O beskućništvu se u Hrvatskoj sporadično piše kroz specifične novinarske serijale, zahvaljujući angažmanu pojedinih novinara_ki ili, prigodno, na svjetski dan beskućnika (1,2,3). Podaci o broju beskućnika_ica su vrlo neprecizni i ovise o onome tko ih plasira u javni prostor. Kreću se od nekoliko stotina do nekoliko tisuća (1,2). Pritom je pozicija žena u beskućništvu još više nevidljiva, specifična i višestruko marginalizirana (1,2,3,4), a njihov udio se – prema nekolicini dostupnih istraživanja i podataka – kreće oko 20 posto (1,2). O nevidljivosti beskućnika_ica i problemima s kojima se susreću godinama upozorava i pučka pravobraniteljica Tena Šimonović Einwalter (1,2).
„Hrvatska koja je po Ustavu socijalna država, ne zna koliko beskućnika zapravo ima jer ‘zna’ samo za one u evidenciji Hrvatskog zavoda za socijalni rad, što ne pokazuje realno stanje“, upozorila je Šimonović Einwalter u razgovoru za Hinu ranije ove godine.
Provjerile smo što kažu najnoviji podaci o broju beskućnika_ica, zna li se realno stanje na razini Hrvatske te smo istražile specifičnosti položaja žena u beskućništvu.
Koliko ima beskućnica i beskućnika u Hrvatskoj?
Prema popisu stanovništva iz 2021. godine, Državni zavod sa statistiku nam je dostavio informaciju da je evidentirano 250 beskućnika, od čega je 207 muškaraca i 43 žene, dakle oko 17 posto žena. No, kako se ne radi o recentnim podacima obratili smo se službenoj evidenciji. Nju, kako je naglasila i Pučka pravobraniteljica, vodi Hrvatski zavod za socijalni rad. Ta evidencija obuhvaća osobe koje koriste usluge prihvatilišta, prenoćišta, poludnevnog boravka ili organiziranog stanovanja. Prema odgovoru koji smo od Zavoda dobile, u Hrvatskoj je tijekom posljednje izvještajne godine evidentirano 632 beskućnika, od kojih je 124 žena, dakle 19,6 posto.
„Iako su navedene brojke službeni podaci, one ne održavaju stvaran razmjer problema. Evidentirani su samo oni koji zatraže i ostvare pravno na određene socijalne usluge, dok osobe koje borave na ulici, u improviziranim skloništima ili u drugim neadekvatnim uvjetima ne ulaze u statistiku“, napisali su za Libelu iz Hrvatskog zavoda za socijalni rad.
Dodali su da se trenutna metodologija temelji na evidentiranju osoba koje potraže pomoć u područnim uredima Zavoda te da ona ne obuhvaća sve oblike skrivenog ili neprijavljenog beskućništva. „To predstavlja ozbiljnu poteškoću i na međunarodnoj razini“, poručili su.
Iz Hrvatske mreže za beskućnike (HMB) kazali su da ne postoje točni podaci o broju beskućnika_ica te da se službeni podaci kroz godine, u prosjeku, kreću oko 500. Također, naglašavaju da za svoje procjene broja beskućnika_ica koriste definiciju UN-a koja razlikuje dva tipa beskućništva – apsolutno i relativno. Prvo podrazumijeva uvjete u kojima ljudi nemaju „krov nad glavom“ te spavaju na otvorenom, u vozilima ili na drugim mjestima koja nisu namijenjena za stanovanje. Relativno beskućništvo obuhvaća osobe koje imaju „krov nad glavom“, ali nemaju osnovne uvjete za zdrav i siguran život kao što su adekvatna zaštita od elementarnih nepogoda, pristup pitkoj vodi, sanitarnom čvoru i sl.
„Mi smatramo da je točnije reći da imamo oko 2000 apsolutnih beskućnika_ica, a oko 10 000 relativnih beskućnika_ica, klasificiranih prema ETHOS tipologiji“, poručuju iz HMB-a.
