Prije dvije godine prva generacija prvostupnika završila je svoje eksperimentalno školovanje. Otad do danas malo se toga promijenilo što se tiče njihovog pozicioniranja na tržištu rada, osmišljavanja trogodišnjih programa i raščiščavanja sveukupne zbrke nastale zbog naprasnog i bezglavog uvođenja bolonjske reforme kao da je riječ o prirodnoj nepogodi koju nije moguće kontrolirati, a ne o procesu koji bi trebao biti ozbiljan i pomno planiran s obzirom na to da suštinski mijenja obrazovni sustav. No što, ustvari, donose ti trogodišnji programi brze izobrazbe i ekspeditivnog “bacanja” na tržište rada mladih ljudi željnih stjecanja konkretnih znanja koje mogu unovčiti?
Na primjeru jedne prvostupnice Pomorskog prometa studija pomorske tehnologije jahta i marina (kako glasi njena puna titula po dobivanju diplome) može se zaključiti da osim glavobolje i nesanice zbog birokratskih zavrzlama i neispunjenih obećanja matičnog fakulteta ništa od onog navodno zagarantiranog trogodišnji diplomanti ne dobivaju. A.T. (26) je prije par mjeseci dobila prvostupničku diplomu na Pomorskom fakultetu u Splitu i to nakon završenog smjera Pomorske tehnologije jahta i marina. Kad je upisivala ovaj fakultet, privuklo ju je ono što je taj studij nudio kako u svom programu tako i u opisu mogućeg zaposlenja koje može očekivati jednom kad diplomu dobije u ruke.
To, ukratko, zvuči ovako: “Osnovna svrha studijskog programa studija Pomorskih tehnologija jahta i marina PTJM, sljednika studija Upravljanje jahtama i marinama – UJIM je redovito obrazovanje za: zapovjednika jahte 100 BT i 500 BT za hrvatske charter tvrtke i svjetsko tržište, upravljanje marinama, pomorska časnička zvanja, te cjeloživotno obrazovanje sukladno Konvenciji STCW 1978/95. Studij nalazi primjenu u različitim granama gospodarstva i različitim područjima znanosti te ujedno čini osnovu za uspješno djelovanje poduzetništva i društvenih struktura. Završetkom studija i dobivenim znanjem studentima je omogućeno zaposliti se u pomorskim, prometnim i gospodarskim tvrtkama odgovornim za upravljanje nautičkim turizmom i realizaciju pomorskog prometnog procesa”.
Nakon tri godine zanimljivog i poticajnog studiranja, A.T. je odlučila zaposliti se i nastaviti školovanje kad joj to financijske prilike ponovo omoguće. Odluka o zaposlenju vođena prvenstveno otegotnim financijskim prilikama (a ne željom da što prije uđe u svijet nemilosrdne borbe za posao), prvo ju je odvela na Zavod za zapošljavanje.
S diplomom u ruci, ponosna prvostupnica doživjela je prvi u nizu šokova. “Vi ste savršen primjer neupošljive osobe”, riječi su s kojima su joj službenici Zavoda poželjeli dobrodošlicu na tržište rada. Naime, objasnili su joj da njena struka uopće ne postoji jer oni koji imaju položen ispit prava upravljanja jahtama većim od 500 BT imaju prednost pri traženju posla. A to je onaj ispit koji se našoj prvostupnici obećaje nakon tri godine, ali ga u stvarnosti dobiva tek nakon 5 godina studiranja. Prvostupnici “Jahta i marina” imaju tek dozvolu za male brodice do 30 brutoregistarskih tona. Shvativši da posla za nju nema ni u charter tvrtkama ni u marinama za što su je obučavali na fakultetu, odlučila je otvoriti Pomorsku knjižicu, tvz. matrikulu, temeljni preduvjet za ukrcaj na brod.
Nakon što se suočila s nedobivanjem klasifikacije koju joj je fakultet obećao, za A.T. su se pojavile nove prepreke (ili, politički korektno, izazovi), odnosno nebuloze hrvatskog obrazovnog sustava kojih je postala svjesna u svojoj mukotrpnoj potrazi za priznavanjem stručnih ispita koje je položila. Uslijedilo je žongliranje državnih institucija sa ovom mladom prvostupnicom željnom posla. Naime, za Pomorsku knjižicu, koju za područje Županije splitsko dalmatinske, izdaje Lučka kapetanija Split, potrebno je imati položen ispit B2 i liječničko uvjerenje. Ispit B2 sastoji se od polaganja nekoliko manjih ispita, koji se u žargonu nazivaju brevetima, a koje može polagati bilo koja osoba starija od 15 godina. Studenti Pomorskog fakulteta polažu ih tijekom studija u okviru stručne prakse, a sam tečaj slušaju 165 sati (Osobno preživljavanje, Osnovna prva pomoć, Protupožarna zaštita, Osobna sigurnost i društvena odgovornost, Svjedodžba o osposobljenosti za upravljanje gašenjem požara).
