Luka je odrastao u Zadru, i njegova putanja ostvarivanja gej identiteta gubila se u “heteroseksističkom osinjaku” zadarske subkulturne ekipe. Započinje vezu s Paulom iz Villacha i sve čišće putuje u taj grad, nailazeći na pogranične EU-restrikcije i iskusujući život imigranata.
“Dovoljan je samo jedan žig koji će reći da imam zabranu ulaska u EU i moja veza sa partnerom dolazi u pitanje”[i]
Ovaj tekst prati osobnu priču mladog queer znanstvenika i aktivista koji zadnje tri godine živi, voli, radi i putuje na relaciji Zadar-Villach-Ljubljana. U sljedećem nastavku predstavljaju se četiri naracije o odlascima iz manjih mjesta i sredina u Zagreb. Zajedno ova svjedočanstva čine prilog dokumentiranju lokalnih i regionalnih oblika queer pokretljivosti.
Biti gej, hardkoraš i aktivist u Zadru
Luka je rođen 1985. u Zadru i odrastao je na Poluotoku, u samom centru starog dijela grada. Svoje tinejdžerske aktivističke dane i subkulturne noći provodio je na kamenim skalama i skliskoj rivi, po napuštenim dvorištima i podrumima, u uskim ulicama i kafićima u susjedstvu. Iako je “čari istospolnog seksa” osjetio već sa 12 godina, Lukina putanja ostvarivanja gej identiteta gubila se u “heteroseksističkom osinjaku” zadarske subkulturne ekipe. Tamo i tada, muška tijela nisu mogla biti niti zamišljana, a kamoli dostupna, kao seksualna tijela, te su njegove žudnje ostajale skrivene u ormaru i bile konzumirane samo u virtualnom svijetu gej pornografije. Za Luku je to bio period tjeskoba i depresija, laži i tišine.
Historijski i simbolički “izlazak iz tišine” LGBTTIQ zajednice i pokreta u Hrvatskoj označen je prvom Povorkom ponosa održanom 29. lipnja 2002. u Zagrebu, ili kako je to tada u parku Zrinjevac rekao Damir Hršak: “Od danas više nema povratka u tišinu! Od danas prestajemo biti nevidljivi”! Te iste godine LORI provode prvu nacionalnu kampanju za promociju prava (koja je uključivala i TV spot Ljubav je ljubav – odbijen za emitiratiranje na HRT-u kao “neprimjeren”); osnovan je Pravni tim Iskoraka i Kontre te započinje intenzivno lobiranje i zagovaranje za zakonske promjene; a hrvatski kandidat za Oscara bio je film koji tematizira lezbijsku vezu.
U to vrijeme, Luka je bio sedamnestogodišnji srednjoškolac, član jedne aktivističke grupe i još uvijek u ormaru. Međutim, podršku prvom Prideu dao je direktnom akcijom: napisao je članak u kojem zagovara homoseksualna prava sa pozicija individualne slobode, solidarnosti i borbe protiv autoriteta i nepravde, i zajedno sa prijateljem zalijepio taj manifest na zadarske oglasne ploče. Također je i nestrpljivo čekao televizijske priloge o održanom zagrebačkom Prideu da napokon vidi “kako to izgledaju pederi i lezbijke, jer su oni tada u Zadru bili nedostupni, nevidljivi i nepostojeći”.
Sa 19 godina, nakon što ga je brat vidio kako gleda pederski threesome pornić, i još uvijek bivajući u “diskursu srama”, Luka je razmišljao o odlasku iz Zadra, što je dovelo do njegovog prvog coming outa prijatelju iz Zagreba kojeg je pitao za pomoć prilikom eventualnog preseljenja. Osnažen tim prvim činom, započeo je proces outanja svim bliskim osobama i aktivističkim drugovima, što je rezultiralo razumijevanjem i prihvaćanjem, a i produbljivanjem nekih odnosa. Najteže mu je bilo reći roditeljima, pa su oni saznali među posljednjima, i dok mu majka danas daje veliku podršku, otac se pretvara da i dalje ništa ne zna. Tokom tog dugog coming out perioda Luka se počeo zanimati za seksualnost kao društveni fenomen, te je upisao studij sociologije u Zadru, a 2006. zajedno sa par kolega i kolegica formirao Inicijativu Queer Zadar, te organizirao ulične akcije, projekcije queer filmova, predavanja i glazbena događanja.
