Dr. sc. Emina Bužinkić je istraživačica, aktivistkinja i autorica radova na stjecištima migracija, izbjeglištva, obrazovanja, transnacionalnih solidarnosti i feminističkog praxisa. Bavi se istraživanjem, pisanjem, obrazovanjem, javnom agitacijom i aktivizmom otpora u poljima migracijskih i graničnih režima, militarizacije, kseno-rasizma, etno-nacionalizma te neoliberalizacije javnog dobra. Svoj rad oblikuje u poljima ljudskih prava, civilnog društva, mirovnih i antiratnih pokreta te društveno odgovorne akademije. Kontinuirano istražuje mogućnosti društvene i migracijske pravde kroz djelovanje pokreta solidarnosti i narodnih tribunala. Više od dvadeset godina suorganizira antiratne i društvene pokrete za epistemičku pravdu, poput Inicijative za slobodnu Palestinu.
Razgovarale smo s Eminom o Palestini kao o gorućem feminističkom pitanju, važnosti solidarnosti te suprotstavljanju liberalno-kapitalističkom feminizmu i ostalim ideologijama koje “brišu život na planeti”.
Inicijativa za Palestinu u Hrvatskoj je nastala iz feminističkog kolektiva. Možeš li nam malo približiti svoje viđenje feminizma i feminističke solidarnosti vezano specifično za Palestinu i osnaživanje borbe protiv kolonijalnih i represivnih režima?
Mi smo se okupile u Inicijativu za slobodnu Palestinu u svibnju 2021. godine kada je otpočeo 4. rat na Gazu. Kada kažem mi, mislim na djevojke koje je rat u Siriji izgnao desetak godina ranije i aktivistkinje koje su prethodne godine suorganizirale prosvjed Black lives matter nakon ubojstva Georga Floyda u Minneapolisu. U to sam vrijeme usko surađivala s Palestinkama i transnacionalnim feministkinjama kojima je Palestina bila i još uvijek jest u središtu njihova rada. Okupile smo se oko stihova palestinskih pjesnikinja otpora, a svoj rad narednih godina osnaživale i gradile upravo kroz poeziju kao ritual tugovanja i otpora, zatim kroz proteste genocidu, palestinizaciju kulturnih i javnih prostora kroz izložbe, razgovore i promocije knjiga, podršku palestinskoj zajednici u Hrvatskoj i humanitarne akcije za preživjele u Gazi i drugo.
Svoj rad oblikujemo na sjecištu kritike izraelskog kolonijalizma, okupacije i apartheida u Palestini. Kao i militarizacije i jačanja industrije smrti koju grade Izrael, SAD, Njemačka i njihovi drugi saveznici. Na razotkrivanju i otporu euro-izraelskoj sekuritizacijskoj sprezi koju koriste za nadzor, discipliniranje, mučenje, ubijanje i izgon migranata i drugih rasiziranih populacija u Europi, a testiraju na Palestincima u izraelskim zatvorima. Zatim u otporu cionističkoj ideologiji u obrazovanju, kulturnom životu, a posebno u — ženskim i feminističkim prostorima koji su su-organizirali i su-sproveli okupaciju Palestine. Taj bijeli i kolonijalni feminizam, je u ime rodne ravnopravnosti, ušao u palestinske kuće, obilježio trajnu nakbu i opravdao desetljetno ubijanje palestinskog naroda i brisanje Palestine.
UN Women navodi kako je od ukupnog broja ubijenih u Palestini, 70% čine žene i djeca (prema podacima do 14 siječnja 2025) ali čini se da globalni feminizam (odnosno ono što bismo mogle nazvati ‘bijeli’) feminizam indiferentan na tu činjenicu. Smatraš li da je to povezano sa kolonijalim i imperijalim nasljeđem koje je određenim ženama na Globalnom Sjeveru donijelo određene privilegije koje im onemogućavaju suočavanje sa vlastitim predrasudama/rasizmom/islamofobijom?
