Na Dan života, 1. veljače, na zagrebačkoj Trešnjevci, u sklopu samostana Pohoda Marijina, otvoren je „Prozor života“ (1,2,3). Radi se o mjestu na kojem majke mogu ostaviti novorođenu djecu koju ne žele ili ne mogu othranjivati. Inicijativa dolazi od Udruge Betlehem koja naglašava da majke, na taj način, djecu mogu anonimno ostaviti na sigurnom i toplom.
„Majka, kada otvori prozor i položi dijete na krevetić, koji se i grije, pali se alarm. Taj alarm ne čuju majka ni dijete, on se pali na mobitelu časne majke te na mom mobitelu. Iznad krevetića je kamerica pa mi preko svog mobitela možemo vidjeti o čemu se radi. Onda po dijete dolazimo ja ili časna sestra i nosimo ga u samostan u kojemu imamo pripremljenu sobicu za dijete sa svim potrepštinama za prvu ruku“, kazala je Alberta Vrdoljak, predsjednica Udruge Betlehem.
Po preuzimanju djeteta, s ciljem njegova/njena unosa u sustav kontaktira se policija i Centar za socijalnu skrb. Pritom je Vrdoljak naglasila da „Prozor života“ nije novina u svijetu, već da sve razvijene zemlje imaju ovakvo rješenje. Na stranicama udruge piše da „Prozor života“ postoji u mnogim zemljama kao što su Švicarska, Belgija, Italija, Poljska, Kanada. Portal zadovoljna.hr piše da slični prostori postoje diljem Europe – u Njemačkoj, Poljskoj, Češkoj i Italiji.
Provjerile smo koje zemlje već imaju ovakvo rješenje i kako je ono prihvaćeno u tim zemljama.
Gdje sve postoji „Prozor života“ u Europi?
Sličan sistem postoji već stoljećima, u različitim formama. Vjeruje se da je prvi takav princip korišten u Italiji 1198. godine, na inicijativu Pape Inocenta III. (1,2,3,4). Radilo se o „okretnim jaslicama“ ili „kotačima za pronalaženje“ koji su bili ugrađivani u zidove crkava i samostana. Ideja je proizašla iz zabrinutosti zbog velikog broja novorođenčadi pronađene u rijeci Tiber. Ipak, drugi oskudni izvori tvrde da je prvi takav sistem korišten u Francuskoj, 1188. godine (1,2). Suvremeni nazivi tog principa su „Prozor života“, „Dječja kutija“, „Otvor za bebe“, „Kolijevka života“ i sl. Oni se danas najčešće nalaze u bolnicama, socijalnim centrima i/ili crkvama i sličnim institucijama.
Na razini Europe slična rješenja danas postoje u Njemačkoj, Češkoj, Poljskoj, Mađarskoj, Austriji, Švicarskoj, Italiji, Belgiji, Nizozemskoj, Latviji, Litvi, Slovačkoj i Rusiji.
Moderni „kotač za pronalaženje“ instaliran je u Njemačkoj, u Hamburgu 2000. godine. Mađarska je prvo slično rješenje imala još 1996. godine. No, napuštanje djece na javnom mjestu, uključujući i „otvore za bebe“ u Mađarskoj nije bilo legalno do 2005. godine. Tada je Mađarska donijela zakon kojim dekriminalizira napuštanje beba. Ako se obitelj u roku od šest tjedana ne vrati po dijete, smatra se da je dana privola za njegovo/njeno posvajanje. U Italiji su gotovo sve regije pokrivene „jaslicama za život“.
Također, u studenom 2000. godine Predsjedničkim dekretom u Italiji je donesena uredba po kojoj majka ima pravo na izbor hoće li dijete koje je začela priznati kao dijete. Tada liječnik/ica, primalja ili druga osoba koja je pomagala pri porodu mora podnijeti izjavu o rođenju matičaru ili ravnatelji bolnice, poštujući želju majke da ne bude imenovana.