No, našoj prvostupnici U Lučkoj je kapetaniji rečeno da joj ih ne mogu upisati u Pomorsku knjižicu, već da ih mora ponovo polagati u tvrtkama koje su za to ovlaštene i, dakako, platiti. U Antipirosu i Divesro Impexu, tvrtkama koje u Splitu imaju dopusnicu Ministarstva mora, prometa i infrastrukture za obuku pomoraca, Tečaj temeljne sigurnosti (ili B2, D2) od 55 sata košta 1900 kuna, a polaganje ispita 240. U Antipirosu se organizira dva puta mjesečno. Da stvar bude apsurdnija, njenim kolegama sa smjera Pomorske nautike, s kojima je zajedno učila kako gasiti požar, oblačila zaštitna odijela, izvodila probne vježbe i obučavala se za sigurnost na brodu, ti se ispiti upisuju u Pomorsku knjižicu. Vjerojatno se, kao i naša prvostupnica, pitate zašto i kako. Kad je odlučila saznati kako je tako što moguće, započela je mukotrpna borba za pravu informaciju. Iz Zavoda su je uputili u Lučku kapetaniju, iz Lučke kapetanije na Pomorski fakultet, sa Pomorskog fakulteta ponovo na Lučku kapetaniju. U Lučkoj kapetaniji su joj rekli da je to stvar Pomorskog fakulteta koji je zatražio dopusnicu, na Pomorskom fakultetu su joj rekli da se obrati Lučkoj kapetaniji i da su oni poslali molbu, ali da se ona nije odnosila na ono što nju zanima. A na kraju su joj u Lučkoj kapetaniji objasnili da je to stvar dogovora Ministarstva mora, prometa i infrastrukture i Pomorskog fakulteta te da oni s tim nemaju veze. Poprilično poznato?
I tako je A.T. danima obilazila nadležne institucije bez ikakvog konkretnog objašnjenja osim računice da joj je jeftinije doći do Pomorske knjižice ako položi razliku ispita za smjer Pomorske nautike kako bi joj bili priznati ispiti (B2 ili D2) koje je već položila, nego da te ispite ponovo polaže u nekoj od tvrtki ovlaštenih za famozne brevete.
Na novinarski upit kako je ovako nešto moguće, dekan Pomorskog fakulteta Radovan Antonić, objasnio nam je kako je riječ o dogovoru postignutom s Ministarstvom mora, prometa i infrastrukture. “Tu nema nikakvih nelogičnosti već je riječ o različitom osposobljavanju”, kazao nam je Antonić te kao primjer naveo da oni koji završe pet godina smjera Pomorske tehnologije jahta i marina dobivaju dozvolu za upravljanje jahtama većim od 5 BT dok oni koji završe Pomorsku nautiku na to nemaju pravo. Iz Ministarstva su nam odgovorili kako za smjer “jahta i marini” nisu izdali dozvolu iz jednostavnog razloga jer ga Pomorski fakultet u Splitu i nije zatražio. Kad smo Antonića pokušali pitati zbog čega Fakultet nije tražio dopusnicu za taj smjer te zbog čega na svojim službenim stranicama daju krive informacije o tome za što je prvostupnik “jahti i marina” osposobljen nakon tri godine studija (upravljanje jahtama do 30 BT umjesto 50 BT i 100 BT koliko im se obećava), gospodin Antonić je odjedanput postao prezauzet da bi mogao izdvojiti pet minuta za odgovor novinarki.
Stvar nije bolja ni na Studiju Pomorske tehnologije jahta i marina Sveučilišta u Dubrovniku. “Sveučilište u Dubrovniku za program studija Pomorske tehnologije jahta i marina ne posjeduje ovlaštenje ovog Ministarstva za program Temeljne sigurnosti na brodu”, piše u e-mailu koji potpisuje Ana-Marija Batinović, zaposlena u resornom ministarstvu. No kako nam je objasnio Matko Bupić, voditelj Centra za izobrazbu pomoraca Tečaj temeljne sigurnosti organiziraju van nastavnog programa i to samo za one studente koji nisu išli u srednju pomorsku školu u okviru koje bi stekli navedene kvalifikacije. Taj tečaj naplaćuju 3040 kuna.
Prekvalificiranje na zvanje nautičara koje znači polaganje razlike u ispitima da bi se priznali već postojeći ispiti koje prvostupnik “jahta i marina” ima u svom indeksu, a koje srednjoškolci u Pomorskoj školi dobivaju nakon polaganja mature ne ostavlja puno prostora za komentar. A netočne informacije o tome za što su prvostupnici osposobljeni nakon završetka studiranja na službenim stranicama Pomorskog fakulteta u Splitu još manje. Kao i u mnogim drugim životnim sferama, može se samo konstatirati samo da smo kapitalizam i samostalnu državu željeli, pa smo to na koncu i dobili – u prilično divljem i surovom obliku što se kapitalizma tiče, te neurednom, traljavom i bezglavom aparatu i institucijama što se države tiče.
