizle smo jače i osjetile se spremnom da konačno iznjedrimo i ideju festivala. Queer kultura je marginalizirana i nevidljiva te je naša namjera da ovo promijenimo, da “zauzmemo” javni prostor te progovorimo o temama koje u njemu inače nisu dovoljno zastupljene i senzibiliziramo javnost za postojanje i značaj queer i feminističke kulture. U širem smislu, kroz Smoquu želimo raditi na društvenoj uključivosti i potaknuti građane i građnake na prihvaćanje različitosti. Još jedan dodatni značaj Smoque je što je ona prostor umrežavanja – umjetnika/ica, organizacija, institucija i građana/ki što smatramo također vrlo bitnim, naročito u današnjim vremenima kad je bitno da djelujemo umreženi i u solidarnosti.
Vrlo smo zadovoljne dosadašnjim reakcijama – reakcije su pozitivne i podržavajuće. Posjećenost je općenito za kulturna događanja često slabija ili su to manje-više isti krugovi ljudi, a Smoqua je (bar ove prve dvije godine) vrlo lijepo posjećena i to nas jako veseli. Mnogo smo komentara dobile da je super da se Smoqua zbiva u Rijeci, da je nedostajalo takvog sadržaja, da im se sviđa program. Ono što nam je posebno drago je da se institucije, javni prostori, kafići, klubovi i slično zaista rado odazivaju na naš poziv da surađuju s nama u Smoqui i da se ona zbiva u njihovim prostorima. Naravno, imamo i drugačijih reakcija – na primjer ispod članaka u medijima o Smoqui gdje se redovito nađu i pogrdni komentari u smislu “evo opet ovi pederi nešto izvode”, o tome da smo “nastrane i bolesne”, “vrbujemo mlade” i slično – ali takvih komentara ima na sve što radimo i kao takvi su produkt našeg društva, a ne našeg rada.
Ovogodišnja tema je norma, normalnost, normativnost. U pozivu na festival navodite da će sve aktivnosti festivala pozivati na promišljanje i dekonstruiranje tih pojmova. Na koji će se način to činiti i kroz kakve aktivnosti?
Kad smo promišljale temu za ovogodišnju Smoquu željele smo potaknuti publiku (prije svega lokalnu) na promišljanje društvenih normi: što su one u mikro sferama, odakle nam, kako se definiraju i redefiniraju upravo od strane društva. Nadamo se da će razni sadržaji Smoque kod posjetitelja/ica “pokrenuti kotačiće” u tom pravcu: performansi, radionice, predstava, film, panel rasprava itd. Sve te aktivnosti pažljivo smo birale jer smo željele da skupa čine cjelinu, da ako netko dođe i samo na jedan događaj, s njega ode promišljajući čitav sustav kroz drugačiju perspektivu: propitivanjem, ne slijepim pristajanjem da su stvari “takve kakve jesu (oduvijek?)”. Zato i svaka aktivnost na Smoqui obrađuje određenu društvenu temu kroz queer i/ili feminističku perspektivu: obitelj, abortus, nasilje nad ženama, seksualnost, drukčijost i sl. vežući se na pitanja o tome kakvim smo normama vezani/e, nalazimo li se u njima, koliko nam one omogućavaju ispunjen i dostojanstven život, tko je tvorac normi i koliko je to sve skupa “normalno”.
Na programu se našao i zanimljiv performans ‘Pravo na orgazam iznad 60-e’. Čini mi se da je tema i važnost seksualnog života/uživanja u starijoj dobi često na samim marginama rasprava. Kako je došlo do suradnje po pitanju ovog performansa? Raspravlja li se o seksualnosti u još nekom dijelu programa i na koje načine?
Vlasta Delimar, koja je i sama prešla šezdesetu, svojim performansom skreće pozornost javnosti na važnost seksualnog života i uživanja u starijoj dobi, ali i postavlja pitanje o statusu seksualnosti kao ljudskog prava. Tu temu smatramo nevidljivom u javnom diskursu – žene u tzv. trećoj dobi nisu “zanimljive”, o njihovim se potrebama ni ne misli a tek govoriti o njihovoj seksualnosti je jedan zacementirani tabu u našem društvu i zato se nadamo da će Vlastin performans kreirati prostor, ma kako malen, gdje će posjetitelji/ice promisliti o tome.
Dekonstrukcija performansa VALIE EXPORT Tap and Touch Cinema bugarske umjetnice Boryane Rossa na interesantan način “provocira” publiku da promisle o ženskom tijelu (umjetnica je imala duplu mastektomiju radi prevencije karcinoma), što je njen politički apel za prihvaćanjem drugačijeg tijela ne samo kao mogućeg, nego i lijepog.
Posljednjih godina sve su češći napadi na reproduktivna prava žena, žene su zlostavljane, ubijane, a malo je onih koji odgovaraju za to. Tako u dijelu programa tematizirate i napad na ženska prava, kao i na reproduktivna prava žena. Možete li nam reći više o tome?
Napad na ženska reproduktivna prava i nasilje nad ženama u Hrvatskoj ali i diljem svijeta više nisu aktualne već goruće teme te smo ih svakako morale uključiti u Smoquu kako bismo posjetitelje/ice informirale i senzibilizirale o tome. Prikazat ćemo autorsku predstavu “Za što smo mi, zapravo, krive?” koju radi udruga CEKER – Centar kreativnog razvoja u suradnji s umjetničkom organizacijom GLLUGL iz Varaždina, a koja je nastala na temelju improvizacija inspiriranih stvarnim životnim pričama zlostavljanih žena. Potresna priča prati tri žene u policijskoj stanici koje, čekajući što će se s njima dogoditi, otkrivaju kako su tamo završile. Predstava otvara niz bolnih i vrlo aktualnih tema – od napada na ženska prava do obiteljskog nasilja. Poljska aktivistkinja za LGBT prava i pravo na abortus, Karolina Wieckiewicz održat će radionicu “Why did Baby got to dance with Johnny?” na kojoj će se promišljati kako se poima i predstavlja abortus u kinematografiji što će posjetiteljima/icama isto otvoriti neke nove uvide o čemu prije možda nisu razmišljali/e.
