O nastanku antirodnih pokreta u postkomunističkoj Europi, djelovanju istih kroz religijske i neliberalne aktere, pravnoj mobilizaciji antirodnog pokreta te uspješnosti njihova diskursa govorilo se na panelu „Polarizacija politike i društva kroz prizmu antirodnih pokreta“. Održan je u u četvrtak, 7. studenoga na Fakultetu političkih znanosti, u sklopu ovogodišnjih Hrvatskih politoloških razgovora.
Svoja istraživanja i uvide su izložili/e Maja Gergorić, istraživačica rodne ravnopravnosti i demokratskog nazadovanja u (jugo)istočnoj Europi, Ivan Tranfić, politički sociolog koji se bavi istraživanjem konzervativnih društvenih pokreta u Europi, Antonija Petričušić, izvanredna profesorica na katedri za sociologiju Pravnog fakulteta u Zagrebu i Tanja Vučković Juroš, doktorica znanosti sociologije i izvanredna profesorica na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Što su antirodni pokreti?
Antirodni pokreti su transnacionalni fenomen. No, oni se ne šire samo geografski, već prelaze iz prosvjedne u institucionalnu političku arenu. Prisutni su u različitim kulturama i društvima. Iako su ideološki raznoliki, okuplja ih definiranje „zajedničkog neprijatelja“. Kao što smo već ranije pisale, njihovo je djelovanje usmjereno na nekoliko ključnih pitanja. Najčešće se svodi na suprotstavljanje rodnoj ravnopravnosti i jednakim pravima za seksualne manjine te edukaciji o seksualnost te seksualnim i reproduktivnim pravima (poput pobačaja). Ali i na suprotstavljanje uključivanju rodnih pitanja u glavne društvene tokove.
Ponajviše koriste antagonizirajući diskursom u kojem navedena pitanja stavljaju u okvire „rodne ideologije“. Potom ih predstavljaju kao ugrozu djece, tradicionalne obitelji i vrijednosti, postojeće društvene zajednice i prirodnog poretka.
Iako je njihovo djelovanje počelo već polovicom 1990ih, značajna mobilizacija kreće ranih 2000-tih. U Hrvatskoj je to 2006. godina i mobilizacija protiv uvođenje spolnog odgoja u škole. Njihova raširenost, uspješnost mobilizacije i različiti oblici djelovanja potaknuli su značajan broj istraživanja usmjerenih na antirodne pokrete. Na ovom panelu govornici/e su predstavili/e različita istraživanja koja su provodili/e. Cilj je bio pružiti okupljenima šire razumijevanje antirodnih pokreta, njihova nastanka, oblika djelovanja te odjeka njihovih poruka.
Od pokreta do političkog i pravnog djelovanja
Na samom početku panela, dr.sc. Maja Gergorić se osvrnula na činjenicu da je većina istraživanja antirodnih pokreta sociološkog karaktera. Smatra da bi ih se trebalo više sagledavati s politološkog gledišta. Ponajviše jer osobe koje šire antirodni diskurs su s vremenom došle do pozicija moći u politici. Na tom tragu su i uvidi dr.sc. Antonije Petričušić koja naglašava da su hrvatski konzervativci nakon referenduma o braku postali novina u političkom prostoru.
Pritom dodaje da pripadnici/e antirodnih pokreta strateški i mudro koriste pravno polje djelovanja. Kroz njega pokušavaju legitimirati svoje djelovanje, osigurati medijski prostor ali i ostvaruju pritisak na članove akademske zajednice kao i određene političke stranke. Pravno polje im je, smatra Petričušić, jednostavnije od tradicionalnih institucija politike. Primarno jer se ne iscrpljuju u borbi za predstavljenost u političkim institucijama.
„Zahtjevi za neusvajanje, ukidanje ili preobrazbu zakonodavnih normi čije je tumačenje suprotno društveno konzervativnim vrijednostima jedan je od vidova djelovanja hrvatskog antirodnog pokreta. Pravnom mobilizacijom svoje vrijednosne stavove pokušavaju ugraditi u procesu donošenja i usvajanja zakona ili pak pred Ustavnim sudom osporavajući zakonske norme koja osiguravaju rodnu ravnopravnost, ostvarivanje prava pripadnika nacionalnih manjina, prava žena i prava seksualnih manjina“, navodi Petričušić.