Gradovi i domovi
Početkom 2007. Luka je upoznao Paula iz Villacha koji je u Zadar došao na studensku razmjenu. Započeli su vezu i za Luku je to bilo prvi puta da je imao “prilike viditi neki otvoreni gej život, kao i etički prakticirati i diskutirati, u uvijek iskrenom tonu, svoje poliamorijske žudnje”. To mu je bila motivacija za nastavak veze, pa tako i za česta putovanja u Villach, kamo se Paul vratio nakon završetka zadarskog semestra. Svakog mjeseca Luka bi odlazio na desetak dana ili na dva tjedna, prvo autobusom iz Zadra do Zagreba, zatim vlakom do Ljubljane, te dalje do Villacha. Dok je u početku svoja putovanja smatrao “ljubavnim izletima”, uskoro je njegova vizija doma počela uključivati grad gdje živi osoba koju voli, sobu u stanu, mačku, prostor koji utječe na njega… i Luka se počeo osjećati kao da živi dvije paralelne stvarnosti:
“Jer na kraju svaki je odlazak istovremeno i dolazak na neko mjesto, a na tom me mjestu sada čekaju ili prijatelji ili partner pa tako da se recimo na neki način uvijek i radujem”.
No, istovremeno ovakva nomadska pozicioniranost donosi i frustracije i strahove. S jedne strane je Zadar: Luki poznat, drag i osoban prostor isprepleten socijalnim mrežama, brojnim poznanstvima i prijateljima, osobnim i političkim interesima i radnim mogućnostima. No, Paul nije tamo, već u Villachu: gradu kojeg Luka erotizira i koji mu je vrlo značajan na nivou intimnog partnerstva i ljubavi, ali uz pozadinu socijalne isključenosti koju osjeća kroz jezične barijere, skučeni društveni prostor, nedostatak interesnih zajednica i ograničene integracijske mogućnosti.
Granice i prelasci
Na jednom od putovanja u ljeto 2008. Luku je slovenska granična policija upozorila da se približava roku od 90 dana provedenih unutar Schengenskih granica u periodu od 6 mjeseci, a što je maksimalno trajanje boravka dozvoljeno osobama bez EU državljanstva:
“I ja sam tamo samo išao, išao da vidim partnera, i imao sam pasoš, i sve je to išlo glatko, dok mi jednom na granici nisu uhvatili brojati dane koje sam proveo u EU i lijepo me i pristojno obavijestili da ja kao građanin treće države ne smijem toliko puno biti u EU. Odnosno da ne smijem izbivati više izvan svoje države nego što sam u njoj, a to je ta neka spika sa tri mjeseca koja smiješ biti unutar EU, pa tri ne smiješ ući i tako u krug. To me sve skupa uhvatilo kada sam išao na razmjenu studenata u Ljubljanu, tada sam počeo shvaćati da sam ja ilegalni imigrant, bez vize i tako dalje… I kako sam se osjećao – osjećao sam se ljutito i odvratno, i još se tako osjećam”.
Međutim, osobe sa hrvatskim državljanstvom mogu ulaziti u Italiju, Mađarsku i Sloveniju samo sa osobnom iskaznicom, kako je regulirano bilateralnim sporazumima Hrvatske i navedenih država prije uspostavljanja Schengenskog graničnog režima.[ii]
“To sam uhvatio primjenjivati prošle godine… Dakle ja onda kombiniram ovako… Kada vidim da mi se u pasošu bliži rok od tri mjeseca boravka (a obično me na to upozori granična policija) onda pasoš ne diram sljedeća tri mjeseca nego ulazim na osobnu i lažem kako idem u Ljubljanu na nešto (što već smislim)… I onda nakon tri mjeseca opet na pasoš i tako u krug. Kada imam pasoš ne lažem da idem u Villach… a to sve skupa sam do sada napravio barem pet puta… Tu moram napomenuti da kao državljanin Hrvatske imam privilegiju da tako varam”.
