Na Netflix je krajem listopada došla druga sezona popularne romantične serije „Nobody wants this“. I dok su prvu sezonu pratile uglavnom pozitivne reakcije, dojmovi druge sezone su podijeljeni.
Za one koji_e nisu gledali_e prvu sezonu – temeljni zaplet serije je ljubavna priča između Joanne i Noaha koje glume Kristen Bell i Adam Brody. Joanne je agnostičarka te sa svojom sestrom Morgan vodi uspješan podcast u kojem otvoreno razgovaraju o vezama, seksu i ljubavi. Noah je nekonvencionalan rabin (barem tako se predstavlja u prvoj sezoni) koji je nedavno prekinuo odnos sa ženom za koju je njegova obitelj očekivala da će oženiti. Njih dvoje kao dvije suprotnosti započinju odnos koji mnogima „nije po volji“.
Serija je inspirirana ljubavnom pričom autorice Erin Foster i supruga Simona Tikhmana, tradicionalno odgajanog praktičnog Židova. A tko je sve kome tko – pisala je u dosta dobrom osvrtu na prvu sezonu Ema Glavina.
Razbija li druga sezona iluziju Noaha kao savršenog dečka?
No, vratimo se na novu sezonu. Ako zažmirimo na neke nedostatke koje i Glavina navodi u osvrtu, prva sezona je bila dosta dobra. Ipak, dok smo sve padale na novu ekranizaciju Adama Brodyja (za mene će uvijek biti Seth Cohen iz O.C. – a), komentirala sam da mi je njegov lik imao neku vrstu „narančaste zastavice“. Emotivnost glavnog lika i nedostatak „macho“ momenta bio je osvježenje, no postojale su male naznake da nije sve baš tako sjajno kako se čini na prvu.
Tako u drugoj sezoni otkrivamo da je on u svim svojim odnosima jako usmjeren na to da bude savršen dečko. To znači da se trudi ponašati onako kako smatra da bi njegova djevojka željela. Ubrzo Joanne otkriva da njegove bivše djevojke ostaju šokirane kada dođe do prekida (što je, očito, uplaši i dovede do preispitivanja njihova odnosa). I dok je njemu jasno da te veze nemaju budućnost, njegove partnerice, zbog njegova načina ponašanja, uglavnom očekuju da će odnos ići na novu razinu. Noah donekle osvještava vlastito ponašanje nakon razgovora s bivšom, no nisam dobila dojam da zaista shvaća u čemu griješi, više sam dojma da je na putu da – možda – shvati gdje je problem.
Nadalje, u prvoj sezoni je predstavljen kao nekonvencionalan rabin. I to se dovodi u pitanje u novoj sezoni. Naime, kako Joanne još nije prešla na judaizam, on gubi mjesto glavnog rabina u svojoj zajednici koje je očekivao dobiti (jer ima djevojku koja nije Židovka). Ponuđeno mu je mjesto u „progresivnoj sinagogi“ s kojim se on jako bori i otkriva da nije za njega. Iako u početku uzbuđen zbog nove prilike, polako kroz izazove na novom radnom mjestu (iritantna trivijalizacija “naprednosti”) dolazimo do toga da je njegovo shvaćanje religije puno manje nekonvencionalno nego li se činilo u prvoj sezoni.
A što je s progresivnošću Joanne i Morgan?
U prvoj sezoni su Joanne i Morgan predstavljene samosvjesno i samouvjereno, kao ravnopravne sudionice u svojim odnosima. Iako je i njihov prikaz imao svojih nedostataka i klišeja, bio je osvježenje u žanru romantičnih ekranizacija. U drugoj sezoni o njihovom podcastu ne znamo gotovo ništa. Taj se dio svodi na njihovo prepucavanje oko vlastitih ljubavnih odnosa. Kao i ostali aspekti njihova života u drugoj sezoni, i ovaj se vrti isključivo oko muškaraca s kojima su u vezi. Ono što je postojalo od preispitivanja nametnutih uloga i društvenih normi, s drugom sezonom je postao prilagođavanje provjerenom društvenom i rom-com obrascu.
Tako se Joanne cijelu sezonu bori sa svojim potencijalnim prelazom na judaizam koji niti želi, niti „osjeća“. Noah je, s druge strane, kao ne požuruje u njenom otkrivanju navedene religije, ali očekuje da će se to dogoditi. Jer sve ostalo komplicira njegov život. I to je jedan od najiritantnijih dijelova serije (još nismo došli do pobjednika – dr. Andyja). Konstantno očekivanje da se lik Joanne prilagodi onome što se od nje u tom ljubavnom odnosu očekuje, kao i onome što okolina od nje očekuje da ne bi, valjda, ostala „sredovječna usidjelica“.
