Shahrzad Nazarpour, mlada iransko-austrijska umjetnica izvela je performans “Kosa, kamen, glasovi” tijekom osmog Festivala queer i feminističke kulture – Smoqa. On se održao u Rijeci sredinom ovog mjeseca, u organizaciji Lezbijske organizacije Rijeka – LORI.
Nazarpour je odrasla i studirala kazalište i umjetnost u Iranu. Od 2020. godine studira transmedijske umjetnosti na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Beču. Kroz performativnu umjetnost adresira i suprotstavlja se kolonijalizmu, opresiji i diskriminaciji. Ali i naglašava potrebu za revolucionarnim formama postojanja kroz svakodnevne, male i moćne izraze pobune.
Padala je noć na Rijeku kada je Nazarpour započela performans “Kosa, kamenje i glasovi” u Galeriji O.K. Zainteresirana skupina posjetiteljica stajala je s vanjske strane prozora galerije, dok je Shahrzad kružnim pokretima, uz izmjene dinamike i brzine, brisala jogurt s druge strane stakla. Kao alat u ovom procesu je koristila – kosu. Kosa je preuzela ulogu protagonistice. Ona je bila Shahrzadin simbol otpora i solidarnosti, ali i alat za politički izraz.
Upravo je navedeni performans i njeno gostovanje u Rijeci bilo povod ovom intervjuu. Razgovarale smo o umjetnosti, Iranu, solidarnosti, rodno utemeljenom nasilju, ali i reakcijama publike i njezinom radu u širem kontekstu.
U rujnu 2022. godine Masha Amini, dvadesetdvogodišnjakinja iz Irana je preminula u sumnjivim okolnostima nakon uhićenja moralne policije, a pod izlikom nenošenja hidžaba u skladu sa standardima tamošnje Vlade. Radi njezine smrti je građanstvo izašlo na ulice na najveće prosvjede u Iranu od 2009. godine. Kako je pokret Masha Amini utjecao na zakonodavni i društveni pejzaž u kontekstu prava žena, poglavito u području politika odijevanja i sloboda i kakva je bila podrška izvana?
Društvo u Iranu je duboko patrijarhalno i nije došlo do konkretnih promjena. No, može se primijetiti da se mijenjaju narativi. Žene i muškarci su nastavili pružati otpor malim i simboličnim akcijama, npr. odlaskom u dućan bez hidžaba. To je područje borbe – male promjene koje se događaju na svakodnevnoj razini. Naglašavam da se ne radi o hidžabu, već o obveznom hidžabu. Naime, zapadni mediji stvaraju i promiču narativ da je problem u hidžabu kao takvome, ali to nije slučaj. Hidžab u funkciji alata opresije je ono radi čega, između ostaloga, ljudi prosvjeduju. Radi implicitnog i eksplicitnog značenja “obaveze” u širem smislu. Radi se o temeljnim slobodama i važno je da se naš narativ ne prilagođava onome što zapadni mediji žele prikazati kao naša forma otpora.
Na primjer, istovremeno su prosvjedovale i žene u Afganistanu. Bile su na ulici i nosile hidžabe te su se borile za isti cilj. No, prosvjedi nisu bili jednako popraćeni jer sam narativ odmiče od fantazije i stereotipa koji se vežu uz žene u tom kontekstu. Kada vidim tu nejednakost, čini mi se da se ne radi o ljudskim pravima i jednakosti.
Prva verzija performansa “Kosa, kamen i glasovi” osmišljen je 2020. godine. Je li koncept performansa mijenjan, izuzev fizičkih prilagodbi prostoru, od prve izvedbe do danas? Za kosu u nazivu je jasno, no koja je simbolika kamena i glasova?
Kamen(je) i glasovi su elementi prosvjeda. Prosvjeda na ulici, duboko emocionalno i politički nabijeni. Istovremeno, glasovi odaju poetski dojam ali i spajaju moment privatnog i političkog – svakodnevnog života kao područja političke borbe s momentima ujedinjene grupe i bijesa.
Radi se o seriji performansa i koristim samo svoju kosu kao lika, kao protagonista predstave. Moment korištenja kose je za mene osobno jako važan, iako povremeno uvodim novine kako bih sve učinila ili apstraktnijim ili nekada očitijim. To su glavne promjene koje su se dogodile. Izvedba u Rijeci je bila kombinacija prve verzije performansa i zadnje, kada sam počela koristiti jogurt. Kada sam prvi put izvela ovaj rad, jogurt nije bio aktualan, odnosno nije bio simbol otpora. Dvije godine nakon prve izvedbe sam čula kako su dva muškarca napala ženu jogurtom i pomislila sam – u redu, ovo je dobra poanta. Jogurt može biti simbol patrijarhata i nije očit, morate znati kontekst kako bi razumjeli poantu.
Isto tako, nekada u sklopu performansa publika može pomirisati moju kosu prije toga tretiram mješavinom različitih mirisa. U Iranu i Afganistanu studentice napadaju različitim kemijskim spojevima i ne zna se zašto jer ne postoje službene vijesti. Provela sam istraživanje i pronašla mirise koje sada u obliku ulja koristim na kosi tijekom performansa. Nekada znam ozbiljno i repetitivno brojati vlasi kose. Ona je uvijek glavni protagonist, uz ponavljanje neke dosadne dnevne radnje, kao što je čišćenje. Nekada ostavim vodu s kojom perem tijekom performansa da stoji u prostoru kako bi ljudi vidjeli i pročitali opis performansa. Ugledaju vodu s jogurtom, zid ili staklo s tragovima jogurta i moje vlasi i primijete da se ovdje nešto dogodilo.
Možeš li dati kontekst – zašto je upravo kosa glavni lik performansa?