Kao najčešće aktere koji su podnosili ustavne tužbe navodi udruge U ime obitelji i Vigilare.
Seksualni odgoj i LGBTIQ+ prava i antirodni pokreti
Odskočne daske antirodnih pokreta u Hrvatskoj su bile seksualni odgoj i teme koje se tiču prava LGBTIQ+ zajednice. Potonja prava naglašava i Gergorić kad kaže da su „zahtjevi vezani za LGBTIQ prava vidljivi u svim društvima koja ima jake antirodne pokrete“.
U tom kontekstu, dr.sc. Tanja Vučković Juroš istraživala je koliko je antirodni diskurs bio uspješan u etabliranju svojih okvira razumijevanja ovih tema u društvu. Kroz različite fokus grupe s roditeljima djece u osnovnoj i srednjoj školi, s građanima mlađim od 30 godina i onima starijim od 60 godina željela je vidjeti jesu li građani i građanke preuzeli „antirodni“ okvir razumijevanja seksualnog odgoja i LGBTIQ+ prava.
Navodi da su grupe roditelja (uglavnom majki) pokazivale najveći otpor prema temama transrodnosti, seksualne orijentacije, roda i rodnog identiteta, a tek nakon toga dolaze teme pobačaja. Glavna briga su im bila dobna primjerenost seksualnog odgoja. Navodili su i da su LGBTIQ+ teme posvuda i da im se nameću kroz propagandu. Osobe starije dobne skupine su tim temama pristupale „konzervativno i tradicionalno“ (npr. homoseksualnost je bolest), dok su osobe iz mlađih dobnih skupina češće koristile konstrukte bliske antirodnim pokretima (npr. mainstream mediji ne pokazuju stvari fer – Pride i Hod za život).
„Uspjeh antirodnih pokreta očituje se u argumentima koje ljude svaki dan koriste“, kazala je Vučković Juroš.
Navela je da dio ispitanika i ispitanica smatra da se seksualni odgoj koristi kao nametanje „rodne ideologije“ i LGBTIQ pitanja kao i da osjećaju strah da će „to postati normalno“, što je diskurs koji koriste upravo antirodni pokreti.
Čimbenici koji utječu na snažnu antirodnu mobilizaciju
Gergorić je istraživala koji su to čimbenici pridonijeli antirodnoj mobilizaciji, odnosno njenom izostanku, u postkomunističkim zemljama članicama EU. U tom kontekstu, fokus istraživanja je bio na 11 zemalja (Hrvatska, Mađarska, Poljska, Rumunjska, Slovačka, Slovenija, Bugarska, Češka, Litva, Latvija, Estonija), od 2004. godine do 2019. godine.
„Rezultati analize ukazuju na dva načina nastanka antirodnih pokreta u postkomunističkoj Europi: kroz institucionaliziranu krajnju desnicu i religijsku mobilizaciju. Institucionalizirana krajnja desnica ima ključnu ulogu u objašnjavanju pojave snažne antirodne mobilizacije u Mađarskoj, Sloveniji, Hrvatskoj i Poljskoj. S druge strane, religijska mobilizacija objašnjava snažnu antirodnu mobilizaciju u Rumunjskoj, Hrvatskoj i Poljskoj“, kazala je Gergorić.
I dr. sc. Ivan Tranfić, koji je istraživao nastanak antirodnih pokreta u Hrvatskoj, Bugarskoj i Srbiji naglašava odnos religijskih aktera, mainstream desnice i radikalne desnice s antirodnim pokretima.
Navodi da su načini njihova djelovanja nešto drugačiji, ali nerijetko komplementarni. Upravo antirodnih pokreti su idealan poligon za suradnju ta dva aktera. Krajnja desnica je često predlagala zakone, dok je Crkva preuzimala ulogu braniteljice javnog morala i na taj način davala podršku antirodnom pokretu. Kasnije daje i primjer „rodne ideologije“ koja je omogućila različitim akterima suradnju, koja se okupljala oko „zajedničkog neprijatelja“ zanemarujući društvene i etničke razlike u antirodnim pokretima/grupama/strankama.