Iako se Noahova pozicija može shvatiti, njegovo cijelo razumijevanje situacije je površno. Primarno je usmjereno ka njegovim potrebama i njegovoj budućnosti. To dolazi do izražaja i kod objašnjenja zašto ne želi da žive zajedno. Iako, nakon gubitka otvorene komunikacije koja je više – manje krasila prvu sezonu, taj je dijalog jedan od boljih trenutaka sezone. Konačno se otvoreno i iskreno progovara o ključnom problemu njihova odnosa. O romantizaciji cijele religije kao „tople i one koja dijeli s drugima“ u okviru genocida vjerujem da ne treba ni pisati.
Uz to, „progresivnost“ sestrinskog odnosa se uglavnom svodi na to koja je od njih dvije u boljoj vezi i koja je našla svoj „zauvijek“. A nisam sigurna – u maniri naziva serije – da itko želi da takvi odnosi budu „zauvijek“.
Opasan odnos koji je nekritički obrađen
Tako dolazimo i do najgoreg od ove sezone. To je doktor Andy, Morganin psihoterapeut s kojim ona započinje vezu.
Krenimo redom – psihoterapeut započinje vezu s klijenticom! Nadalje, sve njene teškoće koristi da bi s njom ostvario odnos u kojem – prema riječima Morgan pri početku sezone: „Andy zna sve njene traume i komplekse te je prihvaća takvu kakva jest“. Već je ovo dovoljno da bude jasno o kakvom se opasnom i manipulativnom odnosu radi.
Uzmemo li moju prethodnu rečenicu u obzir, ne čudi da Morgan ekspresno završi živeći s njime, zaručena, kupujući vjenčanicu. Iako se kroz sezonu bori s tim odnosom i preispituje želi li uopće biti u njemu, Morgan svaki put „popusti“. Uglavnom zbog vješte manipulacije i osjećaja da je netko obožava koji s manipulacijom dolazi. Osobno, najgora scena mi je bila kad joj Andy posvećuje ruže u parku i govori da je dogovorio da budu nazvane po njoj.
Ona tada kaže da joj je to previše. No, prije nego li krene objašnjavati, on je zaustavlja i govori: „Znam da u tebi postoji oštra, cinična žena i ona na sve ovo vrišti „ne“. Ali ovo cvijeće nije za tu ženu. Ono je za Morgan kojoj roditelji nisu donijeli nijedan cvijetak kad je u devetom razredu glumila u Sjećanjima jedne gejše.“
Nakon tog govora, ona se useljava k njemu. Kasnije još sreću njegovu pacijenticu s kojoj je, također, bio u vezi. To budi nove sumnje kod Morgan, no to se rješava terapijom za parove koja je – pogađate – manipulativna. I tako se vrtimo u krug dok konačno, nakon nekoliko pokušaja, Morgan to ne prekine.
Ako ćemo tražiti bilo što pozitivno u svemu tome – to je prikaz da i jedna naizgled samouvjerena i uspješna žena može završiti u manipulativnom odnosu. Takvi odnosi nisu rezervirani samo za „tamo neke žene“. Svaka od nas u njemu može završiti jer takve osobe manipuliraju vrlo vješto. Posebno ako se radi o tvom terapeutu! No, čak i da im damo taj kredit „osvještavanja“ – tvorci serije su prilično banalno i nedovoljno odgovorno pokrili ovaj opasan obrazac ponašanja. U prilog tomu ide i to da recenzije koje sam čitala se gotovo ove problematike nisu ni dotakle. A lika Andyja nema ni u traileru!
Ima li išta vrijedno pažnje?
Kako to često i biva, sporedni likovi su prikazani prilično stereotipno (kako Glavina i piše u ranije spomenutom izvještaju). I dalje su tu roditelji – Joannin otac koji se nakon dugogodišnjeg braka autao, majka koja je emocionalno izgubljena, oštra (potencijalno buduća) svekrva koje se pomalo i bojiš te šutljiv svekar. Prijatelje i prijateljice izuzev scene večere gotovo da nismo ni vidjeli_e.
Ono što spašava sezonu da ne bude potpuni promašaj su neki od sporednih likova i njihovi odnosi. Sa svim klišejima i nedostacima, brak Esther i Sashe (Noahov brat) je možda i najrealnije prikazan. Barem ako usporedimo s ostalim odnosima u seriji. Tu su usponi, svađe, padovi i unutarnje bitke koje se događaju između dvije osobe koje su dugo zajedno i preispituju svoje odluke, život, budućnost.
Uz to, odnos Sashe i Morgan je najbolji i najiskreniji dio serije. No, sudeći po klišejima, stereotipima i rom-com obrascima koje nam je ova sezona ponudila – ne bih se čudila da u trećoj sezoni (ako do nje dođe) završe zajedno. A tek to nitko ne želi.