U Austriji većina bolnica ima i mogućnost anonimnog poroda. Trudnica porađa dijete u bolnici pod medicinskim i psihološkim nadzorom. Međutim, ne mora dati osobne informacije i ispunjavati nikakve formalnosti. Ima brigu iza poroda, a nakon poroda može napustiti bolnicu bez djeteta. Anonimno rađanje znači i privolu na posvajanje. Ipak, majka uz otkrivanje identiteta, ima pravo privolu opozvati unutar šest mjeseci od poroda. Rješenje anonimnog poroda postoji i u Francuskoj. Anonimnost (kao i privola na posvajanje) se može opozvati dva mjeseca od poroda.
„Prozor života“ izvan granica Europe
Izvan granica Europe „otvori za bebe“ postoje u Japanu, Kini, Južnoj Koreji, SAD-u, Kanadi, Južnoafričkoj Republici, Indiji i Pakistanu.
U Johannesburgu je „dječja kutija“ postavljena 1999. godine, na inicijativu pastorice Cheryl Allen kao reakcija na velik broj napuštene novorođenčadi. U SAD-u postoji zakon koji se nazivaju „Baby Moses law“ ili „Safe Heaven law“. Njime se štite roditelji koji napuste svoju djecu na za to predviđenim lokacijama. Iako neka varijacija tog zakona postoji u 50 saveznih država, svaka država zasebno određuje tko može ostaviti dijete kao i na kojoj lokaciji (jesu li to „dječje kutije“, bolnice i sl.). Također, svaka država određuje i koliko djeca mogu biti stara. Kao i može li se nakon napuštanja ponovno zatražiti skrbništvo i u kojem roku (1,2). U Indiji i Pakistanu svrha „otvora za bebe“ je, između ostalog, pružiti alternativu ubojstvima ženske djece (1,2).
Koje su kontroverze pratile „Prozor života?“
Gotovo u svakoj od navedenih zemalja, praksa postavljanja „dječje kutije“ praćena je kontroverzama i/ili različitim mišljenjima (1,2,3).
U Belgiji je prvi „otvor za bebu“ postavljen u Antwerpenu 2000. godine. Iako se novi trebao otvoriti 2017. godine u općini Evere, u Bruxellesu, tadašnji gradonačelnik ga je zabranio. Smatralo se da on potiče majke da napuste svoju djecu što je protuzakonito. Unatoč tomu što je zabrana poništena 2020. godine (tvrdeći da se ne radi o napuštanju već se očajnim majkama koje će ionako napustiti svoje bebe nudi sigurno mjesto za to), novo otvaranje 2021. godine je ponovno zabranio novi gradonačelnik.
U Rusiji su „dječje kutije“ postavljene 2011. godine. No, o njihovoj zabrani se govorilo 2016. godine na inicijativu Yelene Mizuline, ultrakonzervativne senatorice (1,2,3). Prema oskudnim saznanjima do kojih smo došle, u Rusiji trenutno ne postoji jedinstveno zakonodavno rješenje na federalnoj razini kojim se regulira korištenje „dječjih kutija“.
U Češkoj su „otvori za bebe“ bili predmet rasprava i na početku nisu imali podršku u medicinskim i pravnim krugovima. Ipak, prvi otvor je postavljen 2005. godine. Kasnije je nekolicina čeških političara i političarki odgovarajući na zabrinutosti UN-a oko „dječjih kutija“ kazala da se ne slažu s predloženom zabranom istih. Smatraju da je primarni cilj ovih otvora spašavanje života i zaštita prava na život, odnosno ljudskih prava novorođenčadi (1,2). O efektivnosti „otvora za bebe“ govorilo se i u Slovačkoj i na Maleziji.
S druge strane, vrlo ograničena istraživanja kazuju da „otvori za bebe“ i ostala anonimna rješenja ne spašavaju živote novorođenčadi već da povećavaju učestalost napuštanja djece (1,2).
Stav UN-a i „Prozori za život“
I mađarsko rješenje – odnosno zakon o dekriminalizaciji ostavljanja djeteta, pratile su kontroverze. „Ovo dokazuje koliko „slijep“ pravni sustav može biti i koliko kontradikcije u zakonodavnom sustavu i dalje postoje. Trenutno, ako anonimno ostavite bebu na bilo kojem drugom mjesto u osim ‘inkubatora za spas beba’, bit ćete – ako vas uhvate – strogo kažnjeni. Ako isto učinite u inkubatoru, možete slobodno otići.“, kazala je Szilvia Gyurkó, pravna stručnjakinja za dječja prava UNICEFA u Mađarskoj za Guardian 2012. godine.
