“Svojim praznim riječima ukrali ste moje snove i moje djetinjstvo, a ja čak pripadam među one sretnije, drugdje ljudi pate i umiru. Čitavi ekosustavi se urušavaju. Na početku smo masovnog izumiranja, a sve o čemu govorite su novac i bajke o neprestanom ekonomskom rastu. Kako se usuđujete?!” riječi su koje je ovog ponedjeljka u emotivnom nastupu na UN-ovu klimatskom samitu svjetskim čelnicima uputila Greta Thunberg.
Prilično je sigurno reći da u ovom trenutku gotovo nema osobe koja dosada nije čula za ovu mladu i nadasve hrabru klimatsku aktivistkinju.
16-godišnja Šveđanka svojim je pozivanjem na borbu protiv klimatskih promjena u samo godinu dana naprosto ‘pomela’ svijet. Ono što je započelo kao prosvjedni štrajk jedne školarke ispred zgrade švedskog parlamenta u kolovozu prošle godine u trenutku je preraslo u milijunske prosvjede mladih koji diljem svijeta pozivaju na borbu protiv klimatskih promjena.
Na određen način, odjek koji je u svijetu izazvao Gretin klimatski aktivizam neodoljivo podsjeća na izvadak iz nekog popularnog distopijskog romana za mlade – kao što su primjerice ‘Igre gladi’ – čije stranice užurbano okreću djevojčice diljem svijeta, s uzbuđenjem iščekujući sljedeći korak glavne junakinje – revolucionarne tinejdžerice koja se vođena željom za boljim sutra bori ‘sama protiv svih’, te usprkos svim preprekama ne odustaje od svog nastojanja za pravednijim svijetom – istodobno maštajući o postajanju poput nje.
No, ovo nije roman – distopija u kojoj živimo surova je stvarnost. Upravo te stvarnosti Greta Thunberg je bolno svjesna i ne ustručava se isto pokazati pred očima svjetske javnosti. Njezine su namjere iskrene, govori srčani, prožeti brutalnom istinom bez pokušaja autocenzure u službi diplomatizma.
Moguće je smatrati da je baš navedeno jedan od presudnih faktora u kontekstu popularnosti koju je u izuzetno kratkom vremenu stekao Gretin klimatski aktivizam. Ona nije proračunata političarka, iskusna aktivistkinja, ili pak osoba koja vlastitim djelovanjem samoj sebi nastoji osigurati poziciju moći i autoriteta. Ona je na čelu borbe, ali nije njezin vođa. Na određeni način, ona je ujedno i Greta Thunberg i svaka djevojčica odrasla unutar ovog globalno-destruktivnog opresivnog sistema.
Ona je samo djevojčica koja vidi ono što vidimo svi i sve, koja vidi da je Zemlja na rubu propasti, ali za razliku od mnogih mnogo starijih od nje, ona nije pristala šutjeti. Upravo činjenica da se radi o ‘običnoj djevojčici’ koja ‘govori ono što svi/e mislimo’ njezinu ideju čini ne samo nečime s čime se mogu poistovjetiti mladi diljem svijeta, već ju čini i plodnim tlom za formiranje globalnog grassroots pokreta usmjerenog na zajednički cilj, a taj cilj je jasan – Spasimo Zemlju jer želimo živjeti!
No, da bismo to učinili, trenutni kapitalistički, na profit usmjeren, društveni poredak potrebno je srušiti, uništiti njegove temelje i zamijeniti ih sasvim novom, mnogo horizontalnijom strukturom usmjerenom na istinske potrebe većine, a takav sustav ne može biti uspostavljen bez uništenja hijerarhije koja počiva na nadmoći jedne društvene skupine nad drugom – bilo da je raščlamba utemeljena na klasi, rasi, rodu, ili pak nekoj drugoj kategoriji – ali, na širem planu i hijerarhije koja počiva na strogom antropocentrizmu i dominaciji čovjeka nad čitavim ekosustavima.
