Tijekom 3. Festivala menstruacije, održanog u srpnju u Rijeci pod nazivom “Vještice”, u organizaciji udruge Pariter predstavljena je nesvakidašnja slikovnica. Točnije – ilustrirana priča, i to, u skladu s temom festivala, o menstruaciji. Tom smo prigodom razgovarale s autoricom Prve – Nadjom Tobias i ilustratoricom Ivanom Pipal.
Radi se o ilustriranoj priči koja se obraća onima koje se tek upoznaju s ovim aspektom ljudske biologije. Kroz spoj ilustracije i nježne priče daje uvid u menarhu, uključujući i biološki i emocionalni aspekt, ali i podučava o ovoj temi koja je i dalje tabu i o kojoj se govori ili potiho – ili uopće. Upravo radi toga je važno i da Prva postoji, kao i sve slikovnice i ilustrirane priče koje će nastati nakon nje.

Nadja, kako ti je iskustvo vođenja radionica o menstrualnom ciklusu pomoglo u stvaranju Prve, ilustrirane priče o menstruaciji? Ima li u tim radionicama elemenata koji si pretočila u sadržaj? Odnosno, na koji je način tvoj radu Berlinu povezan sa samom ilustriranom pričom?
Kada sam prije nekoliko godina započela s radionicama, one su prvenstveno bile namijenjene odraslima. Organizirala sam ih samostalno ili u suradnji s organizacijama kojima je ta tema bila važna. Jedna od značajnijih suradnji bila je s Tanjom Slišković, znanstvenicom za organizacijsko ponašanje, koja je tada u sklopu projekta Kultura, raznolikost i inkluzija organizirala različite programe u tvrtki s 5000 zaposlenika/ica. Radionice su bile raspoređene u više modula, a paralelno sam započela i s podcastima koji su, povodom 8. marta – Međunarodnog dana žena (u Berlinu od 2019. državni praznik) – objavljeni na društvenim mrežama te tvrtke.
Na radionicama sam objašnjavala biokemiju menstrualnog ciklusa, koncept sinkronizacije s ciklusom i načine kako ju postići, kao i razliku između cirkadijalnog i infradijalnog ritma. To je bilo prvi put da sam mogla vidjeti reakcije velikog broja ljudi – iz različitih zemalja, dobnih skupina (od dvadesetih do pedesetih) i rodnih identiteta. Kao i koliko zapravo malo svi znamo o menstrualnom ciklusu. Pokazalo se da osnovne informacije i bazno znanje mogu biti od ogromne koristi.
Najčešća reakcija sudionika bila je zaprepaštenost, a onda i ljutnja – mnogi su govorili kako im nikada nitko, ni u obitelji ni u obrazovnom sustavu, nije objasnio osnove menstrualnog ciklusa.
Komentirali su: “Koliko bi život bio drukčiji i lakši da smo to znali ranije.” To iskustvo mi je samo potvrdilo ono što sam osjećala još prije deset godina – da bi za društvo bilo prijelomno imati knjižicu, priču ili slikovnicu namijenjenu djeci i mladima od devet do 15 godina, koja bi na intuitivan, jasan, emancipirajući i inicijacijski način objašnjavala menstrualni ciklus.
Ivana, je li bilo izazovno tematizirati nešto toliko životno i biološki u formi ilustracije koja se obraća mladim i mlađim djevojkama? Kako si uspjela prenijeti emocionalni sloj biološkog trenutka prve menstruacije u ilustraciju?
Nadjina priča postavila je ton kojim se priča obraća djevojkama – smještena je u živopisni san, koji se tik pred kraj završi buđenjem s krvavom mrljicom.
U početku mi je bilo izazovno doći do vizualnog jezika koji istovremeno priča o snu, o jakoj emociji i snovitim prikazima emotivnog bujanja, ali i o stvarnom osjećaju mlade djevojke koja se budi i doživljava trenutak prve menstruacije. Bilo mi je važno da je ton slike primjeren mladim djevojkama i da se lako mogu povezati, kao i tumačiti prizore koje gledaju.
