Dok je pisala pod svojim pravim, ženskim imenom, 38-godišnja kanadska publicistica i slobodna novinarka bilježila je poraze i poniženja u profesionalnom životu. Kad je prije nekoliko godina bankrotirala i prijavila se za socijalnu pomoć kako bi prehranila dvije malodobne kćeri, odlučila je posegnuti za muškim pseudonimom – i otad su joj, kako je prošlog tjedna otkrila javnosti, u poslu počele cvjetati ruže.
Autorica iz Quebeca, koja je imenom James Chartrand potpisala nekoliko knjiga o slobodnom novinarstvu, mnoštvo čitanih članaka i popularan, nagrađivani on-line servis za freelancere (znakovito nazvan “Men with pens”), odlučila je zadržati muško ime i nakon priznanja da njegovim vještim perom upravlja – ženska ruka. Mnogo je razloga za to.
– Preuzimanje muškog identiteta otvorilo mi je novi svijet. Pomoglo mi je da zarađujem dvostruko, a onda i trostruko više nego što sam za isti posao dobivala ranije, pišući pod ženskim imenom. Moj je talent postao cijenjen, moja radna etika poštovana. Poslovne prilike su mi se bacale u naručaj. Zaradila sam dovoljno da se izvučem iz krize i kupim kuću za sebe i kćeri, u nježnoj dobi od 37 godina, izjavila je za The Washington Post spisateljica imenom James.
Mnogi su skloni negirati postojanje takozvanog “staklenog stropa” što ga je tržište rada namijenilo zaposlenim ženama. Jamesov primjer dokazuje, crno na bijelom, da razlike između žena i muškaraca u svijetu novih medija itekako postoje, da je novinarstvo prezasićeno rodnim stereotipima, da je diskriminacija žena bolno stvarna. Naime, dok je virtualni James Chartrand osvajao naklonost čitatelja i poštovanje urednika, talentirana Kanađanka, majka dvoje djece, nastavljala je i dalje paralelno pisati pod vlastitim imenom. Štoviše, prijavljivala se na iste poslove kao i James. Dobivala ih je mnogo rjeđe, a kad bi ih i dobila, urednici su imali više primjedaba i zahtjeva da nešto ispravi ili nadopuni. Istovremeno, Jamesovi su tekstovi prolazili glatko, uz unisono odobravanje i komplimente.
– Davala sam sve od sebe. Naporno sam radila i radila sam dobro. Ipak, kao žena, bila sam tretirana kao smeće. Naređivali su mi, degradirali me, prigovarali zbog toga što radim od kuće. Uskoro sam naučila da je bolje prešutjeti da imam djecu, prešutjeti da radim za kuhinjskim stolom kako bih ih prehranila.
Priča Jamesa Chartranda podigla je buru u američkim medijima. Feministički orijentirani autori zgražaju se pred činjenicom da je i Internet, najdemokratskiji medij, ustvari rasadište istih predrasuda, seksizma i diskriminacije koja je prije nekoliko stoljeća nagnala sestre Bronte da pišu pod muževnijim pseudonimima – Currer, Ellis i Acton Bell – koji će im priskrbiti više prilika i više poštovanja. Isto je i s Georgeom Sandom i Isakom Dinesenom. James Chartrand je George Eliot našeg vremena.
S druge strane, neki mu – odnosno, njoj – zamjeraju što je linijom manjeg otpora otklizala na “drugu stranu”, stranu pobjednika u patrijarhalnoj natjecateljskoj kulturi, što se nije borila protiv diskriminacije žena u novim medijima.
– Nikad nisam htjela biti aktivistica i boriti se protiv svijeta. Nisam zainteresirana za struganje po staklenom stropu. Život je prekratak za to. Samo sam htjela zaraditi za život i biti poštovana zbog svojih vještina. Htjela sam da mi djeca budu sretna i da imaju pristup onome što trebaju, da idu na fakultet, napisao/la je James Chartrand u dirljivom ispovjednom tekstu na portalu copyblogger.com.
Priča o dvostrukim standardima u književnosti nije nova. Autorica bestseler serijala Harry Potter, milijarderka Joanne Rowling, jednako je dobro pisala i prije nego što je preuzela androgine inicijale JK koji daju pretpostaviti da je posrijedi muško – pa je živjela od socijalne pomoći. Sad kad zbog vrloga novog Interneta rad od kuće postaje sve raširenija pojava u Americi i razvijenim europskim zemljama, talentirane autorice mogu, poučene iskustvom Jamesa i Joanne, srezati svoje ime na inicijale ili ga maskulinizirati i time elegantno zakoračiti preko staklenog stropa u prostor u kojem “veliki
dečki” masno zarađuju i međusobno se drugarski tapšu po ramenima. Onima s čvrstim noktima, kojima se roditelji nisu sjetili nadjenuti dvosmisleno Saša ili Vanja, ostaje tek strugati odozdo.
