Nina Durđević, poznata hrvatska fotografkinja, kroz svoje projekte istražuje duboko osobne, ali i univerzalne teme. Kroz karijeru se istaknula istraživanjem tema identiteta, društvenih normi i osobnih borbi, često progovarajući o tabuima i mentalnom zdravlju. Njena izložba Odlučna nastala je 2021. godine, a portretira osobe koje su preživjele pokušaje suicida. Pruža intiman uvid u njihova iskustva i potiče dijalog o temi suicida. Odlučna je nastajala tijekom četiri godine, a bila je posljednji put predstavljena publici na Festivalu empatije. Tim smo povodom razgovarale s autoricom. Inspirirana osobnim iskustvima gubitka – suicidom oca i brata – „Odlučna“ je intimna priča o suočavanju s prošlošću, prihvaćanju vlastitih emocija i preuzimanju odgovornosti za život.
Odgovori Nine na naša pitanja pružaju dubok uvid u proces stvaranja ove izložbe, ali i u njezin umjetnički i osobni rast. Kroz njene riječi i rad jasno se iščitava poruka o odgovornosti – ne samo prema društvu, već i prema sebi. Kao i poruka važnosti prepoznavanja vlastitih izbora u oblikovanju vlastite stvarnosti.
Izložba Odlučna premijerno je prikazana 2021. godine u Galeriji Kranjčar. Već nekoliko godina potiče dijalog o suicidu i mentalnom zdravlju, ali je i određena kritika „postavki“ našeg društva. Suicid je i tema kojom dotičete duboko osobnu i često stigmatiziranu temu, o kojoj se govori tiho i sa sramom. Kako je rad na ovom projektu utjecao na Vas osobno i profesionalno? Što ste kroz njega naučili o dualnosti društvenih normi i mentalnog zdravlja (kad pričamo o suicidu)?
Da, Odlučna je prvog puta pokazana u ožujku 2021. godine kada je tema mentalnog zdravlja kod nas tek bila u povojima. Sve se rasplamsalo nakon globalnog iskustva koje je uslijedilo, tako da moja motivacija potpuno počiva na osobnom iskustvu i iscjeljujućem odnosu kojeg njegujem sa fotografijom već dugi niz godina.
Nekako se spontano desilo da, kroz formu autoportreta, obrađujem teme s kojima sam u nerazriješenim odnosima. No, u ovu sam se priču upustila misleći kako sam prihvatila, iscijelila, transformirala (emotivne) posljedice koje za sobom ostavlja dugogodišnje bivanje u nestabilnom, počesto i nasilnom, obiteljskom okruženju koje je pretrpio i samoubojstva najužih članova nuklearne obitelji. Da sam znala koliko ću još slojeva svoje tuge, ljutnje i boli otkriti u samom procesu rada nisam sigurna bih li se upustila u to. No, izvrsno da jesam jer sam si omogućila ući u dublje slojeve. Suočiti se s njima i nastaviti sa svojim životom bez utega prošlosti. Zapravo sam si dala dozvolu za život.
A što sam naučila o dualnosti. Pa zapravo ništa novoga. Živimo u dualnome svijetu, to je činjenica. No ono što jesam osvijestila je moć i razumijevanje koje prati sagledavanje situacija iz više kutova. Za bilo kakvo razumijevanje svijeta oko nas (meni) potrebno je moći sagledati istu stvar iz različitih perspektiva. To je konkretno značilo da sam prolaskom kroz razne emotivne procese došla do momenta da svog brata ne gledam samo kroz prizmu boli i povrijeđenosti, već i kao osobu koja se suočavala sa svojim strahovima i bolima. Dualnost mi je omogućila širu perspektivu, a izlazak iz svojih zadanih, odabranih ili stečenih obrazaca mi je pomoglo razviti razumijevanje koje ne počiva samo na mojoj osobnosti ili iskustvu.
Isprika, bili ste pitali o dualnosti između društvenih normi i mentalnog zdravlja – pa izgradili smo svijet u kojemu zbog zadanih normi, koje često nemaju najbolje namjere za nas jer su bazirane ne nezdravim počelima, utječemo na naše mentalno zdravlje. Kao da moramo birati hoćemo li biti zdravi sami sa sobom ili zdravi s društvom. No, pretpostavljam, kako bi ovdje bilo dobro istaći negativne podrške sustava poput činjenice da je adekvatna pomoć često nedostupna ili nepostojeća, kako nemamo dovoljno kadra niti financijske podrške u zdravstvu za pružanje psihološke pomoći. Kako u školama prečesto nema programa niti osoblja koji bi se bavili emotivnim stanjima djece i kako naše roditelje nitko nije učio odgajanju.