U svojem ranijem radu često sam se bavila asocijativnim prikazima emocionalnog svijeta, pa sam na sličan način pristupila i ovoj slikovnici: tražila sam vizualni kod koji otvara neku alternativnu dimenziju gdje su emocije vidljive, u boji i oblicima i pomoću koje mogu ispričati tu priču na način koji je figurativan i jasan, ali istovremeno ima i tu apstraktnu notu koja je otvorena za interpretaciju promatrača/ica i upisivanje vlastitog emotivnog dojma.

Kako je došlo do vaše suradnje, i kako je došlo do suradnje s Pariterom?
Nadja: Prije osam godina naš zajednički prijatelj Igor Bezinović uputio me na Ivanin rad i njezinu tadašnju izložbu pod nazivom Što i kako, a rijetko zašto inspirirana gestalt pristupom psihoterapije. Jako mi se svidjela. Posebno su me dojmili crteži i opisi različitih emotivnih stanja. Bila je to prva prilika kada sam se Ivani javila s idejom o mogućoj suradnji i opisala joj područje svojeg rada. Nakon toga dogodio se život. Svaka od nas imala je svoj put, ali bismo se s vremena na vrijeme čule, razmijenile novosti i ostale u kontaktu.
U siječnju 2023., u sklopu radionice pisanja Pusti priču kolegice Ive Bezinović, nastala je priča Prva. Meni je od samog početka cijeli koncept bio potpuno jasan – željela sam napraviti knjižicu koja bi se sastojala od ilustrirane priče, edukativne knjižice i postera za praćenje ciklusa. I znala sam da želim da sve to ilustrira Ivana Pipal.
Kada sam napokon imala priču, odmah sam joj se javila i poslala tekst. Ivani se svidio i bila je zainteresirana za suradnju, ali kako je tada bila u osmom mjesecu trudnoće, obje smo znale da će trebati proći neko vrijeme prije nego ideju pretočimo u djelo. Ja sam to vrijeme iskoristila da krenem u potragu za izdavačima i organizacijama koje bi mogle biti zainteresirane podržati projekt. Tako sam otkrila da u Rijeci postoji udruga PaRiter koja organizira Festival menstruacije i odlučila im se javiti. Vrlo brzo sam dobila odgovor – Marija, Tamara i Petra iz PaRitera brzo su pokazale interes, gotovo odmah smo krenule u sastanke i dogovore oko pisanja projekta i mogućih prijava.
Što vas je inspiriralo da ilustriranu priču posvetite prvoj menstruaciji? Je li bilo neko konkretno iskustvo, potreba ili promišljanje koje vas je vodilo?
Nadja: Od svoje menarhe imala sam vrlo bolne menstruacije. U tinejdžerskim danima to je znalo biti toliko nepodnošljivo da bih gubila svijest i trebala injekcije protiv bolova da izdržim. Prošla sam kroz bezbroj liječnika – od ginekologa do doktora opće prakse – ali rješenja nije bilo. Mnogi su mi govorili da jednostavno trebam izdržati i da će jednom, kad rodim, biti lakše.
Studentski dani nisu bili ništa lakši. Svakog mjeseca prolazila sam kroz bolove, pokušavajući voditi normalan život u nenormalnim uvjetima – između osjećaja ljutnje, očaja i iscrpljenosti – dok sam se prema van pretvarala da je “sve u redu”, jer su mi liječnici tako sugerirali.
2010. godine, kad sam se preselila u Berlin i prolazila kroz intenzivan period – nova sredina, novi posao, novi ljudi – bolovi su dosegli vrhunac. Više nisam bila u stanju funkcionirati u svakodnevici. Tada sam ponovno otišla ginekologinji, koja mi je rekla: “Vrlo vjerojatno imate endometriozu, ali jedini način da to potvrdimo jest operativni, laparoskopijom.” Sjećam se da sam izašla iz ordinacije misleći: “Endo – what?”
