Nakon dugo vremena, snijeg je zabijelio početak godine. Ako ste vi jedna od onih koje hladnoća i snijeg potaknu da se ogrnete dekom, skuhate si čaj/kakao i uzmete dobru knjigu, dvije Ive vam donose novu rundu preporuka. Nadamo se da će vam ovi naslovi pomoći da lakše prebrodite hladne dane ispred nas.
Jednom će biti da su svi oduvijek bili protiv toga, Omar El Akkad
„Jednom, kad bude sigurno, kad izgovoriti istinu neće značiti osobni rizik, kad bude prekasno da se itko pozove na odgovornost – bit će da su svi oduvijek bili protiv toga.“
Omar El Akkad pisac je i novinar čije knjige su nagrađivane i prevođene na brojne jezike. U listopadu 2023. godine objavio je tvit koji je pregledan više od deset milijuna puta, a njegova srž je i naslov njegove posljednje knjige. Srećom, postoje autori poput Omara El Akkada koji mogu, žele i umiju napisati ovako važne knjige. Osvojim iskustvima piše iz dugogodišnje novinarske karijere. Piše o činjenicama, o onome što stoji u pozadini, o onom što je očito, ali nitko ne izgovara. O licemjerju svijeta, o bešćutnosti, nezainteresiranosti, izostanku reakcija i empatije.
„Kad sve to bude dovoljno daleko, svatko će biti primjereno zgrožen što se dopustilo da se išta od ovoga dogodi. Ali zasad je ipak mnogo sigurnije gledati u stranu, spustiti pogled, pogledavajući povremeno mjerilo pristojnog društva da bi se vidjelo je li još odveć neugodno izreći ono o čemu u svijesti nikad nije bilo nejasnoće.“
Napisao je knjigu koja govori o genocidu u Gazi, o svijetu u kojem živimo, o politikama, liderima, narativima, retorikama, institucijama, međunarodnom pravu, humanosti, kolektivnom i osobnom. On se dotiče važnosti odgovornosti i svjedočenja. El Akkad je u ovom djelu obuhvatio sve ono neugodno, teško i strašno što se oko nas događa. Napisao je knjigu koja bi se trebala ticati apsolutno svakoga od nas. Pročitati ovu knjigu znači educirati se, propitivati, razumjeti, osvijestiti, svjedočiti i suosjećati s drugima. Čitati, i govoriti.
„Nije teško vjerovati da je, i u najgorim trenucima, hrabrost moćnija zaraza. Da ima više onih koji su odaniji solidarnosti nego uništenju. Da je, kao što je uvijek bilo moguće skrenuti pogled, isto tako uvijek moguće i prestati skretati pogled.“
Bijelo se pere na devedeset, Bronja Žakelj
„Na plaži upoznam Vesnu i Ninu i neke druge djevojčice. Razgovaraju o stvarima koje me ne zanimaju. ‘Prošli tjedan mi je umrla mama, lijes je bio otvoren. Jeste li nekad već vidjeli mrtvaca?’ pitam. Svi šute, samo stoje i gledaju. ‘Idemo bolje razgovarati o nečem drugom Bronja’, reče Rok.“
Teško je prihvatiti da je prvijenac slovenske spisateljice Bronje Žakelj zasnovan na autobiografskim činjenicama. Knjiga je to o životu, o svim njegovim nijansama, ali i intimna saga o boli koju bolesti, kao i gubitci bliskih ljudi donose. Autorica se kroz knjigu obraća majci, kao da želi prepričati svoj doživljaj života dok je ona bila prisutna, ali i nakon što majka umre.
Zajedno s Bronjom toplo i duhovito putujemo kroz Jugoslaviju sedamdesetih i osamdesetih, a potom i kroz neugodna iskustva, bol i strah. No, ono što ovo djelo čini posebnim je svakako iskreno progovaranje o tome što bolest nosi – što ona znači za protagonista_icu, a što za sve oko nje. Bronja vrlo jednostavno prikazuje emocionalnu nedostupnost generacija prije nas, načine na koje se s negativnim emocijama nosilo u našem društvu. Kroz iskustva borbe s bolesti prokazuje koliko se ljudi s bolnim stvarima odbijaju zaista suočiti te koliko si na tom putu usamljen_a. I sve to čini bez velike gorčine, s preciznom detekcijom ljudske prirode i otvoreno za razumijevanje i ponovno povezivanje.