Godine 2007. dogovoreno je da će se ova odredba i dalje primjenjivati, kao izuzetak od Schengenskih pravila.[iii] Ovakav sporazum postignut je uzimajući u obzir kandidatski status Hrvatske za pristup u EU, kao i povijesnu regionalnu povezanost i nepostojanje granica (Austro-Ugarska Monarhija, Jugoslavija), te neke suvremene regionalne asocijacije kao što je Kvadrilateralna Inicijativa koja uključuje Hrvatsku, Italiju, Mađarsku i Sloveniju.[iv] Tako je sada prilikom ulaska u ove tri zemlje sa važećom hrvatskom osobnom iskaznicom, potrebno imati i “karton za otiskivanje štambilja” koji se potvrđuje pri svakom prelasku granice. No, putovanje u neku drugu EU državu preko Italije, Mađarske ili Slovenije i dalje zahtjeva pasoš, te se ulazak u neku drugu EU zemlju bez važećeg pasoša smatra “ilegalnim ulaskom”.
“Dakle, to je ilegalno i ja to radim, svjesno. I uvijek bi me bilo strah. Jer recimo ja lažem da sam bio u Ljubljani, a u džepu mi stoji karta na kojoj piše Villach-Zagreb i da me slučajno pitaju da je pokažem, sve bi bilo otkriveno. Ili, uvijek mi imaju ulet jesam li se prijavio u Ljubljani, i ja lažem da jesam. A potreban je samo jedan telefonski poziv da otkriju da lažem. Nekako cijelo vrijeme igram na tankom ledu… i unutra me strah, tresem se… ali na vani glumim”.
Svaka vožnja vlakom i svaki prelazak granica podsjećao je Luku da nema mnogo mogućnosti u EU, ne samo zato što je gej, nego i zbog drugih identitetskih oznaka koje su mu pridodate na osnovu zakona i regulacija kretanja, boravka i pristupa tržištu rada unutar Schengenskog perimetra. No, s druge strane, Luka je svjestan privilegija koje mu donosi hrvatski pasoš i bijela boja kože.
“Villach je fašistički grad, i znam, da sam slučajno crnac, već bih par puta bio legitimiran i otkriven, ali eto, bijel sam i to me spašava… toliko da nikada nisam bio legitimiran od strane policije… a koliko je onih koji nemaju takvu sreću? Vidim jaku povezanost između granica među državama i granicama među seksualnim identitetima, jer na kraju svuda tuda operira ista logika isključivanja i straha od Drugog, koji većinom služi kao markacijsko mjesto naše superiornosti – bijele, heteroseksualne, klasne”.
Zakoni i regulacije: migrantski statusi
Razmatrajući mogućnosti boravka i rada u Austriji, Luka se suočio sa višestrukim, isključivim zakonskim preprekama. Kada mu je, nakon što je diplomirao, istekao studentski status, našao se u poziciji nezaposlenog profesora sociologije bez znanja njemačkog jezika, sa hrvatskim pasošem i sa gej partnerom iz Austrije.
Austrija je provela sve EU direktive u području migracija, međutim samo u njihovim osnovnim zahtjevima. Jedan od najstrožih imigracijskih zakona u Evropi dodatno je ojačan donošenjem Zakona o strancima 2006. godine. Uz uvođenje novih ograničenja za dobivanje azila, i proširivanjem ovlasti za policijska uhićenja, ovaj zakon donosi i vrlo restriktivni sistem dobivanja boravišne i radne dozvole, što ima zabrinjavajuće posljedice za bi-nacionalne parove. Također, tek nedavno Austrija je usvojila obavezne EU smjernice u vezi pravnog statusa istospolnog partnerstva i 1. siječnja 2010. postala je osamnaesta evropska država sa zakonom o registriranim istospolnim parovima. Međutim, ovaj zakon je kritiziran s obzirom na to da donosi više od 40 razlika u odnosu na heteroseksualno partnerstvo i brak, uključujući minimalnu donju dobnu granicu, pravo na korištenje reproduktivnih tehnologija i pravo na usvajanje djece, mjesto registracije partnerstva/braka, kao i specifično zajedničko prezime.