Nakon operacije i potvrđene dijagnoze odmah sam krenula istraživati. Vrlo brzo sam shvatila da još uvijek nema jasnog objašnjenja zašto se to događa i da ni liječenje ne garantira izlječenje. Doznala sam da pomažu određene prakse – od laparoskopije, hormonske terapije i prehrane, do joge i psihoterapije. Uronila sam u edukaciju o menstrualnom ciklusu i ženskoj prirodi, i tada sam otkrila autorice koje su mi promijenile pogled na temu – Maisie Hill, dr. Christiane Northrup, Alisu Vitti, Clarissu Pinkolu Estés, Laru Briden, Penelope Shuttle, Liv Strömquist… Naučila sam toliko – od osnova menstrualnog ciklusa, preko njegovog utjecaja na kvalitetu života, do spoznaje koliko je on zapravo kompleksan i sveprisutan.
U to vrijeme upisala sam i višegodišnje školovanje za učiteljicu joge, a završni rad bio mi je “Joga i menstrualni ciklus” – edukativne radionice i vježbe kroz sve faze ciklusa. Također sam pohađala radionice Maisie Hill koje su bile izvrstan izvor informacija i znanja, ali i prilika da kroz grupni format čujem tuđa iskustva i dijelim vlastita. To mi je kasnije jako pomoglo u oblikovanju vlastitih radionica. Sve to iskustvo – i ono što sam sama prošla, i ono što sam učila od drugih – vodilo me uvijek do istog zaključka: koliko bi sve bilo lakše da smo o menstrualnom ciklusu učili prije prve menstruacije. I tu se rodila ideja o knjižici koja će baš o tome progovoriti – na jasan, topao i osnažujući način.
Ivana: Moje iskustvo s menstruacijom bilo je suprotno od Nadjinog – bez bolova, većinu života sam provela gotovo ignorirajući taj aspekt svog tijela i osjećaja. Moj ulazak u svijet vizualizacije emocija započeo je zapravo iz potrebe da kroz crtež razvijem senzibilitet i prisutnost potrebnu da osjetim što mi se događa, da prepoznam i imenujem vlastite emocije. U razgovoru s Nadjom došla sam u ponovno u situaciju u kojoj se osvijetlio jedan dio mene na koji nisam obraćala pažnju. Jedna jednostavna, ustvari očita informacija koja nekako nije bila dio moje edukacije – da ciklus nije samo menstruacija, nego čitav niz hormonalnih i emotivnih faza koje se izmjenjuju kroz cijeli mjesec – bila mi je zbilja inspirativna da promijenim svoj odnos prema ciklusu, počnem primjećivati promjene u sebi.
Mislim da svaka žena i djevojčica ima pravo na to znanje, i na taj intuitivni odnos sa samom sobom. Trenutak prve menstruacije je događaj kojeg se većina žena sjeća cijeli život. To nije samo biološki događaj, već i emocionalni prijelaz – često zbunjujući, a opet važan. Činilo mi se važno sudjelovati u stvaranju slikovnice koja toj situaciji pristupa kroz emotivnu prizmu.
Ušla sam u projekt inspirirana činjenicom da otvaramo dijalog tamo gdje on izostaje – i da radimo nešto što ima potencijal stvarne promjene. Tema je još uvijek nedovoljno obrađena, posebno s emocionalne strane, i mislim da je ova slikovnica jedan korak prema tome da se taj prostor popuni sadržajem koji je informativan, pristupačan i osjetljiv.

Kako balansirate emotivni i edukativni aspekt Prve? Kako ste odlučile koliko informacija je primjereno za djetetovu dob, odnosno da ne djeluje previše opterećujuće ili previše edukativno? I može li biti „previše edukativno“ kada govorimo o temi koja je toliko zapostavljena u odgojnom diskursu?
Nadja: Taj balans mi je od početka bio jako važan. Moja ideja je bila da knjižica sadrži tri elementa – priču, edukativnu knjižicu i poster.
Svrha priče je poetski obilježiti trenutak prve menstruacije – proslaviti ga, ali i pružiti podršku djevojčici koja kroz to prolazi. Vidim je kao neku vrstu inicijacije, trenutka osnaživanja koji dolazi iznutra, iz same djevojčice, a ujedno daje mogućnost i njezinoj okolini da bude dio tog prijelaza.