Dodaju i da ako bi se procjena vršila prema navedenoj tipologiji, broj u Hrvatskoj bi bio i znatno iznad ovih procjena, a posebno bi bio veći od službenih podataka za koje smatraju da bi trebali biti polazište za utvrđivanje mjera za skrb o beskućnicima i razvoj socijalnih usluga koje doprinose njihovoj integraciji i socijalnom uključivanju.
Što se tiče udjela žena u tim brojkama, kažu da je omjer muškaraca i žena u beskućništvu uglavnom 80:20 te dodaju da smatraju da je broj žena i veći, no da je žensko beskućništvo većinom skriveno.
Izazovi procjene broja žena u beskućništvu i povezanost s nasiljem
O tome da žene u beskućništvu često ostaju nevidljive sustavu u odgovoru nam je pisao i Hrvatski zavod za socijalni rad. „Ponajprije zato što rjeđe borave u javnim prostorima i češće se privremeno smještaju kod obitelji ili prijatelja. Zbog toga je njihov stvarni broj teško procijeniti“, kazali su.
„Žene češće privremeno borave kod prijatelja ili rodbine, ulaze u nesigurne veze samo da bi imale krov nad glavom ili ostaju u nasilnim odnosima“, ispričali su nam iz Hrvatske mreže za beskućnike. Dodali su da je razlog to što je ženama na ulici puno opasnije nego muškarcima. Prvenstveno jer imaju veći rizik od nasilja – fizičkog, seksualnog, izrabljivanja i/ili krađa. I istraživanje Paule Greiner s Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, pokazalo je da žene češće od muškaraca doživljavaju fizičko i seksualno nasilje, da su izloženije zdravstvenim rizicima i osjećaju veći strah i nesigurnost.
„Posljedično, njihove strategije u javnim prostorima često idu u smjeru skrivanja – i u smislu fizičke nevidljivosti i skrivanja statusa beskućništva“, stoji u istraživanju u kojem se problematika bilježila kroz terenske bilješke i deset intervjua sa šest žena s iskustvom uličnog beskućništva u Zagrebu.
Istraživanje, također, naglašava i ranjivost žena u beskućništvu, kao i činjenicu da se njihova iskustva razlikuju od muškaraca te preslikavaju šire rodne nejednakosti.
Višestruko marginalizirana pozicija žena u beskućništvu
O višedimenzionalnosti iskustva žena u beskućništvu koje je različito od iskustva muškaraca i ne može se razumjeti samo kroz siromaštvo ili nedostatak mjesta za stanovanje, pisala je nekolicina nacionalnih i međunarodnih istraživanja (1,2,3).
Tako navode da niz čimbenika utječe na poziciju i iskustva žena u beskućništvu kao što su već ranije spomenuto nasilje, mentalno i fizičko zdravlje, rodne nejednakosti i/ili barijere u pristupu uslugama i zaštiti.
„Žene su češće na ulici zbog nasilja u obitelji. Drugi razlozi za ulazak u beskućništvo su narušeno mentalno i tjelesno zdravlje, gubitak posla i dugotrajna nezaposlenost, niske socijalne naknade, ovisnost o kocki, alkoholu i/ili opojnim sredstvima, boravak u instituciji (zatvor, odgojni dom, dječji dom), niske mirovine, neposjedovanje osobnih dokumenata zbog prebivališta, starija dob te gubitak imovine, stana ili kuće“, poručuju iz HMB-a i naglašavaju da su uzroci beskućništva individualni.
Što se strukturalnih uzroka tiče, izdvojili su inflaciju i rastuće troškove života i najmova stanova te nedovoljan broj subvencioniranih i socijalnih stanova. Uz to, naglasili su sporost socijalnog i zdravstvenog sustava te neadekvatnost prevencije.
Brojni su izazovi s kojima se žene u beskućništvu susreću
Iz svega navedenog jasno je da je mnoštvo izazova s kojima se žene u beskućništvu susreću. Osim sigurnosti i izloženosti nasilju, iz HMB-a naglašavaju da žene imaju i izazov održavanja higijene.
