Pretpostavljam da većina vas ima osjećaj da stalno prima neke poruke, bilo na e-mail, na WhatsApp ili neke druge društvene mreže, a uz sve to stalno morate nešto obavljati. Od vas se očekuje da budete proaktivni_e i produktivni_e na poslu, ali i da vodite uzbudljiv život – da putujete, trenirate, imate ispunjen društveni i kulturni život, da ganjate tu sreću, osjećaj ispunjenog života. Uz sve to, dan nam traje prekratko i stalno gledamo što trebamo obaviti i što nam je sljedeće na popisu. Sve je to posljedica neoliberalne logike kapitalističkog društva, čiji se učinci prepoznaju i u hrvatskom društvu.
Naime, Hrvatska raspadom Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije 1990-ih prelazi iz socijalističkog u kapitalističko društveno uređenje. Time i Hrvatska ulazi u vrtlog globalne ekspanzije kapitalizma i komodifikacije svih sfera ljudskog života. Komodifikacija se odnosi na proces u kojem se određeni aspekti života promatraju kroz ekonomsku leću, odnosno bivaju tretirani kao roba. Temeljni aspekt koji definira kapitalistički neoliberalni sustav današnjih (zapadnih) društava, pa tako i hrvatskog, jest ekonomizacija. Najjednostavnije rečeno, ekonomizacija se odnosi na proces kojim ekonomski odnosi počinju prodirati u dotad neekonomske sfere ljudskog života.
Beskrajna produktivnost i učinkovitost
Ulrich Bröckling u svojoj knjizi “The Entrepreneurial Self: Fabricating a New Type of Subject” proširenje ekonomskih odnosa u sve sfere ljudskog života dodatno objašnjava kroz imperativ poduzetništva, odnosno „poduzetničko sebstvo“, što bi značilo da je svatko od nas poduzetnik_ca vlastitog života. To u kontekstu našeg svakodnevnog života znači da se ekonomska logika proširuje na neekonomske domene, promatrajući sva naša ponašanja i djelovanja u smislu učinkovitosti.
Ako za to tražimo objašnjenja u radovima teoretičara Michela Foucaulta i Nicolasa Rosea, tada se ova naša kapitalistička stvarnost može objasniti kroz pitanja učinkovitosti i produktivnosti, koje mjerimo logikom troškova i koristi, na temelju čega se vrednujemo svi_e mi – jesmo li dovoljno uspješni_e u privatnom i poslovnom životu. Kroz tu produktivnost i učinkovitost međusobno se procjenjujemo i natječemo. Ljudskim životom sada vlada natjecanje za moć, novac, sposobnosti, dobro zdravlje i mladost. Kako to objašnjava Ulrich Bröckling: „sebstvo pojedinca potiče se da se neprestano poboljšava, mijenja i prilagođava društvu koje je sposobno proizvoditi samo pobjednike i gubitnike“.
Sigurno svaka_svatko od vas jednom u tjedan dana zapne u ovom scenariju: 21h je, još uvijek odgovarate na e-mailove ili gledate raspored za sutra ili glačate majicu za idući dan. Ranije danas odradili ste cijelu smjenu, obavili nabavku, oprali rublje, pripremili večeru i ručak za sutra, bili emocionalna podrška nekome od svojih bližnjih, i u sve to ugurali 40-minutnu vježbu jer “briga o sebi je važna”. Sada skrolate na Instagramu i LinkedInu, gleda tko što radi, gdje putuje, koje restorane posjećuje i koliko je aktivna.
To znači da živimo ono što Ulrich Bröckling naziva imperativom “poduzetničkog sebstva”– neoliberalni zahtjev da se konstantno unapređujemo, natječemo i optimiziramo u beskrajnoj utrci.
No, ova utrka ima posebno posljedice za žene jer su se ta očekivanja spojila s tradicionalnim rodnim ulogama i rodnim očekivanjima za žene unutar patrijarhalnog društva. Pa se tako žene nerijetko suočavaju s dvostrukim, ili čak trostrukim, teretom koji ostaje uglavnom nevidljiv: neoliberalni pritisak da budu beskrajno produktivne na poslu u kombinaciji s rodnim očekivanjem da obavljaju neplaćeni emocionalni rad, kućanske poslove – jer one su te koje njeguju, skrbe kod kuće.