Edukativna knjižica ima drugu svrhu – da na jasan, pristupačan i znanstveno utemeljen način upozna mlade s osnovama menstrualnog ciklusa: koje faze postoje, kako se reflektiraju u svakodnevici i na koji način im pristupiti s razumijevanjem. Najteži dio bio je odlučiti koliko detalja unijeti. Na kraju sam se odlučila za pristup koji mi se za tu dob činio najprimjerenijim – pružiti solidnu bazu znanja na koju će kasnije moći nadograđivati. Podjela ciklusa kroz četiri godišnja doba pokazala se kao vrlo intuitivan, lako razumljiv i primjenjiv način za početak. Ono što mi je bilo najvažnije bilo je izbjeći “zamor informacijama”, jer je sama prva menstruacija dovoljno zbunjujuće i preplavljujuće iskustvo.
Poster je treći element – on ima praktičnu funkciju. Osmišljen je tako da pomaže mladima pratiti vlastiti ciklus, razviti ritam i rutinu u prepoznavanju faza. Na kraju, dodala sam i upute koje se mogu pronaći iza knjižice – jednostavne smjernice za one koji žele koristiti priču, knjižicu i poster u grupnom ili individualnom radu.

Ivana: Moj fokus bio je na tome da vizualno podržim Nadjin tekst, i da ilustracija unese dodatnu, atmosferičnu dimenziju u ton kojim se priča prenosi. Priča je pisana na način koji otvara prostor mašti, i bilo mi je važno da taj prostor ostane slobodan – ali da slika ipak ponudi konkretnost i jasnoću koja je dobno primjerena i bliska djevojkama kojima se obraćamo.
Od samog početka znala sam da ćemo sadržaj podijeliti na dvije povezane cjeline: priču i edukativnu knjižicu. Ta je odluka omogućila da se emocija i informacija ne natječu, nego nadopunjuju i na taj način edukacija ne dolazi kao ‘dosadni’ dodatak, već kao prirodni nastavak priče koji je i razumljiv, primjeren dobi, a dovoljno otvoren da se s njim može rasti. Mislim da u ovakvim temama nije problem količina informacija, nego ton i način na koji su one prenesene, s povjerenjem u dječju sposobnost razumijevanja i emocionalnog rezoniranja.
Kako ste osmišljavale dodatne materijale za praćenje ciklusa i na temelju čega ste odabrale upravo te materijal?
Nadja: Dodatni materijali nastali su kao prirodan rezultat mog dugogodišnjeg puta – kroz istraživanje, čitanje, vođenje radionica i sudjelovanje na tuđima. Jedan od glavnih izvora bila mi je Maisie Hill, čiji rad i radionice sam pratila i koje su mi otvorile nova vrata razumijevanja ciklusa. Njezina knjiga Period Power bila mi je posebno važna te se zato i spominje u našoj knjižici. Osim nje, puno su mi značile i druge autorice. Primjerice, Alisa Vitti i njezina knjiga Ženski kod (WomanCode), koja donosi vrlo praktičan pogled na to kako sinkronizirati svakodnevni život s fazama ciklusa. Također, dr. Christiane Northrup i njezina knjiga Žensko tijelo, ženska mudrost bila je jedan od onih temelja – knjiga koja povezuje biološko i emocionalno zdravlje na način koji mi je bio jako inspirativan i osnažujući.
Svi ti izvori, zajedno s mojim osobnim iskustvom i iskustvima sudionica radionica, utkali su se u oblikovanje dodatnih materijala. Željela sam da oni budu i praktični i inspirativni – nešto što se može koristiti odmah, ali i nešto što potiče na dublje promišljanje i istraživanje vlastitog ciklusa.
Koju promjenu želite vidjeti u načinu na koji društvo (roditelji, učitelji i učiteljice, vršnjaci) pristupa temi prve menstruacije? Radi se o jednoj veoma biološkoj datosti, no ipak kod nas ne postoje slikovnice niti ilustrirane priče o menstruaciji – iako znamo da postoji sijaset slikovnica o higijeni ili npr. vršenju nužde. Zašto je menstruacija izostavljena? Nadja, kakva je praksa u Njemačkoj?