Iako mnogi mladi koji su putem izlazaka na štrajk za klimu diljem svijeta stali uz Gretu Turnberg razloge koji stoje iza potrebe za globalnim prosvjednim akcijama nisu eksplicitno artikulirali na navedeni način, modus operandi prisutan među istima ukazuje upravo na rađanje potrebe za promjenama predvođenima svima, promjenama koje čuju glasove sviju koliko god oni daleko bili od pripadanja hijerarhijski dominantnima te u konačnici promjenama koje će rezultirati svijetom radikalno drugačijim od onog kojeg poznajemo.
Na određeni način, u sadašnjem trenutku prisustvujemo sadnji sjemena revolucije koja će tek u potpunosti izrasti – revolucije hranjene beskonačnim kreativnim potencijalom djevojčica, djevojaka i žena koje se, stojeći u prvim redovima borbe, usude zamisliti nezamislivo.
Zato ne čudi da je klimatski aktivizam Grete Thunberg naišao na vrlo snažan otpor i to upravo od strane – odraslih muškaraca. Iako nikako nije jedina tinejdžerica klimatska aktivistkinja, jedna je od rijetkih kojoj je uspjelo otvoriti strogo čuvana vrata javnog prostora, podijeliti svoju poruku sa svijetom i steći neupitnu podršku svjetske javnosti u borbi protiv opresije koju trenutni sistem vrši nad gotovo čitavom planetom.
Naravno, mnogo je moguće reći i o činjenici da je Greta Thunberg pažnju javnosti pridobila dijelom i zahvaljujući činjenici da je ipak ne bilo kakva već bijela, švedska djevojčica zbog čega je u mainstreamu nerijetko percipirana kao stereotipna figura ‘bijele spasiteljice’. No, dok je kritika sistema koji takvo što potiče itekako potrebna, tu nema smisla kritizirati djevojčicu samu zbog nečega što ni na koji način nije njezina greška budući da osobno nikad nije pokazala ikakvo nastojanje za brisanjem ženskih i djevojačkih glasova s margine.
Za razliku od mnogih drugih mladih i uspješnih aktivistkinja poput Mari Copeny (12), Autumn Peltier (14), Isre Hirsi (16) ili pak Artemise Xakriabá (19) čija je etnička pripadnost od strane vladajućih iskorištena kao sredstvo ušutkavanja i brisanja zasluga, kao filter koji osigurava da se borbu za očuvanje okoliša prikaže dalekom idejom s kojom se teško poistovjetiti, idejom s margine koja upravo ondje mora i ostati, isto je nemoguće učiniti u slučaju Grete Thunberg. Istina jest da je rasna i nacionalna pripadnost zasigurno pomogla Greti da se njezin glas čuje te da u dominantnom narativu neki način izbjegne bivanje percipiranom perpetualno ‘drugom’, nepoznatom i stoga – opasnom. No Greta je opasna na drugačiji način.
Njena privilegija omogućila joj je da se njen glas čuje u mainstreamu, a upravo uloga ‘jedinstvene u svojoj borbi’ te na određeni način ‘glasa bezglasnih’ koja joj je ondje dodijeljena izazvala je u mnogim krugovima ljutnju i potaknula lavinu kritika na račun favoriziranja bjelkinje iz Švedske naspram ‘drugih’ djevojčica. Ljutnja je u ovom slučaju svakako opravdana i vrlo produktivna. Potreba za pružanjem otpora i dalje kolonijalnoj leći mainstream narativa u ovom je trenutku posljedično izazvalo sve značajniji upliv iskustava crnih, domorodačkih, ne-bijelih, dosad ušutkavanih djevojčica koje se s margine sve žešće probijaju u mainstream medijski prostor omogučivši im time ne tuđi, već vlastiti glas kao oružje u borbi.
Kao glavni profiteri postojećeg kapitalističkog, ne samo isključivo na profit orijentiranog, već i nadasve patrijarhalnog sistema, odrasli, (najčešće bijeli) muškarci na pozicijama moći itekako su svjesni opasnosti koju predstavlja jedna ‘obična djevojčica s pletenicama’ – upravo zato što je njezina popularnost uzrokovala razotkrivanje činjenice da se nikako ne radi samo o jednoj. Svjesni su da njezino djelovanje ukazuje na to da je zavjesa davno pala i da je sva opresivna priroda ekocidne distopije u kojoj živimo izašla na vidjelo. Boje se gubitka moći i sve privilegije koja dolazi s održavanjem hijerarhijske strukture unutar koje su upravo oni na vrhu. Baš zato, čini se, isti ne propuštaju ni jednu priliku da diskreditiraju Gretu, nazivajući ju raznim pogrdnim imenima, a u najmanju ruku proglašavajući ju naivnom i nezrelom.