Radi se o nečemu vrlo individualnom – nisam se šišala od svoje 13 godine, sada imam 26. I stvarno jako volim svoju kosu i sviđa mi se i važna mi je. To je prvi razlog. Drugi je taj da sam imala dosta problema dok sam bila u Iranu. Počela sam glumiti u desetoj godini života i na pozornici bi redovno imala problema s namještanjem i padanjem marame i namještanjem frizure, što je generiralo probleme. Bilo mi je teško jer je ograničavalo moju umjetničku ekspresiju.
S druge strane, kada sam došla u Europi našla sam se u različitim situacijama gdje se je govorilo o mojoj kosi kroz stereotipe. Ljudi nisu moju kosu vidjeli samo kao Shahrzadinu kosu, već kao kosu žene iz Irana. Pitali su me: smije li se žena u Iranu ošišati? Rekla sam, čovječe, vidim ti stereotipe u očima, ovo je takav kliše. Druga osoba nije mogla vjerovati da sam Iranka jer nemam tamnu, već svjetlu kosu. Sve to kada stavim na hrpu – kosa je jedini dio mog tijela koji mogu koristiti da pokažem svoj otpor, kao što mnoge žene i rade. Kosa je izuzetno politički nabijena i sve religije, ne samo Islam, imaju određenih problema sa ženskom kosom.
Kakva su dosadašnja iskustva s publikom tijekom i nakon izvedbe “Kosa, kamen i glasovi”? Kakva je bila reakcija publike u Rijeci?
Izvodila sam ga na različitim festivalima u Njemačkoj i Austriji. Tijekom ljeta sam izvela performans nekoliko puta na različitim lokacijama u Beču. Usporedila bih dvije izvedbe iz tog ciklusa: jedna je bila u kvartu koji je više nabijen umjetnosti i kapitalom, dok je drugi bio siromašniji. Tijekom prve izvedbe sam imala osjećaj da su ljudi ostajali duže, pratili do kraja, pročitali opis performansa i razumjeli što se događa. Imala sam osjećaj da žele pokazati solidarnost i to je lijepo, ali i lažno jer su nastojali projicirati svoje stereotipe na mene, ne vidjeti što ja zapravo radim. Više je bilo u stilu: “Ah, bravo, Iranka i hidžab, bravo!”. Nisu shvatili poantu. Nije o hidžabu, nije protiv one koja želi nositi hidžab. Naprosto žele vidjeti ono što im odgovara.
S druge strane, u drugom kvartu se publika dosta smijala, nije im bilo jasno i ostali bi malo pogledati. Rekla bih da mi je to bio najbolji performans života jer su sudjelovali i pokušavali raditi isto što i ja. Malo se jesam prepala jer sam radila u staklenoj kutiji, ali me nisu pokušali niti željeli ozlijediti, samo su reagirali. Uglavnom nisu pročitali opis događanja i imali su prirodne reakcije jer nisu odmah razumjeli o čemu je riječ.
Na prvoj lokaciji je netko snimio performans i ubrzanu snimku stavio na neku čudnu austrijsku stranicu s izuzetno puno pratitelja, bez informacija i konteksta. Bilo je 300 mrziteljskih komentara te rasističkih i seksističkih oko 60. Jako me je zabavilo to promatrati. Koristili su i stickere s kosom i iz horora, baš je bilo smiješno. I to je reakcija na umjetnost. U Beču su jako ponosni da imaju jako puno prilika za umjetnice i kako je grad prekriven kulturom i to je sjajno, ali nemaju tome svi pristup. Ovih 300 komentara mi znači da su ljudi pogledali snimku performansa, vidjeli nešto novo i bavili se s time. To je dobro.
U Rijeci su reakcije bile miješanje. Dio publike je shvatio s lakoćom smisao performansa, dio publike mi je prišao i krenuo me ispitivati o Islamu ili hidžabu, što je posve irelevantno i mislim da proizlazi iz stereotipa. Sve u svemu, bilo je lijepo.
Hidžab je, kao što smo i ranije razgovarale, jedan od komada odjeće koji uzrokuje fascinaciju u Europskim zemljama. Rasprava je nerijetko popraćena uskim pogledom na kompleksnu situaciju kroz leću diskriminacije i upisivanja značenja, dok istovremeno nužno ne uzima u obzir, ne razumije i ne uči o tuđim iskustvima i potrebama. Izgleda kao da svi znaju najbolje što učiniti – osim žena koje ga žele ili moraju nositi. To je nešto što si propitivala u svom radu “Hijab offline”. Možeš li mi pojasniti o čemu se radi i kako percipiraš razliku u feminističkom pokretu u Iranu i u Europi?
Dok sam živjela u Iranu sam imala kompletno drugačiju sliku Europe. Kada sam se preselila doživjela sam diskriminaciju u više slučajeva i razina i to je promijenilo moju percepciju Europe i shvaćanje same demokracije u Europi. U odnosu na performans, pokušala sam pokazati paralelni rad – u prvom dijelu sam pokušala objasniti svoj odnos s obveznim hidžabom i što to znači za mene, dok sam se u Europi susrela s diskriminacijom – isto upravo radi hidžaba. Jako je ambivalentno. O odnosu s mojom kosom sam već govorila i ovaj performans je direktan osvrt na moje iskustvo s kazalištem, kada sam počela glumiti kao djevojčica.
Ne volim etiketirati i dobro je da bijele feministkinje vode borbe i to cijenim, ali je činjenica da ne možemo svi uvijek sve razumjeti. Npr. nekada žena naprosto želi nositi hidžab – i ne radi represije, nego svoje želje i to je u redu – ne moramo uvijek sve razumjeti, vodimo različite živote i imamo drugačija iskustva.
*Članak je objavljen u sklopu projekta “Ravnopravno!”. Sufinancira ga Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
