“Ali imaš li obitelj? Muškarca kojem se vraćaš?”
“Ženu, ako baš hoćeš znati”, rekla je. “Znaš li išta o uzgajanju pasa?”
“Ne”, rekao je.
“Nisam ni mislila.” Zaškiljila je prema njemu.”Imamo i dijete. Naše. Ona ga je nosila.”
“DNK krpanje”?
Klimnula je.
( William Gibson, Count Zero,str. 302.)
Nedavno sam bila sudionicom izuzetno interaktivnoga predavanja Plodne bioetičke[1] rasprave i neplodno zakonodavstvo: Medicinski potpomognuta oplodnja i pobačaj koje je samo jedno iz ciklusa predavanja o bioetičkim temama u CeKaTe-u.
Zašto sam započela citatom kultnoga autora znanstvene fantastike? Razlog je svima poznata činjenica; tehnologija nevjerojatno brzo napreduje – medicinski potpomognuta oplodnja može doseći neslućene razmjere u samo nekoliko godina, u diskusiji oko abortusa tehnologija također igra ulogu; primjerice, mijenja li se status pobačaja u čedomorstvo, pod uvjetom da priznajemo razliku, ako tehnologija omogući fetusu samostalan život? Hans Jonas, poznati njemački filozof, utjecajan i u javnim raspravama, znanstvenik koji se nikada nije libio govoriti o bioetičkim temama par excellence ukazao je u svome djelu Princip odgovornost na ozbiljnu stranu znanstvene fantastike, smatrajući, u kontekstu svoje filozofske koncepcije okrenute upravo budućnosti i osiguranju njene mogućnosti, važnim ovakve misaone eksperimente koji nam mogu ukazati na dalekosežnost tehničke akcije. Dakle, u slučaju kada bi medicinski potpomognuta oplodnja bila dostupna i lezbijskim parovima, kako bismo je moralno vrednovali?
Tema pobačaja i MPO-a bila je od iznimnoga interesa u feminističkim bioetičkim raspravama koje su se vodile osamdesetih godina i šteta je što je ta perspektive tijekom rasprave manje došla do izražaja, iako je organizator i jedan od izlagača dr. Hrvoje Jurić bio suvoditelj seminara na Filozofskome fakultetu u Zagrebu pod naslovom Bioetika i feminizam tako da je u materiju upućen i izgledno je da je smatra važnom. Mislim da je ključno da feminističku perspektivu upozna i šira javnost, jer ipak se radi o već etabliranoj perspektivi unutar discipline. Dovoljno je spomenuti konferencije FAB-a – organizacije koja zastupa interese žena u svim njihovim ulogama i okolnostima koje zahtijevaju bioetičku raspravu, koja promiče različitost suprotstavljajući se svim oblicima opresije.
U Hrvatskoj bioetiku, prema mnogim autorima možemo smatrati već etabliranom disciplinom unatoč sramežljivim počecima, koji prema članku H. Jurića i I. Zagorac Bioetika u Hrvatskoj, sežu u prvu polovicu devedesetih godina. Autori ocjenjuju da bioetičke rasprave prati i velik javni interes, što je izuzetno važno ako želimo zakonodavstvo koje će moći odgovoriti na potrebe građana.
Hrvatski bioetičari konstanto naglašavanju, pa tako i na ovome predavanju, potrebu interdisciplinarne i pluriperspektivne rasprave, što je pokazano i na djelu- dio izlaganja pripao je profesoru Hrvoju Brčiću, praktičaru u području MPO-a u Petrovoj bolnici te kapelanu Mariju Vukoviću. U raspravi je dotaknut i angažman organizacije Catholics for choice koja upozorava na praksu katolicizma u realnosti i stoga naglašava ulogu savjesti u odlukama samih vjernika čime često dolaze u sukob s učenjem Crkve. Dakle, teško je naći konsenzus i unutar istih ili bar sličnih perspektiva. Ne treba niti spominjati da se to zasigurno odnosi i na onu feminističku.
Rasprava o bioetičkim problemima poput reproduktivnih prava živa je i u drugim religijama pa mislim da bi također bilo zanimljivo, potrebno i korisno čuti i te pristupe. Otvorenost prema javnosti važna je i s stoga što korijene akademske bioetike nalazimo upravo u raznim pokretima, a teorije koje se laicima katkada čine prilično ezoteričnima vrlo su često vezane i uz izravan aktivistički angažman. One nas podsjećaju na širinu problema i opasnosti od njegova pojednostavljivanja.
Da je bioetička rasprava u Hrvatkoj danas plodna svjedoči, osim Lošinjskih dana bioetike i umrežavanja s bioetičarima iz regije i svijeta, i projekt pri Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa Zasnivanje integrativne bioetike. Znanstveni rezultati nužni su, naravno, u argumentaciji zakonodavstva, no presudno je da se znanstvena dostignuća uistinu, u praksi, uzimaju u obzir pri donošenju ili promjeni zakona. Mislim da važnu posredničku ulogu u vezi zakonodavca s akademskom raspravom može imati upravo javnost, ali obaviještena i, koliko je to moguće, upoznata s granama stručnjačkih djelatnosti iz kojih se bioetika promatra. Doktor Brčić iznio je, primjerice, neke od problema s kojima se liječnici suočavaju otkada novi zakon zabranjuje zamrzavanje embrija smatrajući da je donesen bez konzultiranja struke. Unatoč izmjenama zakona od 30. 10. zamrzavanje nije dopušteno. Ako se embriji ne zamrzavaju potrebno je zamrznuti jajašca, a tehnologija zamrzavanja jajašaca u Hrvatskoj je slabije poznata pa je potrebno posebno educirati osoblje. Također, moguće su i neželjene višestruke trudnoće te rizici po zdravlje djece. Iako Hrvatska zasigurno nije zemlja koja bi mogla poslužiti kao primjer društva gdje pritisak građana polučuje političke pobjede, važno je da ova rasprava ne prođe nezamijećeno od očiju prosječnih građana. Jer pitanja reproduktivnih prava u bioetici, kao što uvodni citat i upućuje, otvaraju vrata i drugim problemima etične biotehnologije, te su međusobno isprepletena i nerazdvojiva.
Komunikacijske tehnologije i biotehnologije presudna su oruđa za preoblikovanje tijela, one…utječu na spolne i reproduktivne odnose… (Manifesto za kiborge,Haraway). Uvidi Donne Haraway često su obogaćeni pozivanjem na znanstvenu fantastiku, koristeći je da nam plastično pokaže što se zapravo događa sa samom koncepcijom tijela, s odnosom prema živome, prema onome što i jest temom bioetike. Zaključujem stoga da bioetička rasprava ima široke implikacije koje bi trebalo približiti i osvijestiti kod što većega broja građana/ki, primjerice, i predavanjima, poput ovoga.
[1] Rihito Kimura: “Bioetika je potpuno nova disciplina koja nadilazi karakteristike poznatih interdisciplinarnih znanosti. Ona je nadinterdisciplinarna; ona deprofesionalizira medicinu; ona je također i društveni pokret. Ona će nas kao novi oblik solidarnosti sa svim oblicima života (to je inače stara konfucijanska ideja) morati voditi u slijedeće tisućljeće.” (http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=50729)
