Prevela Maja Hrgović
Ovo sam proljeće i ljeto provela kolutajući očima na svaku vijest o svinjskoj gripi. Gotovo su svakoga dana lokalni reporteri histerizirali zbog pet ili deset ili dvadeset potvrđenih slučajeva. Čitave su se škole zatvarale zbog nekoliko klinaca s povišenom temperaturom – i kao da nema ni rata u Afganistanu ni ekonomske krize ni drugih epidemija koje odnose deset puta više života – novinski su izvjestitelji satima govorili o H1N1.
Diplomirala sam javno zdravstvo i radim na prevenciji silovanja i drugih oblika nasilja te na pružanju podrške preživjelima od zlostavljanja. Kad vidim svu tu pažnju koja se posvećuje svinjskoj gripi, postanem ljubomorna. Osim povremenih vijesti o kakvom seksualnom prijestupniku puštenom na slobodu, i rasprave o tome zašto žene koje optužuju vrhunske sportaše za silovanje lažu, seksualno nasilje rijetko biva šire popraćeno u medijima. Jednako tako, predsjednik Sjedinjenih Američkih Država ga ne proglašava izvanrednim stanjem.
Ne želim omalovažiti tugu onih kojima je H1N1 uzeo njihove najmilije. Ne želim ni propitivati znanstvenu utemeljenost odluke Centra za kontrolu zaraznih bolesti (American Centre for Disease Control, CDC) da svinjsku gripu proglasi pandemijom. Ali, činjenica je da je utjecaj H1N1 znatno manji od posljedica drugih kriza u javnome zdravstvu, koje dobivaju tek djelićak pažnje i sredstava. CDC je od travnja do srpnja ove godine zabilježio tek nešto više od 43.000 slučajeva H1N1 i procjenjuje da će virus zahvatiti milijun ljudi ili 0,3 posto od ukupnog broja stanovništva SAD-a. Usporedite ovo s 2,5 posto žena i 0,9 posto muškaraca koji su prošle godine bili silovani ili seksualno napadnuti. Najsvježiji CDC-ovi statistički podaci o silovanju su oni od prošle godine. A o svinjskoj gripi? Od prošlog tjedna.
Kako bi izgledali naši mediji, naš javni diskurs i reakcije naših institucija kad bi ljudi brinuli o silovanju koliko i o H1N1?
Zamišljam federalnu vladu kako pritišće koledže da zaustave epidemiju silovanja razrađivanjem protokola za karanteniranje studenata koji su pokušali uz pomoć droga ili alhohola iznuditi seks od žena. Ili čelnike sveučilišta koji studentima izdaju zabranu pristupa kampusu i javnim prostorima sve dok se ne otresu uvjerenja da imaju pravo na seks, s kime god požele, kad god požele, od nula do dvadesetčetiri. Zvuči prilično dobro, zar ne?
Sanjam o odjelima javnog zdravstva koji su toliko preplavljeni zahtjevima za edukativne programe o zdravim odnosima da se ne mogu nositi s pritiskom. Sanjam o bijesu javnosti zbog nedovoljnih doza samoobrambenih tečajeva kako bi se svi cijepili protiv silovanja, i o medicinskim stručnjacima koji moraju ići na televiziju uvjeravati ljude da upravo pristižu nove doze ovih samoobrambenih cjepiva.
A onda me u stvarnost vrati telefonski razgovor s ravnateljem koji tvrdi da u njegovoj školi nema nasilnih adolescentskih veza, i još jedan razgovor s učiteljicom koja očajnički želi omogućiti učenicima u višim razredima svoje gimnazije da pohađaju program prevencije silovanja, ali ne može jer je sav budžet za zdravstvenu edukaciju u njezinoj regiji ukinut. Toliko o snovima.
Ali ako na trenutak prestanem mrziti H1N1 zbog sve te pažnje koju prima, shvatim da je ono s čime ustvari imam problem – javno zdravstvo. Izvjesno je da da će koordinirana akcija vladinih mjera, medijske pozornosti, adekvatnog rada zdravstvenog sustava i zdravorazumskih mjera opreza uspjeti zaustaviti pandemiju. Vjerojatno nećemo 2009. godinu pamtiti kao godinu početka krize svinjske gripe koja je uništila naraštaj.
Ono što se čini kao histerija ili pretjerivanje ustvari je ono što bi prevencija i trebala biti. Trebala bi biti sveprisutna i koordinirana. Poruke o važnosti i ozbiljnosti prijetnje javnome zdravstvu trebale bi biti toliko prodorne da ih je gotovo nemoguće ignorirati. Toliko sam se navikla na brigu o krizama javnoga zdravstva koje ne dobivaju pažnju i sredstva koja zaslužuju pa skoro i ne prepoznajem sistem javnog zdravstva kad on doista radi.
Ovakva vrsta fukusirane pažnje je moj najluđi san o odgovoru našeg društva na HIV, silovanje, nasilje u obitelji, ovisnosti o drogama, rasnu diskriminaciju, korporativno onešišćenje okoliša zbog kojeg ljudi obolijevaju od raka, nepravednu distribuciju hrane i sva druga zanemarena područja javnog zdravstva.
Zašto onda javnozdravstvena infrastruktura tako dobro funkcionira u slučaju svinjske gripe? Zato jer nije potkopavana sramom, krivnjom, ljagom i poricanjem (onako, znate, kako silovanje i seksualno nasilje jest). Čak su i najdramatičnije večernje vijesti potpuno lišene okrivljavanja žrtava. Gripu šire osobni izbori i individualno ponašanje, ali naša vlada, naši zdravstveni djelatnici i naši mediji razumiju da je ova kriza preozbiljna da bi se vrijeme trošilo na prepucavanje o tome da li ljudi koji ne peru ruke i ne ostaju kod kuće odležati gripu propisanih šest dana, zaslužuju to što ih je snašlo.
Nezamislivo je da neka osoba ne potraži liječenje od svinjske gripe jer se boji da će, ako kaže svome liječniku za bolest, biti okrivljavana što je dirala nos i oči, ili da će je izbaciti iz stana zato jer nijedan roditelj ne želi odgajati djecu u četvrti u kojoj ljudi ne kišu u rukav.
Kao na završetku High School Musicala, kad je posrijedi H1N1, svi smo u tome zajedno. Svinjska gripa nije ograničena na dio populacije koji ljudi otprije mrze ili obezvrjeđuju, stoga gorljive debate o tome čiji je nemoralni životni stil prouzročio bolest ne priječe primjerenu reakciju sektora javnog zdravstva. (Čak i Fox News donosi priče u kojima se blagonaklono govori o ljudima bez plaćenog bolovanja i poteškoćama s kojima se suočavaju ako slijede upute o nužnom izostajanju s posla.) Ne bi li bilo lijepo kad bi se jednako tako pristupalo i drugim zdravstvenim krizama?
Promatrajući užurbanu mobilizaciju protiv ovoga virusa, spoznajem kako sustav javnoga zdravstva funkcionira kad ga naši mediji, naša vlada i naši medicinski stručnjaci potaknu na mobilizaciju. H1N1 ne prima ništa više pažnje nego što bi trebao – prima pažnju kakvu bi trebale primati sve krize u javnom zdravstvu.