Neoliberalna logika: kada postajemo vlastiti_e nadglednici_e
Da bismo razumjeli zašto osjećamo da nikada ne možemo stati, moramo razumjeti neoliberalizam – ne samo kao ekonomsku politiku, već kao način razmišljanja koji je kolonizirao svaki aspekt naših života. U svojoj knjizi, Bröckling tvrdi da je neoliberalizam fundamentalno transformirao način na koji se odnosimo prema sebi.
Više nismo jednostavno radnici_e koji_e zamjenjuju rad za plaću. Umjesto toga, od nas se očekuje da postanemo “poduzetnici_e samih sebe” – tretirajući svoja tijela, umove, odnose, pa čak i hobije kao investicije koje moraju konstantno donositi povrat.
Životom sada vladaju natjecanje za moć, novac, fizičku kondiciju i mentalnu sposobnost. To stvara društvo sagorijevanja, kako to objašnjava filozof Han Byung-Chul u svojoj knjizi “The Burnout Society”.
Han objašnjava: “današnje društvo više nije Foucaultov disciplinarni svijet bolnica, ludnica, zatvora, vojarni i tvornica. Odavno ga je zamijenio drugi režim, društvo fitness studija, uredskih tornjeva, banaka, zračnih luka, trgovačkih centara i genetskih laboratorija. Društvo 21. stoljeća više nije disciplinsko društvo, već društvo postignuća” -– društvo produktivnosti i učinkovitosti.
Kvaka 22 je sljedeća: neoliberalizam nam govori da smo slobodni_e, autonomni_e pojedinci i pojedinke koji_e donose vlastite izbore. Ali ti “izbori” svi vode u istom smjeru – prema više produktivnosti, više optimizacije, više rada. Čak i naš odmor postaje rad: moramo “prakticirati brigu o sebi”, “ulagati u svoje mentalno zdravlje”, “optimizirati san”, putovati, posjetiti restoran koji se nedavno otvorio. Sve mora služiti cilju da nas učini produktivnijima, konkurentnijima, tržišno prihvatljivijima.
Kriza mentalnog zdravlja: produktivnost kao patologija sadašnjice
Utjecaj neoliberalne logike na naše mentalno zdravlje je imanentna, a mnoga istraživanja to pokazuju. Kao što Esposito i Perez tvrde u svojoj studiji, naše mentalno zdravlje je samo postalo komodificirano – mentalni poremećaji se prikazuju kao individualni neuspjeh u prilagodbi zahtjevima tržišta, a rješenje su lijekovi koji nam pomažu postati produktivnijim radnicima, dok se ne rješavaju strukturni uvjeti koji nas čine bolesnima.
Osim kod žena, utjecaj je posebno vidljiv kod mlađih generacija, posebice kod Generacije Z. Ona u potpunosti odrasta unutar ove neoliberalne paradigme. Istraživanja pokazuju da su mlađe generacije od malih nogu odgajane unutar te paradigme produktivnosti i uspješnosti, što naglašavaju i stručnjaci i stručnjakinje u Hrvatskoj. Nataše Jokić Begić, primjerice, govori o porastu straha od (školskog) uspjeha među mladima. Od osnovne škole, današnja djeca se uče da sebe vide kao “ljudski kapital” – kao poduzetnike_ice vlastita života koji_e moraju biti konstantno u korak s drugima i produktivni.
Tako brojna istraživanja pokazuju da se učenici i učenice suočavaju s ekstremnom razinom stresa, anksioznosti i depresije, izravno pod utjecajem internalizacije ideje da su ljudski kapital. Broj učenika i učenica s narušenim mentalnim zdravljem raste, a istraživanja pokazuju da mladi osjećaju da nemaju izbora nego konstantno optimizirati sebe za sve nesigurnije tržište rada.