Nadja: Mislim da je ključna promjena koju želim vidjeti – normalizacija. Menstruacija je jedna od najprirodnijih stvari, a opet ju društvo i dalje drži u sferi nelagode, šutnje ili tabuizacije. Bilo bi revolucionarno kada bi roditelji, učitelji i vršnjaci mogli o prvoj menstruaciji govoriti jednostavno, otvoreno i podržavajuće – baš onako kako već govorimo o higijeni ili drugim biološkim procesima.
Kod nas slikovnice i ilustrirane priče o menstruaciji gotovo da i ne postoje, dok istovremeno postoje čitave biblioteke slikovnica o pranju ruku, odlasku na WC ili pranju zubi. To pokazuje koliko je tema menstruacije bila zanemarena u odgojnom i obrazovnom diskursu. A upravo je ta šutnja ono što djevojčicama često donosi osjećaj srama, usamljenosti ili zbunjenosti u trenutku koji bi trebao biti obilježen podrškom i znatiželjom.
Što se tiče Njemačke – praksa je ponešto drugačija, iako ni tamo nije savršena. Primjerice, Berlin je 2019. proglasio 8. ožujka državnim praznikom, što je već jedan simbolički korak prema priznavanju važnosti tema vezanih uz žene i žensko zdravlje. U posljednjih nekoliko godina primjetan je i porast interesa za menstrualno zdravlje u kontekstu raznolikosti i inkluzije unutar korporativnih i obrazovnih programa. Upravo su moje radionice u Berlinu pokazale koliko ta tema može biti otvarajuća – i koliko je važno uvesti znanje o menstrualnom ciklusu u širu društvenu raspravu, od škola do tvrtki.
Za mene, najveća promjena koju priželjkujem jest da prva menstruacija dobije mjesto koje zaslužuje – ne kao teret ili neugoda, nego kao prirodan i važan trenutak odrastanja, koji zaslužuje i znanje i slavlje.
Ivana: Slažem se s Nadjom – ono što želimo nije ništa ekstremno, već jednostavna normalizacija. Da postoji otvoren razgovor, znanje, podrška. Meni osobno ta tema nikad nije bila tabu, pa mi je iz današnje perspektive čak neobično koliko u javnom prostoru i dalje gotovo da nema sadržaja za djecu koji bi ju pratili. U tom smislu, drago mi je da smo napravile ovu knjigu jer smo ispravile jedan očiti nedostatak – činjenicu da gotovo uopće ne postoje slikovnice koje obrađuju temu prve menstruacije, pogotovo na ovako emotivno blizak način.
Vjerujem da su promjene moguće kada se pojave konkretni sadržaji koji ih omogućuju. Bilo bi mi drago čuti da postoje edukacije za učenike i učenice koje o toj temi ne govore isključivo medicinskim jezikom, kroz dijelove tijela i biološke promjene, nego uključuju i emocionalne aspekte tih procesa te potiču razgovor, otvorenost i dijeljenje iskustava među mladima.
Kako je publika reagirala tijekom ili nakon predstavljanja ilustrirane priče na Festivalu? Ima li neka reakcija ili povratna informacija koja vas se posebno dojmila?
Nadja: Reakcije publike na Festivalu bile su za mene jedno od najdragocjenijih iskustava. Osjetila sam koliko je ljudima nedostajalo upravo ovakav sadržaj – nešto što kombinira emociju, znanje i vizualni jezik koji je pristupačan i topao.
Mnoge žene su mi prišle i rekle da bi voljele da su imale ovakvu knjižicu kada su bile djevojčice. To je bio refren koji se stalno ponavljao: “Da sam ovo imala ranije!” Neke su majke i očevi podijelile koliko im znači što će sada imati alat pomoću kojeg mogu razgovarati sa svojim kćerima o prvoj menstruaciji bez nelagode, a uz osjećaj podrške i osnaživanja.