„Isto kao što su tvoju bolest oduzeli tebi, i moju su bolest kukavički oduzeli meni. ‘Bronja to ne bi podnijela’ sigurno su rekli oni koji to zapravo sami ne bi podnijeli.“
Ne vraćam se, Rasha Khayat
Rasha Khayat njemačka je književnica, prevoditeljica i docentica, dobitnica mnogih priznanja te autorica podcasta Fempire koji se bavi feminističkom književnosti. Ne vraćam se je izuzetan roman, uviđamo to već na prvoj stranici gdje stoji posveta; Za: Mene. Roman donosi priču o troje prijatelja_ica, njihovim životnim putevima i tome kako su postali obitelj. Svatko od njih na neki je način izoliran, ostavljen na margini društva, nevidljiv u pokušaju da pronađe svoje mjesto i osjeti pripadanje koje bi značilo sigurnost. Roman je podijeljen u kraća poglavlja koja nam donose priče i sjećanja na djetinjstvo, rađanje prijateljstva Hanne, Zeyne i Cema, odrastanje i sve što ono sa sobom nosi. Hanna je naratorica, hrabra, bespoštedna i iskrena, postavlja teška pitanja, izgovara istine i najveće strahove, ide svemu ususret sasvim spremna na suočavanje s bolom i gubitkom.
Rasha Khayat piše o odrastanju, prijateljstvu, gubicima, tugovanju i usamljenosti. Njeni likovi su ogoljeni, ranjivi i zadivljujuće snažni u istom trenutku. Pokušavaju učiniti najviše što je moguće, izvući ono najbolje iz okolnosti u kojima su se zatekli, spremni ulaze u vlastite borbe. Priča nam govori o dubinama vlastitih usamljenosti i tišina, o utješnosti i čežnji za nečijom prisutnošću, za nekim tko bi se onoga što nam je važno prisjećao zajedno s nama. Također, progovara o nemogućnosti zaborava i o potrazi za onim što nam je potrebno, za čime čeznemo, o nemiru koji nas tjera na neprekidno traganje. Hanna se često u vlastitom životu osjeća zaglavljeno, no ne miri se s tim i uvijek nalazi način kako se osloboditi, svjesna snage tišine i onog neizgovorenog. Rashi Khayat ni u jednom trenutku ne manjkaju prave riječi, piše izuzetno poetično, njene rečenice teku i u potpunosti nas preuzmu, vjerujemo im i prepuštamo se dragocjenu čitateljskom iskustvu.
„Svim tim neizgovorenim riječima, neizgovorenim rečenicama mogle bi se ispuniti cijele knjige, cijele knjižnice.
Zidovi u sobi sve su mi bliže. Vani je počelo sniježiti.
Kad trebaš biti nešto što nisi.
Kad vjeruješ da moraš biti nešto što ti ne odgovara.
Kad ne vidiš što bi inače mogao postati.
Kad ti životni uvjeti određuju koliko daleko možeš ići.
Kad se nikad u potpunosti ne možeš osloboditi svoje prošlosti.
Kad ti nesreća stalno podmeće nogu.
Kad sumnja uvijek i iznova preuzima kormilo.
Kad ne znaš kako život ponovno vratiti na ispravan kolosijek.
Što smo sve željeli postati…“
Doba Kože, Dubravka Ugrešić
„Organizator skupa naveo je u pozivu da saziva postrojavanje stranačke jedinice ‘Hrvatskih domoljubnih snaga’ na glavnom trgu u Zagrebu, gdje će stotinjak novih pripadnika položiti ‘prisegu domovini’ i javno dati podršku Donaldu Trumpu. Komunističko – četničkim vampirima jasno poručujemo da je ‘Za dom spremni’ pozdrav s kojim smo branili i stvarali Hrvatsku. Ako ne volite Hrvatsku, pozivamo vas da je napustite, pisalo je u pozivu“
Sigurna sam da vam u postojećem ozračju u našoj zemlji ovaj citat zvuči jako poznato. Dubravka Ugrešić u zbirci od šesnaest eseja, izdanoj 2019. godine, s gorkim humorom i bolnom istinom secira društvene probleme, kako „domaće“ tako i one ne razini cijelog svijeta dok progovara o postojanosti naše (mrtve) kože. Govori o migracijama, feminizmu, književnosti, ratovima, stereotipima. Ipak, u središtu priča su žene i odnos društva ka njima.
