Ljubiteljice i kritičarke horor filma, prošli tjedan imale su priliku sudjelovati na radionici „Djevojaštvo i užitak gledanja horor filmova“. Organizirana od strane Centra za kulturu Trešnjevka, ovo je treća radionica u sklopu ciklusa javnih predavanja i radionica vezanih uz feminističku teoriju “Aspekti nevidljivog – rod, emocije i kultura“. Predavačica Dunja Plazonja, književna i filmska kritičarka, govorila je o problematici i reprezentaciji žena u hororu.
Ime radionice proizlazi iz ideje da je djevojaštvo neodvojivo od iskustva gledanja horora čak i na teoretskoj razini. Predavanje je bilo opuštenog tipa u kojemu su predavačica i publika bile u stalnom dijalogu. Plazonja je dala kratki pregled horora kroz teoretski pogled te podijelila svoje iskustvo obožavateljice tog filmskog žanra. Kroz prezentaciju pustila je i nekoliko isječaka iz filmova koji su primjerom podupirali tematiku o kojoj je govorila.
The Craft
Prvi film čiji isječak je pokazala i komentirala bio je The Craft (1996.). Film koji su predavačica kao i mnoge prisutne žene na radionici gledale u svojim formativnim godinama i imaju jaku povezanost s njim. Prati četiri izopćene tinejdžerice koje se bave vještičarenjem. Iako je film bio omiljen, analizirajući ga iz feminističke perspektive, zaključeno je da ima manjkavosti.
„Vještice su simbol za žensko osnaživanje ali i ubijanje i demoniziranje žena kroz povijest. U Craftu nije usmjerenost na zajedničko osnaživanje nego osobna korist ili rješavanje osobnih trauma. Problem je što tinejdžerice jedna drugu uopće ne osnažuju nego dolazi do prikazivanja ženskog prijateljstva kao nečeg neostvarivog“, rekla je Plazonja.
Zatim je pokazala isječak iz drugog dijela The Craft: Legacy (2020.). U njemu su tinejdžerice bile udružene i zajedno se borile protiv zajedničkih problema. Jedna od posjetiteljica radionice komentirala je: „Drugi dio je ideološki s namjerom i porukom bolji i izraženiji, ali meni je možda malo presterilan. Super su to namjere, ali nema mi te neke duše. Prvi koliko god je imao problematična mjesta i po pitanju klase i mentalnog zdravlja, njegova neurednost i silan niz problema mi dodaje žanru i film mi djeluje životnije“.
Različiti doživljaji filma ostavili su pitanje je li balans moguć. Je li moguće učiniti ovaj filmski žanr učiniti „životnijim“, a da istovremeno bude uključiv?
Black Christmas
Plazonja smatra da su horor filmovi oduvijek sa sobom nosili političke poruke i komentare te da su pomagali ženama da budu viđene i osnažene.
„Nepravedno je što se zadnjih godina govori o „elevated hororu“ (horor s fokusom na psihološke i društvene teme) kao da su redatelji tek sad otkrili smisao i snagu prikazivanja politički snažnih i važnih tema. Mislim da se cijelo vrijeme to prikazuje u hororu samo se kao i u većini pop kulture pogrešno iščitavalo“. Dodaje: „Slasher je vrlo vjerojatno jedan od najobezvređivanijih horor podžanrova, a od samog početka ima jak emancipacijski potencijal.“
Kao primjer koristi film Black Christmas (1974.), koji je izašao samo godinu dana nakon što je Roe v. Wade izglasan. U njemu, protagonistica otvoreno govori svom dečku kako ne želi zadržati dijete te da će abortirati. Također komentira da su feministkinje u prošlosti snažno kritizirale slashere kao podžanr horora.
„Jedna od najproblematičnijih stvari u kritici je pretpostavka da slasher ponajviše u kinima gledaju muškarci. Horor film je izvrsno mjesto za uništavanje i raskidanje binarnih opozicija. Ovakvi filmovi su dobar pokazatelj toga da koliko god nas patrijarhat pokušao staviti u kalup, to nas ne odvaja od sadržaja koje volimo. Obožavam šljokice, ali obožavam i krvave horore“.