Također, najdostupnija je pomoć ona koja se plaća i koju si mnogi ne mogu priuštiti. Uz to, većina društva je neempatična i njeguje sebične vrijednosti te ne podržava različitosti… Uf, svačega tu ima. Suicid je samo jedna od posljedica koju bi se moglo svesti na minimum, no za to je potrebno promijeniti prioritete. Nadam se kako ćemo se jednom odvažiti i na taj korak. Mi pojedinačno i mi kao društvo. Mada oprezno moram reći da sam optimistična. Počeli smo se mijenjati. Dosta smo spori doduše, no počeli smo.
Koji su bili glavni izazovi u stvaranju tako osobnog i emotivnog projekta? Kako je izgledao proces pronalaska sudionika_ica koji_e su podijelili svoje priče? Kako je bilo slušati priče? Je li bilo trenutaka kada ste poželjela odustati i/ili promijeniti smjer/ koncept?
Rad na projektu trajao je otprilike četiri godine pri čemu sam dvije samo razmišljala o tome kako da uopće obradim temu. Kako da joj pristupim, što da istaknem, a dvije sam godine tražila protagoniste. Kada sam odredila osnovne smjernice sami se koncept izvanjski nije puno mijenjao. Nekako logično, jedan je od glavnih izazova bio pronaći ljude koji bi bili spremni otvoreno, bez skrivanja i uljepšavanja, podijeliti svoja iskustva. Kao što znamo, tema je bolna, sramna te ponekad i konačna s mnogo prilika za podizanje krivnje bilo kod ljudi koji su pokušali suicid bilo kod onih u njihovom okruženju.
Isprva sam kontaktirala osobe koje znam. Zatim sam ispitivala svoje prijatelje znaju li nekoga tko je pokušao samoubojstvo, a da je danas stabilno i da ne krije svoju prošlost. Kada sam iscrpila tu opciju počela sam ispitivati sve ljude s kojima bih se našla u nekakvoj interakciji znaju li nekoga. To je ponekad znalo biti dosta nespretno – zamislite da vas netko koga skoro pa prvi put sretnete tako u toku neobaveznog razgovora upita o samoubojstvu.
Čak sam imala i producenticu koja je bila zadužena za pronalazak ljudi službenim kanalima. No, nije bila uspješna u tome, čini mi se upravo zbog osobnog iskustva. Ja sam bila ta čiji su se otac i brat ubili i ja sam bila ta koja je sebe jednako intimno izložila kao što sam tražila od svojih hrabrih protagonista. I bila sam jako transparentna, bili su upućeni u proces i autorizirali su materijale. Naravno, razgovarala sam s mnogo više ljudi. Netko me čak bio pitao kako sam se odlučila baš za ove ljude koje sam portretirala na što sam odgovorila da se nisam imala za što odlučivati, da su jedino oni pristali sudjelovati!
A kako je bilo slušati priče – jako zanimljivo. Ponekad bolno. Ponekad razočaravajuće. Ponekad čak jako zabavno! Iz tih priča su nastali tekstovi koji prate portrete. Iz tih priča sam ustanovila kako smo svi isti, svatko s nekim svojim izazovima. Iz tih je priča došla univerzalnost koju sam željela istaći u kontekstu društva kojeg smo svi dio, načina na koji se ophodimo jedni prema drugima, okolnosti u kojima odrastamo. Odnosno, neprotočnosti na koju smo svi nažalost jako navikli. Iz tih priča sam zaključila da ne želim prepričavati tuđe priče koje ćemo onda vezati uz pojedinu osobu – već možda istaći, uputiti, zamisliti univerzalne momente koji čine ovo društvo u kojem živimo koje nas pak goni da se osjećamo dovoljno loše i bezizlazno da poželimo nestati.
Iz tih sam priča također ustanovila, to je moj privatan zaključak, kako mi zapravo želimo živjeti, samo ponekad ne znamo kako. Uočila sam kako povod nije u želji za oduzimanjem života već u očajničkoj potrebi za promjenom koju ne uspijevamo postići. Pogotovo ako se nađemo u nekoj situaciji ili stanju koje se ponavlja, koje se ne mijenja, koje je bolno i neizdrživo. Koje djeluje bezizlazno te ako se svašta već probalo, ili ako se niti ne može djelovati, samoubojstvo se čini jedinim izborom. A zapravo je promjena ta koja nam je potrebna. To mi je bilo baš značajno otkriće.
Mijenja li se vaš pristup izložbi kroz godine? Jesu li reakcije na izložbu danas iste kao i prvi put kad ste je izložila? Kako ljudi reagiraju? Kakav je utjecaj „Odlučne“ danas?