Rodni jaz u produktivnosti: Ženski nevidljivi neplaćeni posao
Ovdje priča postaje još nepravednija: dok neoliberalizam eksploatira sve, žene eksploatira dvostruko. Dok se i muškarci i žene suočavaju s neoliberalnim zahtjevom za beskrajnom produktivnošću na poslu, žene također nose ogromni teret neplaćenog kućanskog rada, rada i skrbi koja se krije pod “mentalnim radom “, “emocionalnim radom” ili “kognitivnim radom” kao one koje njeguju i skrbe.
Iako postoje određeni pomaci u pogledu tradicionalnih podjela rodnih uloga ka ravnopravnijem društvu, podaci pokazuju i daljnji jaz u produktivnosti i dostupnosti žena:
- Svaki dan, žene širom svijeta obavljaju 16 milijardi sati neplaćenog rada skrbi – čišćenje, kuhanje, brigu o djeci, brigu o starijima, emocionalnu podršku
- Žene obavljaju 2,5 puta više sati dnevno na neplaćenom radu skrbi i njege, nego muškarci
- Kad bi se neplaćenom ženskom radu dala novčana vrijednost, u nekim bi zemljama premašio 40 posto BDP-a
Neplaćeni rad odnosi se na posao vezan uz kućanstvo, obitelj i zajednicu – posao koji uglavnom obavljaju žene bez plaće. Uključuje odgoj djece, kućanske poslove, brigu o starijim ili bolesnim rođacima i podršku osobama s invaliditetom, kao i čišćenje, kuhanje, pranje, nabavku, emocionalnu podršku. Također uključuje organiziranje rasporeda za djecu, druge članove obitelji, pamćenje rođendana, važnih datuma, termina za liječnika ili odlazak kod stomatologinje i sl. – često nazivan „mentalnim opterećenjem”. Neplaćeni rad je nevidljiva sila produktivnosti koja drži kućanstvo.
A kakva je situacija u Hrvatskoj?
Rodni jaz u ukupnom radnom vremenu (plaćeni i neplaćeni rad zajedno) dramatično varira diljem Europe, ali Hrvatska ima jedan od najvećih jaza od 28 sati tjedno.
To znači da žene u Hrvatskoj rade 28 sati tjedno više od muškaraca. Preciznije, to znači da žene u Hrvatskoj u prosjeku dnevno provedu četiri sata i četiri minute u brizi o kućanstvu i obitelji, odnosno u neplaćenom radu. Muškarci u istoj kategoriji provode dva sata i 26 minuta dnevno, prema posljednjim službenim podacima DZS-a.
Nedavno istraživanje Ksenije Klasnić naslovljeno “Exploring Gender Inequalities in Mental Load: A Croatian Household Study on Mental Tasks with the Largest Gender Gap” istražilo je mentalni rad u tisuću hrvatskih kućanstava. Studija je pokazala da žene u Hrvatskoj nose nerazmjerni teret kognitivnog i emocionalnog rada povezanog s obiteljskim odgovornostima, posebno u:
- Planiranju i organizaciji čišćenja
- Upravljanju znanjem o namirnicama i planiranju nabavke
- Održavanju društvenog i obiteljskog života
- Sjećanju na važne datume i obveze
- Koordinaciji obiteljskih rasporeda
To potvrđuje i istraživanje Valerije Barada, Blanke Čop i Jasne Račić, koje kućanske poslove dijele na emocionalni i kognitivni rad. Ovaj “mentalni teret” različit je od fizičkih kućanskih poslova – to je nevidljivo planiranje, sjećanje, predviđanje i organiziranje koje održava kućanstvo u funkciji. I nikada ne prestaje.
Ne postoji prekidač za “isključivanje” mentalnog rada upravljanja obitelji. Osim istaknutih istraživanja, brojna druga pokazuju da žene obavljaju nerazmjerni dio kognitivnog rada u svojim kućanstvima, što povećava njihovu emocionalnu iscrpljenost, nezadovoljstvo odnosima i životom, te karijernu diskriminaciju.
