Jučer su mi društvene mreže bile ispunjene viješću o osudi žene koja je prije godinu dana ispustila djevojčicu u Savu. S obzirom na to da komentari na takve vijesti i dalje nisu isključeni te da ih nerijetko prati „prijelomna oprema“ (crvena pozadina, velika slova i ino), za očekivati je bilo da će biti puno komentara. Posebice onih moralnih vertikala i najispravnijih ljudi koje možete upoznati u životu, barem dok vježbaju svoju anonimnost u masi jedinki na društvenim mrežama.
„Zaslužila je smrtnu kaznu jer je namjerno ubila svoje dijete, nikakav zatvor“; „Majka je netko tko brine o djetetu kakve god poteškoće ih snašle, ovo je monstrum od žene, kastracija obavezna“; „Netko se pati i pokušava da dobije dijete pa ga nikad dočekati, ova ga odbacila kao staru krpu, mrš sotono“; „Ne nazivajte je majkom, ona je monstrum“, samo su neki od komentara.
Istovremeno, iskočio mi je i HRT-ov kratki isječak u kojem (baš jučer prigodno) pitaju prolaznice i prolaznike „Koja je vaša prva asocijacija na majčinstvo?“ te koja iskustva vežu uz njega.
Odgovori su uglavnom bili vrlo topli i pozitivni: „Briga o djeci, predanost djeci i posvećenost obitelji“; „Ljubav, pažnja, sve“, „Jedna ljepota života, jako sam bila sretna kad sam postala majka“; „novi smisao“.
Brutalna suprotnost ta dva medijska materijala u meni je otvorila brojna pitanja te ponovno probudila neželjene emocije. Hoćemo li ikada prestati romantizirati majčinstvo? Koliko zaista pomažemo majkama kad dođe do krize? Ima li sustav kapacitete da istinski podupire majčinstvo?
Doživljaj majčinstva u društvu
Cijelu priču koja je prethodila ubojstvu trogodišnje djevojčice neću ovdje prepričavati. Tko je želio, za razliku od navedenih komentatora i komentatorica, pročitao je priču. U ovom tekstu ne namjeravam iznositi detalje, pisati o činu ili o izvještavanju medija. Namjera mi je progovoriti o depresiji iz vlastite perspektive.
Kao osobi koja je prošla postporođajnu depresiju, ovaj slučaj probudio je brojne emocije, kao i dio uspomena koje se možda i trudim zaboraviti. Teško je objasniti ljudima koji nisu prošli kroz bilo koju vrstu depresije ili im je netko blizak kroz nju prošao, što se točno događa. I dalje nerijetko čujem da imaš depresiju jer za nju imaš vremena, da te se samo treba poslati da radiš ili nešto na tom tragu.
A još je teže u društvu koje majčinstvo doživljava romantično i bajkovito pričati o depresiji koja zahvaća majke.
Tvoj um i tijelo mijenjaju se kroz trudnoću, kroz porod, ali i kroz prve dane brige o djetetu. Izazovi kasnijeg majčinstva u današnjem okruženju su sve veći i zahtjevniji. Izazovi usklađivanja privatnog i poslovnog tu su svaki dan. I baš za sve navedeno odgovorna si samo ti. Očekuje se da ćeš naći način da prebrodiš, izdigneš se i da u konačnici – odgojiš samopouzdano, sretno i uspješno dijete. I to sve pod uvjetom da ti je dijete zdravo. Ako ima bilo kakve poteškoće, opet si ti ta koja traži rješenje, iscrpljuje svoje kapacitete, prolazi kroz procese (ne)prihvaćanja – ti si ta koja je odgovorna.
(Postporođajna) depresija nije nešto o čemu se priča
Ako izuzmemo jednu malu frakturu pri porodu, dijete mi je rođeno zdravo nakon zaista iscrpnog puta da do začeća i dođe. Najzahvalniji dio trudnoće dočekala sam u najavi globalne pandemije, ali i kroz potres u kojem – srećom – nisam ostala bez doma. Porod je bio trauma o kojoj u ovom trenu nemam energije pričati. Došla sam doma. Nakon lijepih dva tjedna bivanja u obiteljskom ozračju s partnerom i novorođenim djetetom, partner se vratio na posao, a ja sam ostala sama po desetak sati sa stvorenjem koje sam tek trebala upoznati, shvatiti, pomoći mu da stasa.
