U zagrebačkom Arheološkom muzeju aktualna je izložba „Historija zaborava – Prve žene zagrebačkih muzeja”. Radi se o prvom zajedničkom projektu četiri velika zagrebačka muzeja – Arheološkog muzeja u Zagrebu, Etnografskog muzeja, Hrvatskog školskog muzeja i Muzeja za umjetnost i obrt. Autorice izložbe su Štefka Batinić (Hrvatski školski muzej), Aida Brenko (Etnografski muzej), Andrea Klobučar (Muzej za umjetnost i obrt), Ana Solter (Arheološki muzej u Zagrebu) te Aleksandra Vlatković (Etnografski muzej).
„Historija zaborava” predstavlja priče 13 žena koje su oblikovale muzejsku struku u Hrvatskoj između dva svjetska rata. To su pionirke muzejske struke – kustosice, slikarice, kiparice, pjesnikinje, dizajnerice i tekstilne stručnjakinje, čiji rad i doprinos su bili na marginama službene historiografije te je izložba svojevrsno otvaranje arhiva nevidljivih. Među njima su crtačice Tereza Pavlić i Zdenka Sertić, Klotilda Cvetišić, prva kustosica u Zagrebu i ravnateljica Školskog muzeja, koja je pokrenula Žensku stručnu školu za djevojke slabijeg imovinskog stanja, Antonija Tkalčić Koščević, Zlata Šufflay, Stella Ubel i Zdenka Munk.
Kroz svoj intenzivan rad, ove žene su sudjelovale u stvaranju državnih institucija, suočavajući se s brojnim preprekama u samim institucijama u kojima su radile, rodnim stereotipima i društvenim predrasudama. A bile su i svojevrsne pionirke socijalne i institucionalne emancipacije žena.
Ženska histerija
Dakako, za autorice izložbe je bio izazov slijeđenje već utvrđene metodologije – otvaranja arhiva (institucionalnih i privatnih), pronalaženja dokumentarne i arhivske građe, obrade i istraživanja, interpretacije, kontekstualizacije i kritičkog čitanja, te konačno, javno predstavljanje. Vjerojatno najviše pozornosti na izložbi privlači dio posvećen ženskoj histeriji, priče o ženama kojima je bilo potrebno liječenje, priče o onima koje se ne uklapaju. Ovaj period obuhvaća priče pjesnikinje i zaposlenice Arheološkog muzeja, Dore Pfanove, koja je bila prisiljena napustiti posao, slikarice Nasta Rojc, zatim Roksane Zurunić-Cuvaj, prve žene s diplomom Likovne akademije u Beču. Tu je i fascinantna Jelica Belović-Bernadzikowska, etnografkinja i književnica, čiji je opsežan rad nadilazio kategorije pedagogije i etnografije te je postao društveni komentar, feministička borba i pojavljivao se u različitim formatima od fikcije do akademskog pisanja.
Diskriminacija žena
Jedno od imena koje je konstanta u nekoliko priča je Viktor Hoffiler, ravnatelj Arheološkog muzeja do 1943. godine i sveučilišni profesor. On je, unatoč visokom obrazovanju i stručnosti koju su imale, ženama onemogućio zapošljavanje na kustoskim i istraživačkim pozicijama. Radile su na niskim administrativnim pozicijama koje su bile slabo plaćene, o čemu svjedoči i slučaj Roksane Zurunić ili otkaz Dore Pfanove.
Također, u ovom period u kulturnim krugovima Europe, pa tako i u Hrvatskoj, snažan utjecaj je izvršila knjiga „Spol i karakter” austrijskog filozofa Otta Weiningera. Ona, između ostalog, govori o tome da žene ne mogu biti genijalne, nemaju snage za velike kreativne koncepcije i da su manje originalne od muškaraca. „Spol i karakter” obiluje antifeminističkim i mizoginim stavovima te je proizvod tjeskobe o „krizi muškosti” i „feminizaciji društva”. Sigmund Freud je pročitao i kritizirao najraniji nacrt knjige ali ga smatrao genijalnim, a James Joyce ga je koristio kada je stvarao Leopolda Blooma. Prema Samuelu Rubinsteinu „nije ni čudo da se Weininger često uzima kao savršena, parodična inkapsulacija napetosti i trauma Beča njegova vremena – društva koje je ušlo u novo stoljeće sa zbunjenim identitetom i izgubljenim povjerenjem.”
Uloga žene u hrvatskom društvu se mijenja
Navedeni dio izložbe je i svojevrstan prijelaz prema periodu iza Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj koji nije obuhvaćen, ali uloga žena u hrvatskom društvu značajno se promijenila. U novonastalom političkom, ekonomskom, društvenom i kulturnom kontekstu, žene postižu svoje prve prodore u mnoštvu profesija koje su se prije smatrale „muškim”. Usred intenzivne rasprave koja se globalno vodi o ulozi žena u društvu, a shodno tome i u svakoj struci, „Historija zaborava” postavila si je cilj istražiti, dokumentirati, proučavati i promovirati ulogu i djela ovih izvanrednih žena u praksi. Posljedično dovodeći do boljeg razumijevanja uloge žena u oblikovanju hrvatske kulturne scene kao i veće vidljivosti tehnološke i kulturne baštine koju su ostavile budućim generacijama.
Izložba je otvorena do 13 srpnja.
