U kontekstu serije ubojstava žena od strane intimnih partnera posljednjih tjedana, različite_i stručnjakinje_ci naglašavale_i su da zakoni i kazne ne dovode do smanjenja kaznenih djela (1,2).
Referirajući se na izmjene Kaznenog zakona iz 2024. godine vezano uz uvođenje kaznenog djela teškog ubojstva ženske osobe, ministar pravosuđa i uprave, Damir Habijan, izjavio je: “Bez obzira koja visina kazne bila, očito to nije dovoljno, očito ovakva visoka kazna od 40 godina zatvora nema odvraćajući efekt” (1,2). Pritom je naglasio važnost prevencije i edukacije.
Imajući u vidu navedeno, odlučile smo provjeriti kakva su iskustva drugih zemalja koje su uvele femicid u svoje zakonodavstvo. Usredotočile smo se ponajprije na zemlje Latinske Amerike, koje su prije više od 15 godina počele zakonski kriminalizirati femicid, ali smo pogledale i kakva su iskustva nekolicine zemalja EU-a koje su nedavno uvele femicid kao zasebno kazneno djelo.
Iskustva zemalja Latinske Amerike
Počevši od 2007. godine, kada je Kostarika zakonski definirala femicid kao zločin (1,2), zemlje Latinske Amerike počele su uvoditi zakone kojima se sprječava ili kažnjava femicid, koji je, prema ECLAC-u (Economic Commission for Latin America and the Caribbean), dosad kriminaliziran u 20 zemalja. U nekim je zemljama femicid, feminicid ili rodno uvjetovano ubojstvo žena definirano kao posebno kazneno djelo (Bolivija, Brazil, Čile, Kolumbija, Kostarika, Dominikanska Republika, Ekvador, El Salvador, Gvatemala, Honduras, Meksiko, Nikaragva, Panama, Paragvaj, Peru, Urugvaj i Venezuela), dok je u drugima – poput Argentine, Kube i Portorika – uvedeno kao otežavajuća okolnost kod ubojstva (1,2). Veći dio ovih država ima sveobuhvatne zakone usmjerene na suzbijanje rodno uvjetovanog nasilja koji sadrže preventivne mjere, edukacijske inicijative te obeštećenja za obitelji žrtava.
Međutim, analize pokazuju da zakonska kriminalizacija nije dovela do smanjenja broja femicida na razini cijele regije (1,2,3).
Tako najnoviji podaci, koji uspoređuju 14 zemalja s dostupnim podacima o femicidu u 2015., 2020. i 2024., pokazuju da u dvije trećine zemalja stope femicida na sto tisuća žena rastu ili stagniraju kroz vrijeme, dok tek u trećini zemalja te stope padaju, pri čemu je taj pad značajan tek u slučaju Dominikanske Republike i Hondurasa.
Razloge ovakvim trendovima unatoč zakonskoj kriminalizaciji femicida ponajprije se vidi u patrijarhalnim kulturnim obrascima koji legitimiraju i normaliziraju nasilje nad ženama i njihovo podčinjavanje te u nedostatku sveobuhvatnih programa prevencije i edukacije (1,2,3,4). Ipak, naglašavaju se i pozitivni učinci kriminalizacije – ponajprije u smislu boljeg vođenja statistika o femicidu te podršci preživjelima i obiteljima žrtava (1,2).
Iskustva zemalja EU-a
Tek nekolicina zemalja EU-a dosad je uvela definiciju femicida u svoje zakonodavstvo, i to nedavno. Tako je Italija ove godine na Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama usvojila izmjene Kaznenog zakona kojima femicid postaje samostalno kazneno djelo za koje je propisana kazna doživotnog zatvora (1,2,3). Uz to su još tri zemlje EU-a uvele definiciju femicida u svoje kazneno zakonodavstvo – Cipar (2022.), Malta (2022.) i Hrvatska (2024.), pri čemu se kazneno djelo u Hrvatskoj ne definira kao femicid nego kao teško ubojstvo ženske osobe (1,2,3,4).