Carol Clover u svojoj knjizi „Men, Women, and Chainsaws“ pretpostavlja da slasher radi na identifikacijskoj razini da se muškarci identificiraju sa ženom na kraju te da to predstavlja momenat draga. Međutim, Plazonja i u toj kritici pronalazi problematiku. Po njoj je to binarna opozicija što kasniji filmovi nastoje probijati te čime se teorija više počinje baviti.
Plazonja nije bez kritike kada je tema slasher. Naime, Clover također u svojoj knjizi popularizira termin „final girl“, tipičan arhetip u slasherima koji predstavlja ulogu ženskog lika koji preživi masakr i suoči se s ubojicom, često na kraju filma. Plazonja komentira da je koncept final girl problematičan jer, iako naizgled osnažuje ženski lik, u sebi često reproducira konzervativne, patrijarhalne i moralizatorske norme.
Na pitanje što publika misli o ovom konceptu jedna posjetiteljica je komentirala: „Nemam problem s kategorijom nego pozicijom final girl kao jedne figure, ja sam više za kolektivne pobjede u kojima se cure udruže“.
I Saw the TV Glow
„Kada sam se počela baviti horor filmom i auto teorijom sinula mi je ideja otvora. Bavim se metaforom otvora ne samo iz formalnih primjera rezanja kože i tijela, nego me zanimalo i metaforički na koje načine ih možemo iščitavati kao uplive naših osobnih preokupacija i kako izlaze van i izmiču našem čitanju. Meni su zanimljivi trenutci u kojima je horor film je metafora za odnos fantazije i zbilje, za granice jednog svijeta i drugog, zabranu otvaranja i prelijevanje jednoga ka drugome te ujedno koža i koja se siječe i otvara te ekran televizora kao metafora za otvaranje“, nastavlja Plazonja.
Ideja otvaranja tijela, i fizičkog i metaforičkog kao i otvaranje televizora i ulazak u njega pojavljuju se u filmu I Saw the TV Glow (2024.). Radi se o psihološkoj horor-drami koja istražuje teme identiteta i izolacije. Radnja prati Owena i Maddy koji imaju zajedničku opsesiju misterioznom horor serijom The Pink Opaque. Kako Owen odrasta, granice između fikcije i stvarnosti počinju se brisati, što dovodi do sve većeg osjećaja dezorijentacije i gubitka identiteta. U isječku kojeg je Plazonja na radionici pustila, Owen otvara svoj trup fizički, ali situacija služi i kao metafora za shvaćanje i priznanje da je trans žena.
„Zato ljudi imaju zazor od gledanja i uživanja u horor filmovima jer imaju problem identifikacije sa zbiljom poistovjećivanja sa svijetom koji je prikazan na ekranu“, zaključila je Plazonja.
Horor film je često u feminističkoj kritici izjednačavan s pornografijom s pretpostavkom da utječe na odnos žena prema stvarnosti. Međutim Plazonja govori: Zašivanje ekrana odnosno filma i prikazivanje filma kao cjeline u koju moramo stalno biti uvjereni i uteći u taj realitet te ga ne smijemo odvajati od svoje okoline u kojoj smo skroz immersed u iskustvo u kojem se ne ukazuje na njegovu tvorivost. Horor za razliku od toga stalno traži od nas otvaranje i da ga zaigrano analiziramo i gledamo na njega kao na gledanje fikcije, da se maknemo od toga da to mora biti prikaz vjerne stvarnosti“.
Još na početku radionice, Plazonja je zamolila sve prisutne da kažu koji im je najdraži horor i koja im je najdraža „final girl“. Polovina publike rekla je da uopće ne gleda i ne voli horore te se time postavilo pitanje zašto netko uopće bira gledati ovaj žanr.
Plazonja je podijelila svoje mišljenje: „Horor nam daje potencijal gdje možemo ubaciti i osobno. Trebamo raditi na tome da fikciju destabiliziramo i analiziramo baš zato da je se ne bojimo nego da ih gledamo kao konstrukte i tvorevine u koje i mi možemo imati svoje uplive jer itekako izlaze kroz te otvore.“