Susan Tahmassebi neumorno dokumentira feminističke pokrete u Iranu i jasno govori o distorziji koju unosi liberalni feminizam u sam pokret i njegov prikaz na zapadu. Rafia Zakaria jasno podastire činjenice kako su okupacija i rat u Afganistanu bili prvi feministički rat. Odnosno, kako su liberalne i zapadnjačke feministkinje omogućile zločin masovnog oduzimanja života i zemlje. Indoktrinacija liberalizmom opasna je utoliko što istovremeno stvara iluziju oslobođenja u uniformnom kodu liberalno-kapitalističke kocke izvan koje su svi u opresiji tradicije, zaostalosti i patrijarhalnog nasilja te posebnosti euro-američkog života, tijela i znanja (pisala sam puno o američkoj posebnosti, engl. american exceptionalism i kako se gradi kroz sveučilišne kurikulume primjerice) koja sebi daje za pravo da gleda (“gaze”) i djeluje iz registra privilegirane moći a zarad nečijeg dobra. Bez pitanja je li takva intervencija potrebna ili dobra.
Ovako izgleda svaka obična i svaka kompleksnija operacija i intervencija u globalnom poretku. No, da ne bismo bile zbunjene ovi potezi ne događaju se samo na relaciji SAD – “Islamland” kako je Jugozapadnu Aziju i Sjevernu Ameriku opisala briljantna Lila Abu Lughod u “Do Muslim Women Need Saving”?. Eto nam i svakodnevnih primjera u Hrvatskoj i na Balkanu koji ukazuju na ozbiljna feministička raslojavanja (bilo to po pitanju prava transrodnih osoba ili pak nacionalizma devedesetih godina), rasijaliziranu hijerarhičnost (npr. žene s hidžabom nisu dio feminističkih kružoka, štoviše kritizirane su i čak isključene zbog nošenja hidžaba jer je taj hidžab gotovo uvijek viđen kao opresija, a gotovo nikada kao politički otpor), žene koje rade za velike i male organizacije sa ženama izbjeglicama, a koje se nikada nisu suočile s internaliziranim rasizmima i islamofobijom itd.
Ozbiljan je rad potreban u prostorima feminističkih politika i praksi. Pri tome mislim na raznorodna feministička mjesta, ne isključivo na ona koja su profilirana u tom ključu.
Nedavno sam, tijekom govora na Noćnom maršu u organizaciji fAKTIVKI pozvala sve nas feministkinje i nositeljice društvenih pokreta da se ozbiljno posvetimo suočavanju s vlastitim predrasudama i upregnemo uzde dijaloga. Sve dok ne njegujemo takav rad, eksterni okoliš će se time hraniti i jačati svoju kolonijalnu, nacionalističku, mizoginu i ekstraktivnu prirodu.
U SAD-u je izuzetno vidljiv veliki pokret židova_ki koji su u solidarnosti sa Palestinom – Jewish Voice for Peace. Ima li sličnih inicijativa kod nas u regiji?
Inspirativan je židovski globalni pokret solidarnosti s Palestincima, kako onaj u SAD-u, Njemačkoj, Južnoj Africi tako i onaj u Izraelu. Jewish Voice for Peace u SAD-u uznemiravaju američko-izraelske prostore suradnje i cionističke politike čvrstih korijena i uzajamnih ekonomskih interesa. Baš kao i Judische Stimme koji tako jasno i besprijekorno artikulira da se genocid na palestinskim narodom neće odvijati u ime Židova i njihova iskustva Holokausta. Taj je židovski glas otpora nezamjenjiv. On je taj koji u prostor borbe za Palestinu slobodnu od okupacije, aparthejda i genocida, unosi jasnoću — toliko potrebnu nakon desetljeća propagande koje su stvorile hijerarhiju između židovskog i palestinskog života na prostorima okupirane Palestine i u euro-američkim —političkim, ekonomskim i kulturnim— enklavama moći i svakodnevnog života. Pogledajmo samo kako se gorljivo organiziraju Južno-afrički Židovi za slobodnu Palestinu. Svi ovi primjeri podsjećaju na Žene u crnom Srbije koje su glasno i jasno, u energiji otpora, protestirale protiv genocida u Bosni i Hercegovini te još uvijek traže odgovornost za počinjene ratne zločine nad Muslimankama i Muslimanima u Bosni i Hercegovini ili pak na Kosovu nekoliko godina kasnije.