Nadalje, Belgija je 2023. godine usvojila posebno zakonodavstvo (#StopFeminicide) s ciljem sprečavanja i borbe protiv femicida, a koje uključuje mjere za izradu službene statistike femicida praćene godišnjim izvješćima i dvogodišnjim preporukama za donositelje politika, kao i mjere za zaštitu žrtava rodno uvjetovanog nasilja (1,2,3). Što se Španjolske tiče, ona je 2021. postala prva europska zemlja koja je uspostavila sustav klasifikacije femicida te prikuplja podatke o slučajevima femicida, dok kroz zakonodavni okvir sveobuhvatno teži prevenciji femicida te strožem kažnjavanju počinitelja (1,2).
S obzirom na to da su zakonske promjene uvedene tek nedavno te da dostupne usporedne EUROSTAT-ove statistike kao zadnju referentnu godinu navode 2023., nemamo uvid u kretanje stope ubojstava žena u navedenim državama nakon donošenja zakona. Međutim, može se vidjeti da se nacionalni stručnjaci_kinje slažu oko toga da samo navedena zakonodavna rješenja ne donose značajne promjene u suzbijanju femicida.
U slučaju Belgije, službene statistike još nisu uspostavljene, na Cipru – također – postoji problem s konzistentnošću prikupljanja podataka, dok na Malti još uvijek nije objavljena sudska presuda koja primjenjuje izmijenjene zakonske odredbe u stvarnom slučaju ubojstva žene (1,2,3,4). Uz to, na Malti je, kako navodi pravnica i aktivistkinja za ljudska prava, Lara Dimitrijević, u kratkom razdoblju nakon donošenja zakona zabilježen porast broja femicida.
Hrvatsko iskustvo
Hrvatska je 2024. godine usvojila izmjene Kaznenog zakona na način da je kroz članak 111.a uvedeno kazneno djelo teškog ubojstva ženske osobe za koje je predviđena kazna od najmanje 10 godina ili kazna dugotrajnog zatvora.
Ta je godina ujedno označila i prekid višegodišnjeg pozitivnog trenda pada broja ubojstava žena i to način da je u 2024. ubijeno dvostruko više žena(18) nego u 2023. godini (devet). Prema policijskim evidencijama, 50 posto ubojstava žena u 2024. vodilo se kao femicid, odnosno teško ubojstvo ženske osobe. Nažalost, 2025. godina donijela je još jedno povećanje broja ubijenih žena. U vrijeme pisanja ovog teksta broj se neslužbeno popeo na 19, od čega je značajna većina ubijena od strane intimnih partnera. Stoga se čini da je u ovom kratkom razdoblju nakon izmjene zakona došlo do porasta broja femicida, slično kao i na Malti.
Prevencija, edukacija, podrška
Iskustva drugih zemalja pokazuju da uvođenje femicida u kazneno zakonodavstvo samo po sebi nema učinak na smanjenje broja femicida i da samo kažnjavanje nije dovoljan alat za njegovo suzbijanje.
U tom kontekstu valja istaknuti da Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova već godinama ponavlja da je hrvatski pristup borbi protiv rodno uvjetovanog nasilja kroz izmjene zakonodavnog okvira i postrožavanje kazni za rodno utemeljeno nasilje nedostatan. Prema tome, tvrdnje ministra Habijana mogu se smatrati točnima.
Upravo zato Pravobraniteljica kontinuirano predlaže promjene i preporuke koje “smjeraju reformi cjelokupnog sustava borbe protiv rodno utemeljenog nasilja i to promjenom društvenog fokusa s otklanjanja isključivo posljedica nasilja kroz kažnjavanje i osude na paralelno ustrojavanje mehanizama za učinkovito otklanjanje samih uzroka nasilja, primarno kroz ranu prevenciju te kroz obrazovanje i edukaciju koji ciljaju otklanjanju uzroka nasilničkih obrazaca ponašanja u društvu, ustrojavanje konkretne, kvalitetne i dugotrajnije psihosocijalne podrške obiteljima u problemima, a prije eskalacije nasilničkih obrazaca ponašanja“.
Dodatno, o nužnim koracima za učinkovito sprječavanje femicida smo u ovoj rubrici već pisale, naglasivši kako je za sprečavanje femicida nužno preventivno djelovanje.