“Žene na ulici mogu koristiti javna kupališta ili tuširanje koriste kao uslugu u prenoćištima i boravcima za beskućnike. Nastavno na to, žene u beskućništvu imaju teži pristup zdravstvenim uslugama, samim time i održavanje ženskog i reproduktivnog zdravlja“, kazali su.
I u istraživanju s početka milenija govori se da će se žene u beskućništvu češće sresti za zdravstvenim problemima. „Dok i muškarci i žene u beskućništvu pate od nezadovoljenja potreba, narav ženskih potreba je drugačija, osobito s obzirom na nedostatak privatnosti, nemogućnost održavanja osobne higijene i pristupa zdravstvenoj skrbi, osobito kad imaju menstruaciju ili su trudne“, piše u istraživanju „Health care for homeless women“.
Isto potvrđuje i ranije spomenuto istraživanje Paule Greiner. U njemu je više sudionica istaknulo probleme povezane s reproduktivnim zdravljem i pronalaskom menstrualnih potrepština.
Kao još jedan od izazova, iz HMB-a navode i majčinstvo. Odnosno, po njihovim iskustvima, ako su žene u beskućništvu majke uglavnom djeca nisu s njima. Ona su u nekom obliku alternativne skrbi kao što su domovi za djecu ili udomiteljske obitelji, rjeđe s ocem. Ipak, ako imaju djecu, iz njihovih iskustava, žene rade na tome da ostvare kontakte ili skrbništvo.
„Nerijetko vidimo i kompleksne sudske procese s (bivšim) partnerom. Također, određeni broj žena nikada nije radio jer je suprug uzdržavao obitelj pa se mora raditi i na edukaciji žena i osnaživanju za osamostaljenje. Na strukturalnoj razini postoji problem prihvatilišta koja uopće nemaju kapacitete za žene što onda utječe na to da žene moraju boraviti na ulici ili u nesigurnoj sredini“, poručuju iz Mreže.
Više istraživanja, također, ukazuju na nedostatne i neadekvatne smještajne kapaciteta za žene u beskućništvu (1,2).
Nadalje, ranije spomenuto istraživanje Paule Greiner, kao i provjera Faktografa iz prošle godine, ističu probleme s pristupom dokumentima i potencijalnu kriminalizaciju. Naime, osobe koje nemaju prijavljeno prebivalište ne mogu izvaditi osobnu iskaznicu, što u praksi može rezultirati kaznama po odredbama o skitnji ili prosjačenju (1,2).
Realno stanje nije jasno, strategija ne postoji, izazova je mnoštvo
S obzirom na to da se službena evidencija beskućnika_ica odnosi samo na one koji koriste socijalne usluge, u ovom trenutku je teško procijeniti stvaran broj osoba u apsolutnom i/ili relativnom beskućništvu. U tom kontekstu izjava Pučke pravobraniteljice Tene Šimonović Einwalter da Hrvatska ne zna koliko stvarno ima beskućnika je točna.
Sukladno navedenom, Pučka pravobraniteljica kontinuirano u izvještajima navodi i preporuke kao što su: utvrditi koliko beskućnika_ica ima u Hrvatskoj, od njih doznati koji su njihovi najveći problemi, pripremiti prvu Nacionalnu strategiju za borbu protiv beskućništva, pripremiti protokol o postupanju kao i smjernice za sve koji su uključeni u rad s beskućnicima_ama (1,2).
Osim nevidljivosti beskućništva na generalnoj razini, dodatno je nevidljiva i marginalizirana pozicija žena u beskućništvu, kojih prema nekolicini istraživanja i procjenama/evidencijama naših sugovornica i sugovornika ima oko 20 posto. Uz to, njihova su iskustva višedimenzionalna i složenija od iskustva muškaraca. Žene u beskućništvu češće od muškaraca doživljavaju fizičko i seksualno nasilje, otežan im je pristup zdravstvenim uslugama pa su time i izloženije rizicima vezanim uz reproduktivno zdravlje, a i smještajni kapaciteti za žene u beskućništvu su ograničeni.
