Zagreb, subota, 27. studenog s početkom u 12 sati. Ruta: Trg kralja Tomislava – Trg Josipa Jurja Strossmayera – Trg Nikole Šubića Zrinskog – Praška ulica – Trg bana Josipa Jelačića – Jurišićeva ulica – Trg hrvatskih Velikana – Ulica Franje Račkog – Trg žrtava fašizma. Zagreb, Croatia
Jedna od najpogubnijih društvenih i političkih “teorija”, koja je činila same “temelje” i ujedno imala svoj vrhunac u holokaustu, a od čije prakse proganjanja, fizičkog istrebljivanja, diskriminacije i danas stradavaju na tisuće i tisuće ljudi, je rasizam. “Teorija” koja je bila u službi imperijalističkih osvajanja i nemilosrdne eksploatacije, temelji se na hipotezi o prirodnoj nejednakosti ljudskih rasa, na prirodnom pravu “superiornijih” da vladaju nad onim “bezvrijednim.” Rasizam razvija mržnju među rasama i narodima, a i dan danas uzima drastične razmjere.
Narod koji od svog dolaska na područje Europe u 14. stoljeću do danas osjeća posljedice rasističke politike su Romi. Uvijek na margini društva kao dio koji mu, eto, fizički pripada, ali koji je uvijek nekako stran i neprijatan, Romi su od samog dolaska osuđeni na progone, a ako to ne uspijeva, onda na nasilnu asimilaciju. Stoljeća progona i predrasuda su imala za posljedicu stvaranje ideološkog tla na kojem se razvijala fašistička ideologija koja je počinila genocid nad tim narodom. Pokazatelj marginalnog položaja Roma je i sam Nürnberški proces u kojem nitko nije odgovarao za zločine počinjene nad Romima kojih je bilo oko pola milijuna. Zar je moguće da se njihova žrtva zaboravila?
Marginalni položaj Roma koji dovodi do socijalnih problema kao što su alkoholizam, nepismenost, bolest nikako ne može biti posljedica njihove “divlje prirode,” “naravi” ili “nomadskog života”. To su ustvari predrasude koje su počele biti toliko uobičajne da su se uvukle u svakodnevni jezik. Marginalnost je prije svega posljedica društvene i ekonomske situacije. Od najstarijih vremena vladajuće klase su tražile dežurnog krivca, nekoga na koga će prebaciti teret trenutačnih problema i uvijek su ga mogle naći u Romima. Zakoni koji su se donosili protiv njih služili su kao sredstvo za smirivanje javnog straha, a danas, u trenutku ekonomske krize, “cigansko pitanje” dobro dođe kao sredstvo za izbjegavanje konkretnih problema. Ovogodišnji Marš solidarnosti je i marš solidarnosti s Romima koji su žrtve institucionalnog rasizma Europske unije, odnosno njenih članica Francuske (iz koje je ove godine deportirano 8 000, a prošle čak 10 000 Roma), zatim Njemačke (iz koje je izgon dobilo 12 000 Roma), pa Švedske, Belgije, Italije i Danske. Očito se pod “prijetnjom javnom redu i miru” odnosno borbom “protiv kriminala”, krivca za trenutačno stanje želi naći u “socijalnoj” skupini (što je termin koji se često koristi za Rome da bi se izbjegli očito rasistički prizvuci). U 21. stoljeću, Romi su provođenjem prakse koja podsjeća na onu fašističku, opet natjerani da postanu nomadi, seleći se iz države u državu. Smatramo da je zadaća stati u obranu naše braće i ovim Maršem pokazati da nećemo zatvarati oči pred diskriminacijom EU prema Romima.
Promjena sistema početkom 90-ih za Rome u zemljama “tranzicije” trebala je značiti konačno punopravno priznanje nacionalnosti u suvremenom smislu riječi, ekonomska i politička prava, sve blagodati “liberalne demokracije” itd. Ali ta “nova građanska prava” su donijela eskalaciju nasilja i rasističkih napada, te su ona ustvari označavala surovu ekonomsku stvarnost koja je značila otkaz za mnoge Rome i trajno ih učinila ovisnima o socijalnoj pomoći u najboljem slučaju i opet otvorila prostor za daljnje predrasude kao i daljnju marginalizaciju. U Hrvatskoj prema popisu stanovništva iz 2001. ima 9463 (0,21%) Roma iako je gotovo sigurno da je broj najmanje dvostruko veći, što govori o nedostatku romske nacionalne svijesti i svjedoči asimilaciji, odnosno želji da se ne očuva romski identitet, što je očita posljedica stigmatizacije. U zadnjih godinu dana zabilježeno je nekoliko incidenata koji su uspjeli dobiti pažnju novinara: od bacanja molotovljevog koktela, nekoliko rasističkih napada, zlostavljanja u Domu za odgoj djece i mladeži u Puli do antiromskog prosvjeda u Zemuniku Gornjem koji je čak imao za posljedicu egzodus Roma s tog područja. Isto tako, u Međimurskoj županiji, gdje je inače velika koncentracija Roma, svjedočili smo diskriminaciji nakon koje se digla velika prašina zbog presude prema kojoj je RH kriva za diskriminaciju 15-ero romske djece, jer ih je odvojila u posebe razrede u osnovnim školama u Orehovici, Podturnu te Macincu. Dogodilo se i nekoliko sukoba i između neromskog i romskog stanovništva na tom području.
Svi ti incidenti i sustavna diskriminacija romske populacije natjerala nas je da ovogodišnjim, trećim po redu Maršom solidarnosti, izađemo na ulicu i pokažemo solidarnost s našom braćom. Smatramo da je dužnost svih članova društva braniti najugroženije skupine i odlučno reagirati na svaki vid diskriminacije i nepravde. Ovim činom ćemo pokazati da nas nikakve razlike ne mogu odvojiti od naših romskih prijatelja i da je borba za dostojanstvo svakoga čovjeka naša trajna i nepokolebiva motivacija.
Protiv diskriminacije Roma, za zajednički suživot svih ljudi! Jedna rasa – ljudska rasa! Vidimo se na ulici!