Na našim prostorima povremeno vidimo židovski otpor genocidu u Palestini. Posebno su bili dirljivi prizori kada nam se na posljednjem komemorativnom okupljanju pridružila grupa Židova s transparentima na kojima su ispisane njihove najdublje boli ili pak oni koju su nam se pridružili na akciji die-in te u tišini i prodornom dostojanstvu legli na pod zajedno s drugima. Kao i kada nam je na tribini židovska anti cionistička aktivistkinja iz Zagreba govorila o otporu cionističkoj indoktrinaciji kroz odrastanje i socijalizaciju.
Ovo jesu rijetki no iznimno važni izlasci u javnost za koje je potrebno puno hrabrosti u jeku ozbiljnog antisemitskog sentimenta. Upravo u toj ranjivosti treba tražiti razlog sramežljivog židovskog istupanja u javnosti, a istovremeno biti svjestan da je cionistička ideologija i pozicioniranje dugo obećavanje zemlje u srce te ideologije odigrala svoju ulogu u tim ranjivim, malenim zajednicama u Hrvatskoj i na Balkanu. Potrebno je puno ozbiljnog rada i osnaživanja u takvim zajednicama da se suprotstave industriji zločina na beskompromisan način. Teško mi je uopće zamisliti da se bilo koje ljudsko biće čiji su roditelji, djedovi, bake i drugi bližnji kao svoje posljednje iskustvo doživjeli plinsku komoru ili iskrvarenje u Savu, da bi danas u svome srcu odobravali sav užas koji se u njihovo ime čini palestinskoj djeci.
U kojoj mjeri je Palestina postala “lakmus test” (prema kultnoj izjavi Angele Davis) za moralnost međunarodne zajednice? Kako feminizam može oblikovati svijest o tome kroz aktivizam i međunarodnu podršku palestinskoj borbi za slobodu i pravdu?
U potpunosti bih se složila s izjavom da je Palestina postala “lakmus test” i to ne samo za moralnost međunarodne zajednice. Dapače, palestinsko iskustvo genocida je nanovo ukazalo da međunarodnu zajednicu ne oblikuju moral i etika. To su pokazala i iskustva genocida u Rwandi i Bosni i Hercegovini devedesetih, a posljednjih se godina osim Palestine, na kartama svijeta ispisuju i drugi genocidi i brisanja—u Sudanu, Kongu, Kashmiru, Amazoniji, duž poljsko-bjeloruske i hrvatskih granica sa susjednim zemljama… Ovaj, riječima nedovoljno opisiv genocid u Palestini, za kojega ne postoji niti jedna moguća validacija, odraz je činjenice da je međunarodna zajednica, impotentna liberalna kovanica i fragilna konstrukcija, pred interesima kapitala vojne i sekuritizacijske industrije kojoj su državni i federalni budgeti u Europi i Americi samo poligon. A tek kada je ovako uvezena u ideologiju nabijenu emocijama i iskustvima Holokausta, a da bi uspostavila i održavala kolonijalnu logiku na tzv. Bliskom istoku. Palestina nije jedina meta, svi trebamo biti alarmirani palestinskim iskustvom jer je ono zorna slika naše budućnosti.