Također, festival naglasak stavlja i na neformalno obrazovanje. Tako su na programu različite radionice od bubnjanja, aktivizma na ulici, interaktivne i edukativne igre i sl. Jedna od radionica posvećena je ulozi neformalnog obrazovanja u promicanju inkluzivnosti LGBTQ spektra. Što očekuje posjetitelje/ice te radionice? Što će naučiti?
Ove godine smo se odlučile da “pojačamo” program interaktivnim sadržajima te imamo četiri radionice i dva puta “Igre bez granica” koje pozivaju na promišljanje normi ali i stjecanje novih znanja. Kako inače uvijek imamo neke sadržaje samo za žene/djevojke jer nam je nekako uvijek želja poticati prenošenje znanja od žena ženama, ove godine imamo radionicu bubnjanja sa Selenom Simić (iz Srbije) na kojoj će djevojke i žene imati priliku naučiti osnove sviranja bubnjeva te kako ih koristiti u aktivizmu i na ulici.
Imamo i gore spomenutu radionicu o abortusu na filmu i u TV serijama, a španjolska plesačica i koreografkinja, Azahara Ubera, na radionici pokreta i plesa “Manada” (krdo), radit će sa sudionicima/icama na kreiranju osjećaja zajednice i kolektivnog znanja kroz različite pristupe tijelu.
Aikaterini Manousaki, youth trenerica i edukatorica o ljudskim pravima na radionici Predstavljanje aktivizma kroz neformalno učenje prenijet će sudionicima/icama znanja o neformalnom obrazovanju kao alatu za promicanje inkluzivnosti LGBTQ + spektra. Kroz body work, medije, igre, rasprave, namjera je da mladi poboljšaju vlastite vještine o aktivizmu i LGBT+ spektru, istovremeno razmjenjujući i mogućnosti za nova iskustva kroz edukacijski program Erasmus+.
{slika}
Ovogodišnje izdanje okuplja međunarodne aktiviste/kinje te umjetnike/ice iz čak 14 zemlja. Kako je došlo do tih suradnja?
LORI je tijekom svojih 19 godina aktivističkog rada na polju zaštite LGBTIQ prava i prava žena već ostvarila puno suradnji s drugim aktivistima/kinjama i organizacijama što je naravno dobar preduvjet kad krećete u organizaciju novih aktivnosti jer imate neku bazu s kojom krećete. No, od prve Smoque angažirale smo se “na 100-tu” i u području queer umjetnosti i kulture, tako da su se suradnje nekako organski i rađale među sestrinskim organizacijama i njihovim suradnicima/icama. Također, srce nam je puno što smo uspjele angažirati i privući velik broj sudionika/ica i posjetitelja/ica na Smoquu ove godine, jer smo je upravo i zamislile i počele kreirati kao platformu za umrežavanje i umjetničko-aktivističke projekte i to se sada već polako i vidi – upravo kroz širenje te mreže. Interesantno je I kako se suradnje nastavljaju i produbljuju – naprimjer Karolina Wieckiewicz, voditeljica radionice, koja je već sudjelovala na prošlogodišnjoj Smoqui kao panelistica, javila nam se sama sa željom da opet dođe u Rijeku I doprinese festivalu jer joj je bilo super biti dijelom Smoque!
Smoqua je dio programskog pravca Kuhinja u okviru programa Rijeka 2020. – Europske prijestolnice kulture. O čemu se tu radi i kako ste postali dio tog programa?
Zapravo je ta suradnja ostvarena vrlo prirodno, što je i za očekivati ako se uzme u obzir kako se pozicioniraju EPK Rijeka 2020 i LORI. Između ostalog Rijeka i je Europska prijestolnica kulture 2020. upravo na temelju svog programa Luke različitosti. To znači da se Rijeka ponosi svojim uvažavanjem i njegovanjem različitih identiteta i suživotom koji se temelji na prihvaćanju različitosti a ne gušenju drugačijosti. Ovo se odnosi i na različite nacionalne identitete, rasne, spolne, pa i one na osnovi seksualne orijentacije. S druge strane imate LORI, organizaciju koja djeluje već skoro 20 godina, koja je u području zaštite ljudskih prava zaista napravila mnogo gledajući i sam rad na osvještavanju javnosti i rad sa zajednicom. S obzirom na ovo, naša suradnja je bila neminovna, sve je išlo spontano – na našim prvim sastancima smo im predložile Smoquu kao jedan od programa u okviru EPK, svidjela im se ideja i evo nas već na trećoj Smoqui 🙂 Stvarno moramo reći da nam je jako drago da smo dio programskog pravca Rijeka 2020. a i njihova financijska podrška nam je od velikog značaja
I za kraj – pozovite naše čitatelje/ice da posjete festival!
Dođite se minglati i širiti s nama dobru vibru! Program je šarenolik, tako da se različiti ukusi i potrebe mogu zadovoljiti – možete nešto novo naučiti ili se jednostavno dobro zabaviti. Festivalska druženja imaju tu jednu posebnu notu i uvijek nas obogate, individualno ili profesionalno. Budite i vi dio te ekipe i dođite da zajedno “pokvirimo” Rijeku! 🙂
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