O utjecaju „Odlučne“ ne bih se usudila govoriti. No, znam da je snažno utjecala na gotovo svaku osobu koja ju je pogledala. Neki su bili potreseni, nekima se premrežila s osobnim iskustvom, nekima se proširilo razumijevanje, a meni bi bilo drago da je makar malo iscjeljujuća kao što znam da je bila za mene. Prošlo je već nekoliko godina i da, moj se pristup promijenio. Imam osjećaj da sam zaokružila svoje iskustvo, otpustila, propustila i prihvatila svoju prošlost. Kao i dala „Odlučnoj“ da priča svoju priču neovisno o meni. Kao da sam na neki način emotivno istupila te potom odstupila.
Postoji li neki doživljaj, komentar ili povratna informacija od posjetitelja_ica koja vas je posebno dirnula ili iznenadila? Što se nadate da posjetitelji_ice nose sa sobom nakon što dožive Vašu izložbu?
Često su mi se nepoznati ljudi javljali nakon izložbe. Da podijele svoje iskustvo, izraze podršku, vide kako sam se presložila. Bilo je čak inicijativa za osnivanjem neke udruge. S nekima sam se susretala i osobno. No, odustala sam od te prakse. Nisam osjećala da mi je potreban takav smjer jer svoje sam iskustvo izložila kako bih izašla iz teme. Kako bih ju na neki način završila sa sobom. I nije stvar nemogućnosti bivanja u samoubojstvu nego… toliko mi je godina otišlo na život u toj obitelji, s tim problematikama, na saniranje posljedica. Čini mi se da sam ovu izložbu napravila kako bih se prestala identificirati s time. Kako bih konačno mogla započeti svoj vlastiti život… Ne znam koliko sam ovo jasno iskomunicirala. Bilo mi je potrebno olaganiti se i krenuti dalje.
U tom kontekstu rekla bih kako se ničemu ne nadam. Svatko će si uzeti ono što želi, može, je potrebno. Tema je bolna, prisutna i zatvorena. Mišljenja sam kako o svemu trebamo razgovarati jer neskrivanjem oduzimamo moć tome što nas pritišće. Razgovaranjem demistificiramo, dijelimo svoju ranjivost i pokazujemo da svi imamo svoje boli, da ne postoji individualnost traume odnosno da nismo jedini kojima je teško. Razgovaranjem također možemo doći i do novih ideja u suočavanju sa svojim izazovima. Ukoliko bih se nečemu nadala onda bi to bilo otvaranje i omekšavanje.
Kako promišljate o odgovornosti umjetnika prema društvu? Što biste poručili mladim umjetnicima i umjetnicama koji žele koristiti svoj rad kao alat za društvene promjene? Kako se nositi s težinom tema poput ove, a istovremeno ostati kreativno motiviran?
Da, svi smo mi odgovorni prema društvu jer smo svi dio tog istog društva sačinjenog od pojedinaca. Rekla bih da najveću odgovornost imamo sami prema sebi u kontekstu istinoljubivosti, ljubavi prema sebi, upoznavanja sebe i načina na koji se nosimo sa sobom i sa svijetom oko sebe. Način na koji to komuniciramo možda mi je manje važan. Više me zanima iz kojeg mjesta dolazi, jesmo li dovoljno iskreni sami sa sobom, gdje nam leži motivacija jer je to ono što se kroz radove čita, da ne velim osjeća.
Kako biste opisali razvoj svog umjetničkog izraza kroz ove godine – od tehničkog pristupa do emotivne dubine svojih radova? Što Vas danas inspirira i motivira? Postoje li neke nove teme, problemi ili ideje koje biste željeli istražiti u budućim projektima? Kakvu poruku želite poslati kroz njih svojoj publici?
Čini mi se da se moj osobni razvoj samo preslikava u umjetnički izraz, pri čemu ne mislim kako nužno postaje boljim, samo drugačijim. Najznačajniji su mi radovi oni kojima sam sebe izložila, preispitivala. Oni u kojima je moje intimno i emocionalno uspjelo izaći van jer je imalo tu neku potrebu za koju počesto nisam znala pravu pozadinu, samo sam ju slijedila. Primijetila sam da ako nemam osobnog upliva u temu nemam niti potrebu baviti se njome. Neki intimistički auto refleksni izražaj, možda.
Primjerice, nakon „Odlučne“ mislila sam da više nikada neću izlagati. Nakon tako slojevitog i specifičnog rada, teško mi bilo zamisliti da bih ikad opet imala potrebu nešto (iz)reći. No, na moju radost, spontano i neplanirano nastala je Samo(s)mislena. No, ne znam odgovoriti na zadnje pitanje. Ne znam što ću sljedeće raditi, hoću li uopće. To će se desiti ili pak ne:) Inače, motivira me život sam. I nadasve ljubav. 🙂
*Članak je objavljen u sklopu projekta “Ravnopravno!”. Sufinancira ga Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