Palestinsko iskustvo genocida nije dakle samo “lakmus test” za funkcioniranje liberalnih institucija međunarodnog prava koje ne mogu izdati uhidbeni nalog i doista uhititi zločinca. Ono je i “lakmus test” modernog ili postmodernog načina života koji vodimo – gdje je aktivno isticanje empatije i zaustavljanje nasilja nevažno ili manje važno od posla koji radimo i rokova koji nas stišću, kućanskih poslova, odgoja djece i svega onoga što nam je kapitalizam nametnuo kao prihvatljivu prekarnost u zamjenu za “bolji život”. Baš kao što se okupatori i kolonizatori hrane našim strahovima, tako se i kapitalizam hrani naših prihvaćanjem slojevitih prekarnosti uslijed kojih iz vida ispuštamo druge i zajednicu.
Tu leži točka našeg otpora – u otporu toj slojevitoj i zamućenoj centrifugi. U otporu koji razumije da je borba protiv genocida u Palestini i borba protiv novih genocida i robovskog rada i industrija koje su izmučile planetu… Palestinska književnica Susan Abulhawa nedavno je, tijekom gostovanja na promociji hrvatskih prijevoda dviju njezinih knjiga, izjavila da je Palestina – portal, a na nama je izbor hoćemo li proći kroz njega. Kome god treba podrška pri prolasku kroz portal, neka se jave svima onima koji su dovoljno glasni da ih tišina ne proguta. Rekla bi Sara Renar da nam trebaju nježne riječi za grube godine. I one posve iskrene.
Kako feminizam, koji bi trebao biti pokret za oslobođenje svih, može odgovoriti na političke manipulacije identiteta, posebno u kontekstu upotrebe queer identiteta od strane Izraela kao sredstva za prikazivanje svoje “progresivnosti”, dok istovremeno koristi te identitete protiv palestinaca_ki i njihovih prava?
Feminizam prije svega treba pomno analizirati, govoriti i organizirati se protiv manipulacija i politika brisanja života na planeti, a svoje djelovanje upisivati i razvijati značenja dekolonizacije koja počiva na životu. To naravno znači usprotiviti se pinkwashingu u izraelskoj vojsci koja poziva gejeve svijeta u zemlju demokracije u kojoj će ti isti drugdje pravima pokradeni postati moćnici ubojice i topovsko meso. Isto vrijedi i za sve te mlade žene koje žive u disasocijaciji zbog poteza na obarača na palestinsku djecu. Pogledajmo primjerice svjedočanstava izraelskih vojnika koji se danas okupljaju u projektu Breaking the Silence. Sjetimo se mladog izraelskog vojnika iz Abulhawinih Svitanja u Jeninu koji je samo u jednom trenutku zaustio kako je umoran od ubijanja. Taj je vojnik mogao biti gej, Amerikanac ili pak žena, svi identiteti koji danas izraelsku vojsku i državu Izrael opisuju kao jedinu demokraciju na Bliskom istoku.
Feminizam se mora zauzeti za deokupaciju i dekolonizaciju Palestine i prestati zagovarati štetna rješenja poput dvije države. Treba se boriti za zajednicu koja će svim narodima koji žive na prostoru Palestine (okupirane i genocidom uništene) biti mjesto obnove i uspostave zajedničke kulture života. Istovremeno, zločincima se treba suditi i osigurati da se Palestinu i druge prostore kolonijalne gladi poput Konga i Kašmira zaštiti od genocida i brisanja.
Feministkinje se trebaju boriti da se Palestinu ucrta na kartu svijeta, jer ona tamo nije. Danas gotovo da ne možete pronaći kartu svijeta na kojoj je ucrtana Palestina. No, na svim je kartama svijeta ucrtan Izrael. Ispisivanje odnosno brisanje geografija pitanje je propagandne i interesne moći, pa je na taj način Palestina već doživjela svoje genocidno brisanje u simboličkim i stvarnim okvirima.
Na kraju krajeva, očekujemo feministkinje na ulicama, u kuriranju muzejima i na sveučilišnim katedrama; u Inicijativi za slobodnu Palestinu i izgradnji pokreta solidarnosti tu i globalno.
