Kada sam vidjela da će Umjetnički paviljon održati izložbu o hrvatskim umjetnicama jako sam se obradovala, zato što kada se govori o umjetnosti u kontekstu Hrvatske, spominju se gotovo isključivo umjetnici. Izložba Zagreb, grad umjetnica bit će prva izložba posvećena samo umjetnicama (od samostalnosti RH) u razdoblju od kraja 19. do 21. stoljeća, s radovima u svim medijima – od klasičnih slikarstva i kiparstva do suvremenih načina umjetničkog izražavanja. Izložba je svima zainteresiranima dostupna od 6. veljače do 12. travnja 2020.
Htjela sam na internetu pronaći informacije o našim umjetnicama, no ispadali su članci o hrvatskoj umjetnosti ili umjetnicima, pa sam pitala Leopolda Rupnika s Filozofskog fakulteta, koji završava povijest umjetnosti, zašto nema detaljnih informacija o našim umjetnicama ili o njihovom feminističkom djelovanju. “Veliki je problem što o feminističkoj umjetnosti nema ništa, a neka kompilacija gdje bi se samo pisalo o radovima žena – 0 bodova,” kaže Rupnik. Upitala sam ga jesu li umjetnice namjerno izbrisane iz povijesti ili ih se nikad nije niti zapisivalo. Rupnik kaže da se žene nije niti zapisivalo. “Nisu dio kanona pa ih se godinama ignoriralo, čak i H. W. Janson, povjesničar umjetnosti koji je sastavio veliku enciklopediju za povijest umjetnosti, nije uvrstio niti jednu umjetnicu.”
Kada sam istraživala umjetnice u udžbenicima za likovnu umjetnost, saznala sam da korice udžbenika ne sadrže niti jedno djelo neke umjetnice. Barbara Martinović u svom radu analizira srednjoškolske udžbenike za likovnu umjetnost iz feminističke perspektive te kaže kako dizajn unutrašnjosti većine udžbenika sadrži nekoliko uvećanih reprodukcija preko cijele stranice na kojima se nalaze isključivo djela umjetnika. “Zamjetno je korištenje samo muškog roda za većinu riječi (gledatelj, umjetnik, slikar, dizajner, teoretičar), a pitanja na kraju knjige većinom su postavljena rodno neutralno ili u muškom rodu (“Što si vidio?”, “Jesi li ikada mislio o…?”).” Martinović zaključuje da analizom teksta o umjetnicama u udžbenicima se uvidjelo da postoji niz upitnih tvrdnji, koje su zasnovane na stereotipima, “dok u odabiru reprodukcija gotovo svaki udžbenik obiluje prikazima žena i ženskog tijela”. To nam govori da je ženama namijenjena uloga objekta u umjetnosti, nikako subjekta.
Sada mi je bilo jasnije zašto nema puno žena čija se umjetnost i umjetnički radovi slave, a pogotovo Hrvatica. Unutarnja se vatra za odlaskom na izložbu još više raspirila, pa sam odlučila biti među prvima koje će je posjetiti. Izložba mi se svidjela, a u prvom preglednom tekstu, izdvojila bih četiri umjetnice – Slavu Raškaj, Nastu Rojc, Sonju Kovačić – Tajčević i Goranku Vrus Murtić.
Slava Raškaj (Ozalj, 2. siječnja 1877. – Stenjevec, 29. ožujka 1906.) – Lopoči u botaničkom vrtu II, 1899.
{slika}
Gluhonijema od rođenja, školovala se u Zavodu za gluhonijeme u Beču (1885–93), odakle se vratila u svoj rodni Ozalj. U Zagrebu je od 1895. boravila u Zavodu za gluhonijeme; 1896. postala je učenica B. Čikoš-Sesije, koji ju je uveo u Društvo hrvatskih umjetnika. Godine 1901. javili su se prvi znakovi duševne bolesti, a 1902. bila je smještena u Zavod za umobolne u Stenjevcu, gdje je ostala do smrti. Njezin nevelik opus sastoji se od akvarela, pastela, ulja i crteža uglavnom u malome formatu. Među ranim radovima najbrojnije su pretežito tamne mrtve prirode nastale pod utjecajem B. Čikoš-Sesije, a oko 1898. u nekim se njezinim djelima osjeća utjecaj secesije (ciklus akvarela Lopoči iz Botaničkoga vrta, 1900). Akvareli i pasteli lirskih krajolika Ozlja i okolice, te povremeno ljudska figura, osnovni su motivi njezina najplodnijega razdoblja između 1898. i 1901. Njezini akvareli svijetla kolorita i čarobna ozračja, postignuti istančanom primjenom svjetla, predstavljaju najviši domet u hrvatskom akvarelnom slikarstvu potkraj 19. i početkom 20. stoljeća. Opus Slave Raškaj pripada razdoblju hrvatske moderne i to njezinoj impresionističkoj struji. Dok je bila u Zagrebu, voljela je ići u Botanički vrt i park Maksimir, gdje crpi motive za svoje slike. Jedan od motiva koji se tada javlja na njenim slikama su lopoči. Ovi radovi zanimljivi su zbog vidljivog utjecaja secesije (“Lopoči III”), prvenstveno u izboru motiva i boje (modro-zelena), te u kompoziciji bez horizonta i izduženom prikazu lopoča s krivudavim stapkama. Uz utjecaj secesije važno je naglasiti promjenu koja je nastala njenim slikanjem na otvorenom – nakon dugo vremena slikanja mrtvih priroda, ona izlazi van i slika pravu, živu prirodu. Za života nije imala samostalnu izložbu, sudjelovala je 1898. na prvoj izložbi Društva hrvatskih umjetnika, a prva retrospektivna izložba njezinih djela održana je povodom 50. obljetnice njezine smrti u Zagrebu.