‘Argument iz nezrelosti’ nadasve je zanimljiv. Naime on kaže da 16-godišnjakinja nipošto nije u stanju govoriti o borbi protiv klimatskih promjena budući da kao vrlo mlada osoba ne može posjedovati dovoljno životnog iskustva koje bi joj omogućilo da bude sasvim svjesna problema te da ga sasvim racionalno sagleda. Taj argument, pažljivo upakiran u celofan brige, sasvim je apsurdan. Teško je povjerovati da u društvu koje 16-godišnjakinje diljem svijeta prisiljava da postanu majke (za što ih očito smatra dovoljno zrelima) ili pak osobama tek godinu starijima omogućava pristup vojsci (kao što je slučaj u SAD-u čiji predsjednik nije propustio i osobno ismijati Gretu) uistinu postoji ikakva briga za dobrobit tinejdžerica.
‘Briga’ je tek šifra za nastojanja za održanjem poretka unutar kojeg mladi – a naročito djevojčice i mlade žene – smiju biti tek instrumentima koji služe reprodukciji dominantnog sustava vrijednosti, a nikako im nije dopušteno postajati aktivnim političkim subjektima.
Budući da je nemoguće opovrgnuti globalnu prisutnost patrijarhata i nepovoljnog utjecaja istog na žene bez obzira na njihovu klasnu, rasnu ili kakvu drugu pripadnost, djevojčice i žene vrlo je lako okarakterizirati najpotlačenijom društvenom skupinom.
Iako ju je kao švedsku državljanku iz jedne, za tamošnje pojmove, prosječno stojeće obitelji moguće smatrati rasno i klasno privilegiranom unutar kapitalističkih okvira, Greta je kao ženska osoba i dalje pripadnica najpotlačenije društvene skupine, a kao takva upravo je ono što ne smije biti – djevojčica koja ne pristaje biti ničijim instrumentom, koja odskače od prihvatljivih normi ženskosti odbijajući biti tiho i skrivati svoju ljutnju, koja kao osoba s Aspergerovim sindromom pokazuje da neurotipičnost nije i ne smije biti preduvjet prihvatljivog društvenog angažmana, te koja u konačnici beskompromisnim odupiranjem ušutkavanju od strane odraslih muškaraca na poziciji moći (kao utjelovljenja postojećeg sistema) predstavlja simbolični čin otpora poretku kao takvom unutar kojeg i odnos kapitalističkih elita prema okolišu neodoljivo podsjeća upravo na dinamiku kakva postoji između tradicionalnog shvaćanja dominantnog muškarca i žene koja mu na bilo koji način stoji na usluzi, šuti i trpi.
Otpor na koji je naišla Greta Thunberg pokazuje iskreni strah za postojeći poredak, a time i nedostatak ikakvih učinkovitih načina za njegovo održanja. To nije morala biti Greta, njezina prisutnost na neki je način simbolična, na njenom mjestu je mogla biti bilo koja druga djevojčica. To je ono što ju čini najopasnijom. Ona je poput spomenute junakinje distopijskog romana koja šalje važnu poruku – želimo li preživjeti, moramo srušiti ‘stari svijet’. No, razlika između Grete i kakve književne junakinje jest u tome da niti jedna djevojčica ne mora tek maštati o bivanju poput nje – u ovom trenutku, zahvaljujući rastućoj globalnoj borbi, svaka će to uistinu moći i postatii.
‘Stari svijet’ već se ruši, a želimo li osigurati postojanje novog i boljeg, lišenog opresije u bilo kojem obliku, u njegovom stvaranju moramo biti vođeni interesima najdeprivilegiranijih – kako djevojčica, djevojaka i žena, tako i čitavog ekosustava samog kao ultimativnog utjelovljenja ‘potlačenog’ unutar inherentno opresivnog hijerarhijskog sistema u kojem živimo.
Zato, revolucija će biti eko-feministička ili je uopće neće biti.
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