Rodna priroda emocionalnog rada
Osim kućanskog i mentalnog rada, od žena se također očekuje da obavljaju ono što sociologinja Arlie R. Hochschild naziva “emocionalni rad”– rad upravljanja emocijama, i svojim i tuđim, a koji se odnosi na rad unutar međuljudskih odnosa. To uključuje:
- Njegovanje i skrb: Biti roditelj, sjećati se djetetovih rasporeda, upravljati njihovim emocionalnim potrebama
- Emocionalna podrška: Biti slušateljica, savjetnica, mirotvorkinja u prijateljskim, partnerskim i obiteljskim odnosima
- Održavanje veza: Održavanje odnosa, organiziranje okupljanja, biti domaćica itd.
Ovaj emocionalni rad duboko je rodno određen zbog tradicionalne socijalizacije. Od djetinjstva se djevojčice uče biti njegovateljice, biti sinkronizirane s emocijama drugih, prioritet dati odnosima i harmoniji, te upravljati vlastitim emocijama kada je tako bolje zbog dobrobiti drugih. Sigurno ste čule da se djevojčice, žene uči da prešute, pretrpe i ne iskazuju određene emocije.
Ove “ženske” osobine, iako vrijedne, postaju zamka kada se pretvaraju u neplaćeni, podcijenjeni rad koji se od žena jednostavno očekuje da obavljaju. Tako se, ono što se nekada nazivalo “dvostruki teret“, sada je postalo “trostruki teret“ s dodatkom neoliberalnih zahtjeva za konstantnom samooptimizacijom.
Zašto ne možemo stati? Zamka 24/7 dostupnosti
Odgovor leži u tome kako je neoliberalni kapitalizam kolonizirao vrijeme. S pametnim telefonima, tehnologijom, društvenim mrežama, granica između posla i života se rastopila. Uvijek smo “online”, uvijek dostupni_e, uvijek potencijalno produktivni_e. Za žene, ova 24/7 dostupnost još je više podmukla jer se primjenjuje i na plaćeni rad i na neplaćeni kućanski, mentalni i emocionalni rad. Dati ću vam samo jedan primjer, s kojim vjerujem da se možete poistovjetiti:
Ivana, 45 godina, u Osijeku radi puno radno vrijeme kao učiteljica, brine se o svojim tinejdžerima, pomaže u brizi o svojoj mami koja živi sama u blizini, upravlja svim kućanskim zadacima jer joj muž “povremeno pomaže” (primijetite jezik: on “pomaže” sa zadacima za koje se pretpostavlja da su njezina odgovornost), i osjeća kroničnu iscrpljenost. Kada izrazi sagorijevanje, savjetuje joj se da “proba jogu” ili “da se bolje organizira”.
Zamka “brige o sebi”: lažno rješenje kapitalizma
Neoliberalni odgovor na sagorijevanje i osjećaj umora zbog konstantne produktivnosti je – briga o sebi. Pronađi fitness trenera. Plati teretanu. Idi na jogu. Piši dnevnik više. Prakticirај pet tehnika disanja. Optimiziraj svoju jutarnju rutinu.
To je ono što nam se govori unutar ove naše kapitalističke svakodnevice: Trebaš biti otporniji_a. Jesi li probao_la ovaj trik za produktivnost?”
To je ono što Han misli kada opisuje neoliberalizam kao samoeksploataciju – mi smo i žrtva i počinitelj. Internaliziramo zahtjev za konstantnom produktivnošću i onda okrivljujemo sebe kada je ne možemo održati. Osjećamo se krivima što smo umorni_e, krivima što želimo odmor, krivima što nismo “dovoljno dobri_e”.
Otpor za kraj umjesto zaključka
Možemo pokušati s tzv. osobnim otporom spram toj neoliberalnoj produktivnosti i potrebom da stalno negdje žurimo, imamo cilj, natječemo se i moramo nešto obaviti. Pokušajmo s:
- Odbijanjem savršenstva i konstantne produktivnosti– dovoljno dobro je dovoljno dobro
- Raspodjelom kućanskog rada – vođenje razgovora s najbližima o pravednoj podjeli fizičkog, mentalnog i emocionalnog rada
- Izgradnjom zajedničkih mreža podrške umjesto pokušaja samodovoljnosti
- Prepoznavanjem kada naša iscrpljenost nije osobni neuspjeh, već sustavna eksploatacija
- Otporom prema tradicionalnim rodnim podjelama i ulogama