Njeni zapisi, iako zapisani prije gotovo deset godina, svjedoče o šutnji vladajućih na gore citirane događaje, govore o prebacivanju krivnje na medije, podsjećaju na lijepljenje naljepnica „Serbian Family Tree“, govore o potiskivanju i ušutkavanju ženskih glasova… Sve to zvuči toliko bolno poznato, a opet smo mnogo toga i zaboravile, možda i jer je naša koža s vremenom postala sve „deblja i otpornija“. Ovo nije knjiga koja se lako čita, štoviše njeno čitanje traje. Dubravka Ugrešić vas svojom bolnom preciznošću tjera da se gotovo na svakoj stranici zaustavite i preispitate ulogu vaše kože u onome što nas okružuje.
„Bogata industrija podržava žene u njihovim naporima da zadovolje muške fantazije i da uspješno participiraju u ekonomiji tradicionalnih rodnih odnosa. Danas njihova tijela mogu biti oblikovana i preoblikovana, njihove kosti, zubi i boja očiju promijenjeni, njihovi organi pomlađeni. Muškarci za to vrijeme rade na obrani, jačanju, otkrivanju, razvijanju ili unaprjeđivanju univerzalnih principa. Univerzalnih!? Ha,ha!“
U zemlji drugih, Leila Slimani
„Sve te priče o korijenima, to je samo jedan način da te pribiju za tlo, i zato nisu važni ni prošlost, ni kuća, ni predmeti, ni uspomene. Zapali veliki oganj i ponesi vatru sa sobom. Ljubavi moja, kad je posrijedi sloboda, ne pravi kompromise. Čuvaj se topline vlastitog doma.“
Leila Slimani, jedna je od najvažnijih suvremenih francuskih autorica, dobitnica prestižne francuske književne nagrade Goncourt, autorica je trilogije U zemlji drugih, koju često nazivaju i Marokanskom trilogijom, a čine je naslovi Rat, rat, rat, Gledajte kako plešemo i Ponijet ću vatru. Riječ je o trilogiji inspiriranoj obiteljskom poviješću autorice, koja donosi priču o tri generacije, povijesnim okolnostima i zbivanjima, kolektivnom i osobnom koje se prepliće između Francuske i Maroka. Slimani se bavi temom nasljeđa, identiteta, položaja žene, nejednakosti, problemima migracije i izazovima onih koji pripadaju dvjema kulturama. Važne teme koje su zastupljene u svim njenim djelima su i pitanje klasne pripadnosti, koliko nas ono određuje, majčinstvo, feminizam, rasizam i pitanje vlastitog integriteta. Piše o znanju, obrazovanju, emancipaciji i važnosti koju književnost ima.
Pišući o svemu navedenom, autorica uvijek piše o slobodi, istražujući njene oblike, mogućnosti i granice. Njena trilogija sačinjena je od snažnih likova koji su nosioci snažnih priča. Matilde, Mia, Aiche, Selma, Mia i Ines snažne su žene, svaka od njih suočava se s brojnim izazovima i model su borbe za emancipaciju i slobodu. Amine, Mehdi i Selim, iako imaju veću slobodu, također se suočavaju s brojnim preprekama i njihove priče prikazuju izazove tranzicije, migracije i patrijarhata. Migracija je za Leilu Slimani posebno važna tema, posebice u završnom dijelu trilogije, gdje pišući o njoj koristi sliku sirene kao simbol jer kad napuštamo jedno mjesto uvijek se odričemo jednog dijela vlastitog identiteta kako bismo bili prihvaćeni tamo kamo odlazimo. Trilogija je i detaljan, slojevit prikaz toga u kojoj mjeri nas određuje povijest naših zemalja i naših obitelji i u kojoj se mjeri možemo osloboditi gradeći vlastiti put i tražeći svoje mjesto u društvu. Jedna od važnih odrednica identiteta je svakako jezik, a autorica smatra jezik sredstvom kojim ljudska bića pričaju priče, pitajući se, što smo mi, ako ne priče?!
Je li to sve od preporuka knjiga?
Kao i u ljetnoj rundi preporuka, bilo nam se teško zaustaviti na pet naslova, pa vam i ovaj put u sažetom dijelu donosimo još nekoliko preporuka. Snažni i/ili zanimljivi naslovi vrijedni čitateljske pažnje i vremena su svakako i Bdijući nad njom Jean-Baptiste Andrea, Slonovi u vrtu Meral Kureyshi, Ljubav i druge opasnosti Daniele Krein, Nevidljivi život Euridice Gusmao Marthe Batalha te Prenijet ću te preko Praga Martine Mlinarević.