Sve sam manje imala energije, sve sam manje spavala, izbacila sam čudesa iz prehrane da bi prevenirala grčeve, iscrpila se u pokušajima da shvatim što ga muči. U jednom trenu sam se prestala i smijati. Zatim su došle neuralgije kojih je bilo i nekoliko desetaka kroz dan. Zvala sam ih „strujni udari u glavu“. Obišla sam hitne, odradila različite pretrage, kao i pročitala u bespućima Google-a sve najgore moguće prognoze i mogućnosti. Sve to vrijeme moji najbliži su se zaista jako trudili pomoći (koliko su im to njihovi poslovi dopuštali).
Trebalo mi je neko vrijeme da prihvatim da trebam psihološku pomoć. Iz današnje perspektive teško mi je i sebi objasniti zašto. Uvijek sam bila osoba koja je bodrila druge da potraže pomoć kada se s nečim teško nose, a i sama sam je već bila potražila u nekim situacijama. Priznavanje da mi u tom specifičnom trenu treba pomoć značilo je da sam podbacila u majčinstvu, da nisam dovoljno snažna da se nosim s izazovima koji su ispred mene.
I sada ću opet koristit riječ „srećom“. Ali – srećom – moja zajednica i sustav podrške bio je zaista uporan, a dio i medicinske struke te su mi ishodili pomoć koja mi je bila potrebna. I psihološku i fizičku. Pritom je važno napomenuti da za njih psihološka podrška nije bila tabu, dok za velik dio društva ona to i dalje jest. I zaključno – srećom – imala sam financijsko okruženje u kojem sam si svu tu pomoć mogla priuštiti.
Zašto baš sad pišem o postporođajnoj depresiji?
Ovo je dio osobne priče osobe koja je rodila zdravo dijete, koja je relativno brzo prošla kroz depresivno razdoblje, koja je imala svu podršku okoline i – ono što nerijetko izostavljamo kad pričamo o bilo kakvim zdravstvenim poteškoćama – financijske mogućnosti da u relativno brzom roku bude dobro. Osobe koja je bila privilegirana. Za to vrijeme, brojne osobe nemaju velik dio privilegija koje sam ja tu navela. Posebice ih nemaju ako im dijete ima poteškoće.
Dok romantiziramo majčinstvo, cvilimo o padu nataliteta, pričamo o sebičnosti novijih generacija, zaboravljamo da sustav je taj koji nema kapaciteta da pruži podršku osobama koje se u ovim suludim globalnim okolnostima odluče imati dijete.
Bilo da pričamo o mentalnom i/ili fizičkom zdravlju, potpori za djecu s teškoćama, dostupnosti vrtića i različitih stručnjakinja i stručnjaka, pedijatara_ica, ginekologa_ica – svega nedostaje i/ili nema dovoljno znanja. I za to su najmanje krive osobe u samom sustavu koje su, uglavnom, višestruko opterećene i iscrpljene.
Voljela bih vjerovati da će ovaj slučaj ubojstva koji je duboko potresan rezultirati otvaranjem rasprave o sistemskim problemima koji su kroz vrijeme do njega doveli. Kao i pitanja odgovornosti, podrške, edukacije. A ovaj slučaj je otvorio brojne slojeve problema i različitih pitanja.
Možda sam suludo optimistična, ali zaista se nadam da će neke stvari na razini sistema biti bolje kad djeca koju smo donijele na ovaj svijet budu odrasle osobe suočene s ovim izazovima. Žalosno je samo što postajem optimističnija u kakav – takav napredak sustava nego li u promjene društva. Ono je postalo odveć zagađeno.
Ovaj slučaj to i potvrđuje. Dok se majke smiješe i obasipaju ljubavlju svoju djecu, slavimo majčinstvo i „novi smisao života“. Kad se majke ne smiješe, ostavljamo ih same da nađu način da povrate osmijeh na lica. A ako ne uspiju same, bacamo kamenje različitih veličina. Posebice zaštićeni prividnom anonimnošću na društvenim mrežama.