Nasta Rojc (Bjelovar, 6. studenog 1883. – Zagreb, 6. studenog 1964.) – Autoportret u lovačkom odijelu, 1912.
{slika}
Nasta Rojc jedna je od najvažnijih hrvatskih umjetnica s prijelaza stoljeća. Među njezina najpoznatija djela se ubrajaju “Autoportret s lovačkom puškom” i “Autoportret s konjem”. Jedna je od suosnivačica Kluba likovnih umjetnica, a u Londonu je imala uspješne izložbe o kojima je pisala vodeća britanska štampa. Njezin je opus, nažalost, do prije nekoliko godina bio uglavnom neobrađen. Život i djelo Naste Rojc od velikog su značaja i za hrvatsku queer povijest. Po završetku Prvog svjetskog rata upoznaje svoju životnu partnericu Alexandrinu Onslow, članicu Scottish Women’s Hospitals for Foreign Services, te poznatu britansku sufražetkinju Veru Holme, s kojima 1925. i 1926. boravi u Engleskoj i Škotskoj. Po povratku u Hrvatsku dvije iznimne žene, Nasta Rojc i Alexandrina Onslow, među prvima otvoreno žive u istospolnoj zajednici u Zagrebu. Zbog pomaganja NOB-u obje, već u godinama i bolesne, završavaju u ustaškom zatvoru 1943. Oduzetu imovinu ni nakon Drugog svjetskog rata nisu u potpunosti dobile natrag pa Nasta Rojc u siromaštvu umire na svoj rođendan 1964. godine, petnaest godina nakon Onslow, pored koje je pokopana na zagrebačkom Mirogoju. Sve navedeno svjedoči o Rojc kao umjetnici i strašnoj ženi čiji je turbulentni život daleko nadilazio zadane vremenske okvire, obilježen pomicanjem granica tadašnjih ustaljenih normi i građanskih pravila na svim područjima.
Sonja Kovačić–Tajčević (Bošnjaci, 7. studenog 1894. – Rijeka, 3. prosinca 1968.) – Crnac s ružičastim šeširom, 1930.-1932.
{slika}
Sonja Kovačić – Tajčević je studirala slikarstvo na Višoj školi za umjetnost i obrt u Zagrebu od 1912. do 1917. kod Čikoša i Crnčića. Akademiju Andréa Lothea (1885– 1962) upisuje u ljeto 1926., te se na njoj usavršavala tri mjeseca, stekavši naposljetku veliku naklonost i prijateljstvo toga slikara, teoretičara i pedagoga. Kod njega su se također školovali i Sava Šimunović, Oton Postružnik, Sergije Glumac, Stojan Aralica, Vera Nikolić Podrinska i Ante Kaštelančić. Sonja Kovačić Tajčević najdulje je, uz Savu Šumanovića, boravila u Lotheovom ateljeu i bila je njegova najdosljednija hrvatska učenica. S obzirom da je već 1926. imala iznimno uspješnu i rasprodanu izložbu u Beogradu, a kasnije i u Zagrebu 1928. u Umjetničkom paviljonu, mnogo njezinih slika nalazi se po privatnim zbirkama na području bivše Jugoslavije.
Goranka Vrus Murtić (Velika Gorica, 22. veljače 1937) – Narančasto u trajanju, 2001.
{slika}
Goranka Vrus Murtić je diplomirala 1960. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Bila je suradnica Majstorske radionice K. Hegedušića (1960–62). Isprva je dramatičnim ritmovima linija i zvučnim akordima boja gradila apstraktne kompozicije (Razdor zvuka, 1984.), potom je u ciklusu Zemlja upotrebljavala zagasite tonove, a u kompoziciji su se nazirali dijelovi krajolika i vegetacije. Bavi se emajlom, tapiserijom i kostimografijom.
Tijekom stoljeća žene su bile uključene u stvaranje umjetnosti, kao kreatorice i inovatorice novih oblika umjetničkog izražavanja, ali i kao pokroviteljice, kolekcionarke i izvori nadahnuća. Također su dale značajni doprinos kao povjesničarke umjetnosti i kritičarke. Žene su bile i nastavljaju biti sastavnim dijelom umjetnosti, ali usprkos tome što su se na svaki način bavile umjetničkim svijetom, mnoge su ostale na marginama tradicionalno muške povijesti umjetnosti. Suočile su se s izazovima zbog rodnih predrasuda, od teškog pronalaska mentora i učitelja koji bi ih podučili tehnikama pa sve do prodaje svog rada i stjecanja priznanja. Za mnoge svjetske i hrvatske umjetnice, koje nisu u kanonu povijesti umjetnosti, javnost niti ne zna. Upravo zato je važno praviti projekte čiji je cilj istražiti pravu sliku povijesti, baš kao i posjetiti izložbe poput ove, koja baca svjetlo na dosad nepoznate (većem dijelu stanovništva) ili manje poznate hrvatske autorice.
Iduću nedjelju donosimo vam pregled stvaranja još četiri umjetnice.