Dodatno, istraživanje koje je radila Gergorić pokazuje da je antirodna mobilizacija snažna u zemljama gdje su postojale i mnogobrojne mjere štednje, snažne krajnje desne strane, učestalo normativno djelovanje tih aktera kao i bliskost crkve i države. Suprotne političke prilike u Češkoj, Litvi i Latviji dovele su do slabije mobilizacije antirodnih pokreta, kao i sekularni kontekst Estonije.
„Ovi pokreti oblikuju vlastite ultrakonzervativne stranke koje svoju politiku usmjeravaju na pitanja roda, seksualnosti i religije. Dok se literatura o krajnje desnim strankama uglavnom bavi akterima koji se fokusiraju na antiimigracijske politike, sve bogatija literatura o antirodnim pokretima zanemaruje stvaranje novih neliberalnih stranki koje se mobiliziraju protiv roda u ime „obiteljskih vrijednosti“, kazao je Tranfić.
Religija i antirodni pokreti
Tranfić je proveo i niz intervjua s liderima antirodnih nevladinih organizacija i političkih stranaka u Hrvatskoj, Bugarskoj i Srbiji. Kroz njih je primjetio veliku važnost i podršku koju crkva daje pokretu, što financijsku, simboličku organizacijsku i/ili logističku. Ipak, primijetio je i razlike među religijama. „Dok su pravoslavni akteri radikalne desnice manje skloni koristiti grassroots mobilizaciju i preferiraju suradnju s državom i postojećim krajnje desnim strankama, katolički akteri razvili su snažno ultrakonzervativno civilno društvo koje je stvorilo vlastite stranke pokrete, izazivajući umjerene pro-EU umjerene stranke desnog centra “, navodi Tranfić.
Poznato je da se navedeni pokreti mobiliziraju protiv ljevice, no ono što snažno ističu govornici/e je narativ protiv mainstream desnice. Antirodni pokreti ih smatraju „elitom koja služi Bruxellesu, a ne narodu. Navode da više ne brane tradicionalne, kršćanske vrijednosti te da su potrebni „novi akteri“ koji će braniti narod od „lijevo-liberalnih“ radikala, „rodne ideologije“ i moralnog relativizma.
Posljedice djelovanja antirodnih pokreta
S obzirom na usmjerenost ka borbi protiv zajedničkog neprijatelja tzv. „rodne ideologije“ jedna od posljedica antirodnih mobilizacija, smatra dr.sc. Tanja Vučković Juroš, je da su utemeljili rod i seksualnost kao elemente društvene podjele. Upravo svjetonazorske pozicije oko roda i seksualnosti koriste i populističke i desne političke stranke da bi mobilizirale svoje glasače i glasačice, ali i privukli nove.
Gergorić smatra da su antirodni pokreti prijetnja liberalnoj demokraciji.
„Postoji prisutnost, rast i uspjeh krajnje desnih pokreta. Cilj je izmjena liberalno – demokratskog okvira. Oni nisu ograničeni na pitanja nacionalnih granica, kulture, jezika i religije među suvremenim europskim društvima već se usredotočuju na vrijednosti unutar svakog pojedinog društva. Dolazi do izgradnje paralelnog civilnog društva koje koristi demokratske metode (prosvjede, peticije i sl.) za postizanje nedemokratskih ciljeva“, zaključuje Gergorić.
I Petričušić smatra da koriste demokratske institucije za osporavanje prava manjina. Dodatno, smatra da je važno istaknuti da su antirodni akteri „preuzeli“ jezik ljudskih prava. I ona naglašava da antirodni pokreti učestalo koriste mehanizme direktne demokracije, građanske inicijative i referendume kao taktiku kojom žele ograničiti prava manjinskih skupina. Pritom ih prikazujući kao demokratski izraz volje većine građana.
Kao što navodi i Gergorić na početku izlaganja, osobe koje šire antirodnih diskurs su s vremenom došle i do pozicija moći u politici. Oni/e danas djeluju preko bliskih predstavnika i predstavnica u parlamentima. Kako nacionalnim, tako i u Europskom parlamentu. Antirodni pokreti ne djeluju samo transnacionalno. Oni djeluju u okviru pojedinačnih država. Kroz koordiniranu strategiju dijele znanja među različitim državama, kao i primjere i načine „dobre prakse“ pri postizanju njihovih ciljeva. A krajnji je cilj uspostava novog društvenog poretka. Odnosno, povratak na “dobre stare” tradicionalne vrijednosti.