Posebno mi se urezalo u pamćenje nekoliko komentara koji su naglasili koliko je važno što knjižica ne nosi samo edukativni ton, nego i emotivni – što prva menstruacija nije predstavljena kao problem, već kao prijelaz, inicijacija, trenutak koji može biti slavljen. Taj neposredni kontakt s publikom potvrdio mi je da Prva ne ispunjava samo prazninu u edukaciji, nego i onu emotivnu – i da otvara prostor za razgovor koji je generacijama bio prešućivan.

Ivana: Ja bi još spomenula jedan trenutak s predstavljanja slikovnice, kada su djevojčice sjedile u krugu i jedna po jedna naglas čitale priču. To je bilo toliko dragocjeno iskustvo i Nadji i meni, skoro smo se rastopile. Mislim da nam se tada dogodio pravi susret: mi, odrasle žene koje o ovoj temi govorimo iz pozicije iskustva, našle smo se oči u oči s djevojčicama koje su još jako male, koje nemaju nikakvo osobno iskustvo, i kojima je to bio prvi susret s ovom pričom – s nečim što ih tek čeka. Taj trenutak nas je dodatno podsjetio koliko je tema osjetljiva, koliko je važno da prenosimo znanje, ali i koliko je bitno s kakvim tonom ulazimo u taj razgovor.
Planirate li prijevod ili distribuciju slikovnice izvan Hrvatske, posebno s obzirom na univerzalnu prirodu teme?
Nadja: Da, tema je univerzalna – ne poznaje granice jezika, kulture ili geografije. Već smo primili upite za prijevod na njemački i engleski i to me jako veseli jer vidim da Prva može pronaći svoje mjesto i izvan Hrvatske. Za mene je važno da knjiga ne ostane samo lokalni projekt, nego da postane alat koji može pomoći djevojčicama i njihovim obiteljima širom svijeta. Ideja je da mlade generacije mogu imati pristup znanju i podršci na vlastitom jeziku, na način koji je topao, razumljiv i oslobađajući.
Također, planiram pratiti kako će se knjižica koristiti u različitim kulturama i obrazovnim sustavima – jer iako su osnovni principi menstrualnog ciklusa isti, način na koji se o njemu razgovara i kako ga mladi doživljavaju može biti različit. Svaka nova verzija i prijevod za mene je prilika da priča dosegne što širu publiku i da tema menstruacije konačno izađe iz sfera šutnje i tabua.
Postoje li ideje za nove slične projekte? Možda slikovnice koje tematiziraju kasnije faze menstruacije, menopauzu, ili emocionalne aspekte sazrijevanja? Jeste li promišljale o seriji povezanih ilustriranih priča o reproduktivnom zdravlju?
Nadja: Da, Prva je tek početak. Već razmišljam o seriji slikovnica ili nekom drugom formatu koji bi pratio različite faze života – od kasnijih menstruacijskih iskustava, preko emocionalnih i fizičkih promjena u mladosti, pa sve do menopauze. Mislim da je važno stvoriti kontinuiran narativ koji prati žensku prirodu i ciklus kroz cijeli život, ne samo kroz prvu menstruaciju.
Svaka slikovnica bi mogla pružiti kombinaciju emotivnog razumijevanja i edukativnog sadržaja – isto kao i Prva – i ponuditi podršku, osnaživanje i znanje u ključnim trenucima života. Ideja je da se kroz priče i vizualni jezik djeci i mladima, ali i odraslima, približi nešto što je prirodno, ali često tabuizirano.
Ivana: Kao vizualna umjetnica, voljela bih kroz crtež nastaviti istraživati prostore emocija, tijela i iskustva – i tražiti načine da tabuizirane teme učinim pristupačnima, bliskima i osnažujućima za sve uzraste. I da, voljela bih da ova priča jednom postane serija – može biti neka vrsta emocionalno-edukativnog vodiča kroz žensko tijelo i život. Osjećam da je važno i potrebno stvarati sadržaj koji se uklapa u dijelove društva gdje još ne postoji dovoljno edukacije i svakako bi suradnju s Nadjom nastavila u kojem god smjeru nas to povede.
*Za informaciju o dostupnosti “Prve” kontaktirajte Udrugu Pariter.

*Članak je objavljen u sklopu projekta “Ravnopravne, ravnopravni, ravnopravno!”. Sufinancira ga Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).