S obzirom na taj zakon, Luka je u mogućnosti da registrira svoje partnerstvo sa Paulom u Austriji, i dosljedno tome da mu bude omogućena trajna boravišna dozvola i slobodan ulazak na tržište rada. Međutim, u procesu dobivanja takvog statusa, Luka i Paul susreli bi se s istim poteškoćama kao i heteroseksualan par koji se sastoji od osobe iz Austrije i osobe koja nema EU državljanstvo. Prema važećim austrijskim zakonima, između ostalog, potrebno je da osoba iz “treće države” podnese zahtjev za registriranjem partnerstva u zemlji odakle dolazi, a da osoba iz Austrije dokaže da ima minimalna mjesečna primanja u visini od 1100 EUR, kao i ugovor o posjedovanju/iznajmljivanju stana. Istovremeno, osobama bez EU državljanstva nije dozvoljeno raditi dok nemaju boravišnu dozvolu.
Sljedeća stanica: Ljubljana
Od rujna 2009. Luka i Paul žive u Ljubljani, gdje Luka pohađa poslijediplomski studij sociologije, a Paul je na još jednom programu studentske razmjene. S obzirom na svoj studentski status, Luka je dobio dozvolu boravka u Sloveniji u trajanju od jedne godine i ima mogućnost rada preko studentskog servisa. Život u Ljubljani trentno mu predstavlja dobru kombinaciju akademskih interesa, socijalnih mreža formiranih kroz transregionalni aktivizam, poznavanja slovenskog jezika, mogućnosti za rad i sudjelovanje u lokalnim socijalnim inicijativama, i zadnje, ali ne i manje važno, uključuje i zajednički život sa Paulom.
Zaključna inventura
Lukina priča ukazuje na neke procese i iskustva koja se raspravljaju i u relevantnoj literaturi.[v] Ta pitanja uključuju: značajnost mobilnosti u formiranju (homo)seksualnih identiteta; naracije kretanja od represije ka slobodi; migrantska iskustva koja zapravo objedinjuju izbor i nužnost; granične režime i politike naseljavanja koje doprinose stvaranju “ilegalnih Drugih”; neprestano restukturiranje nejednakosti i mogućnosti kroz migracije; kao i hijerarhiju migrantskih pozicija koje nisu bazirane samo na spolu/rodu i seksualnosti, već i na kategorijama državljanstva, klase i rase/etniciteta, odražavajući tako multiplicitet identiteta koji se ne ucrtavaju skladno kroz vrijeme i prostor, već se transformiraju s obzirom na specifičnosti lokalnih, regionalnih i transnacionalnih društvenih, kulturalnih i političkih sfera.
[i] Svi navedeni citati su dijelovi iz intervjua vođenih s Lukom u periodu od ožujka do studenog 2009.
[ii] Sporazum između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Talijanske Republike o ukidanju ulaznih viza, sklopljen 27.6.1997. (NN 13/97), stupio na snagu 3.11.1997. (NN 19/97); Sporazum između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Mađarske o uzajamnom ukidanju viza, potpisan 23.5.2000. (NN 08/00), stupio na snagu 29.6.2000. (NN 10/00); Sporazum o dopuni Sporazuma između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije o ukidanju viza, sklopljen 28.4.1997. (NN 19/97), stupio na snagu 17.3.1998. (NN 06/98).
[iii] Propćenje za javnost 242/07, Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija,
[iv] Ova inicijativa započeta je 1996. kao trilateralna suradnja Italije, Mađarske i Slovenije. Priključivanjem Hrvatske 2006. postaje Kvadrilaterala. U veljači 2010. ovaj oblik suradnje je zaključen, ispunivši svoje primarne ciljeve pružanja podrške zemljama članicama u procesu njihova pristupanja euro-atlantskim integracijama.
[v] Na primjer: Binnie, J. , 2004., “The Globalization of Sexuality”, London: SAGE Publications, i Luibhéid, E. i Cantú Jr., L. (ured.), 2005., “Queer Migrations: Sexuality, U.S. Citizenship, and Border Crossings”. Minneapolis: University of Minnesota Press.
Ovaj rad nastao je na osnovu istraživanja provedenog u sklopu projekta Good Luck! Migration today. Vienna, Belgrade, Zagreb, Istanbul (Initiative Minderheiten, Beč). Autor, Amir Hodžić, radi na pitanjima spola/roda i seksualnog i reproduktivnog zdravlja i prava kroz istraživanja, edukacije i aktivizam. (op. ur.)