UN-ov Odbor za prava djece više je puta iskazao zabrinutost zbog postavljanja „otvora za bebe“ diljem Europe. Maria Herczog, sociologinja i članica UN-ova Odbora za prava djece kazala je da takva rješenja su u suprotnosti s Konvencijom o pravima djeteta, koja je ratificirana od svih članica UN-a osim SAD-a. Kazala je da su „otvori za bebe“ u suprotnosti s člancima 7. i 8. konvencije, koji jamče djetetovo pravo da znaju svoje roditelje i očuvaju svoj identitet. Također, kazala je da takve prakse potiču žene da napuste svoje bebe (1,2).
Dodala je i da su i mnogi drugi stručnjaci/inje zagovarali drugačiji sustav. Onaj koji bi omogućio anonimni porod u bolnicama, sličan francuskom sustavu. Prema njezinom mišljenju, to je optimalno rješenje za majke i bebe, a da se ni jednima ne briše mogućnost da kasnije u životu mogu dobiti informacije jedni/e o drugima.
“Baby Hatch je jednostavno i udobno ‘rješenje’ za državu, umjesto pružanja sveobuhvatnog skupa politika, usluga za sprječavanje napuštanja. Trenutno sustav služi prije svega interesima potencijalnih posvojitelja, koji su obično dobro situirane obitelji srednje klase, dok istovremeno neizravno pretpostavlja da su te rođene majke neodgovorne i nepodobne za majčinstvo“, kazala je Herczog.
Reakcije u Hrvatskoj na „Prozor života“
Dva dana nakon otvaranja „Prozora života“ u Zagrebu, Ženska mreža Hrvatske osudila je postavljanje istoga, upozoravajući na protuzakonitost i kažnjiva obilježja tog čina.
„Zahtijevamo hitno uklanjanje ovog “prozora” za ostavljanje djece i sankcioniranje odgovornih sukladno važećim zakonima Republike Hrvatske, zbog poticanja na počinjenje kaznenog djela napuštanja djeteta“, kazale su iz Ženske mreže Hrvatske.
Smatraju da takva praksa prisiljava žene da okončaju neželjene trudnoće porodom, izlažući ih nesigurnim uvjetima, ugrožavanju fizičkog i mentalnog zdravlja te postupanjima na vlastitu štetu. Dodaju da se njime stvara paralelni, vaninstitucionalni sustav skrbi za djecu, koji je u suprotnosti s važećim zakonima RH.
„Iako je namjera tzv. “prozora” za ostavljanje djece pružiti alternativu za majke u kriznim situacijama i potencijalno spriječiti opasnije oblike napuštanja djece, ova praksa otvara niz pravnih i etičkih pitanja. Posebno se ističe potencijalno kršenje prava djeteta na identitet i poznavanje vlastitog podrijetla, što je zajamčeno domaćim zakonodavstvom i međunarodnim konvencijama. Stoga je ova zabrinutost utemeljena na postojećim pravnim okvirima Republike Hrvatske“, poručuju iz Ženske mreže Hrvatske.
Ne postoji suglasje o ovoj praksi
„Otvori za bebe“, „Prozori života“ i sl. nazivi ove prakse postoje u mnogim zemljama diljem Europe, ali i svijeta. Regulirani su na različite načine. No, njihovo postavljanje gotovo u svim zemljama prate kontroverze. Istraživanja i analize o ovoj tematici su vrlo ograničene. Jedni naglašavaju uspješnost „Prozora života“ u smanjenju smrti novorođenčadi, dok drugi naglašavaju da takve anonimne prakse povećavaju učestalost napuštanja te iste novorođenčadi. Uz to, ova tema i dalje otvara brojna pitanja, kako pravna – tako i etička (1,2,3). S obzirom na otvaranje prvog „Prozora života“ u našoj zemlji, ostaje nam vidjeti kako će naši zakonodavci pristupiti ovoj praksi.
*Projekt GenderFacts se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost. Dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije. Kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.
