Prošlo je dvadeset godina otkad je objavljena Lolita u Teheranu, naslovljena prema djelu Lolita Vladimira Nabokova. Iako su je pratile različite reakcije, knjiga donosi uvid u živote žena rođenih u Teheranu, glavnom gradu Irana. Radnja prati skupinu studentica koje, na poticaj svoje profesorice, svakog četvrtka ujutro dolaze u njezin dom, gdje zajedno čitaju i raspravljaju o zabranjenoj zapadnjačkoj književnosti. Simbolički, ali i kao čin tihog otpora režimu u kojem žive, djevojke u sigurnosti profesoričina doma skidaju veo propisan zakonom. Kako autorica Azar Nafisi opisuje, upravo u tom prostoru one pronalaze vlastiti identitet i slobodu.
“Kad bi moje studentice ušle u tu prostoriju, skinule bi sa sebe nešto više od samih velova i ogrtača. Postupno, svaka je od njih zadobivala obris i oblik, postajući vlastito neponovljivo ja. Naš svijet u toj dnevnoj sobi, s prozorom koji je uokvirivao moje voljeno gorje Elburz, postao je naše svetište, naš samodostatni univerzum, rugajući se stvarnosti crno zaogrnutih, stidljivih lica u gradu koji se prostirao ispod”, piše Azar Nafisi (2003: 6).
Iako vrijeme radnje nije jasno definirano, sudbina studentica iz knjige relevantna je danas, ali i već pedeset godina u kojima žene žive u društvu podređenom muškarcima.
Borba iranskih žena protiv režima koji ih tlači ponekad prelazi državne granice. Mahsa Amini, dvadeset dvogodišnja djevojka kurdsko-iranskog podrijetla, za razliku od svojih kolegica iz knjige, svoj je hidžab u javnosti nosila na način koji vlasti smatraju nepropisnim. Zbog toga je završila u policijskom pritvoru, a potom i u bolnici te je preminula pod čudnim okolnostima.
Sudbina iranskih žena kroz prošlost se mijenjala, ali je ostala obilježena raznim oblicima represije. Ovaj tekst nudi odgovore na pitanje kako je biti žena u društvu koje od samog početka nameće granice, očekivanja i pravila ponašanja.
Prije revolucije: razdoblje modernizacija i proturječja
Kad se govori o položaju žena u Iranu, najčešće se kreće s vremenom prije Islamske iranske revolucije, odnosno razdobljem Reza-šah Pahlavija koji je Iranom vladao od 1925. do 1941. godine te njegovih nasljednika iz dinastije Pahlavi. Reza-šah smatrao je da se modernizacija može postići odvajanjem religije i klera od države te slabljenjem tradicionalnih ideja. Poseban je naglasak bio stavljen na poboljšanje položaja žena i približavanje tzv. zapadnjačkim idejama. Inspiraciju je za svoje djelovanje pronalazio u Kemalu Atatürku, velikom turskom vođi poznatom po sekularnim i modernim reformama (1,2).
Po uzoru na Atatürka, Reza-šah Pahlavi uvelike je bio fokusiran na poboljšanje obrazovnog sustava, što je pridonijelo i poboljšanju položaja žena. Broj žena u obrazovanju tijekom 1920-ih i 1930-ih značajno je rastao. U razdoblju od 1926. do 1927. godine broj djevojčica upisanih u osnovne škole bio je oko 17 000, što je bilo oko 21 posto ukupnog broja upisanih na toj razini, a u srednje škole šest posto ukupnog broja upisanih na toj razini. Do 1946. broj djevojčica upisanih u osnovne škole bio je 26 posto ukupnog broja, dok je u srednje škole ta brojka iznosila 21 posto.
Iako je u početcima postojala jaka segregacija između muškaraca i žena u obrazovnom sustavu, iransko Ministarstvo obrazovanja željelo je tome doskočiti. Tako je 11. listopada 1935. godine objavljen dokument kojim se potiče zapošljavanje žena kao učiteljica koje su nazvane “korisnijima i efikasnijima” u radu s malom djecom. Zapošljavanje učiteljica u muške razrede doprinijelo je postupnom stvaranju mješovitih škola, a prve takve otvorene su u Teheranu, Quazvinu i nekim gradovima u današnjem zapadnom Azerbajdžanu. Tadašnji teheranski režim u cilju je imao povećati pismenost među ženskom populacijom i poticati stanovništvo ruralnih krajeva na obrazovanje.
Niz pozitivnih promjena prenesen je i na visoko obrazovanje. Za vrijeme vladavine Reza-šaha otvorene su nove obrazovne ustanove koje su mogle upisati žene te je naređeno Teheranskom sveučilištu da otvori svoja vrata ženama. Iako su žene od 1936. godine mogle upisati fakultet, one su bile odvojene od muškaraca u predavaonicama i knjižnici. Obrazovni programi za žene s godinama su napredovali te su se prestali ograničavati na čitanje Kur’ana ili vjersku pouku. Žene su u tim godinama mogle upisivati tečajeve o vođenju doma, obrazovanju djece, higijeni, likovnim umjetnostima, kuhanju i obrtima. Za potrebe učenja, neki su zapadnjački udžbenici prevedeni na perzijski jezik. U godinama neposredno prije islamske revolucije, žene su mogle upisivati studij medicine i prava što je bilo revolucionarno za te godine (1,2,3).
Ostvarivanje političkih prava vs. oduzimanje privatnih sloboda
Osim u obrazovnom sustavu, dinastija Pahlavi reforme je provodila i na drugim terenima. Vrlo brzo pri dolasku Reza-šaha na vlast, donesen je zakon kojim se dozvoljava ženama rastava braka u određenim okolnostima. Spomenuti zakon bio je preteča Zakona o zaštiti obitelji iz 1967. godine kojim su produbljena prava na rastavu braka te je legalna dob za udaju podignuta s 15 na 18 godina. U iranske su zakone postupno uvođene i druge mjere socijalne zaštite kao što su koncept porodiljinog dopusta i invalidnine.
Osim već spomenutih razloga, pedesete i šezdesete godine bile su važne zato što su se ženama dala politička prava, poput mogućnosti glasanja na svim izborima i kandidiranja na izborima.
U iransku su se povijest upisale i dvije ministrice iz toga razdoblja Farrokhroo Parsa i Mahnaz Afkhami. Politička prava bila su dio reformi iz Bijele revolucije 1963. koje je proveo Mohammad Reza Pahlavi. Iako zvuči banalno, vrijeme dinastije Pahlavi bilo je vrijeme u kojem su žene mogle sudjelovati u svim aktivnostima, uključujući različite sportske discipline ili odlaske u kino.
Usprkos tomu što je razdoblje dinastije Pahlavi na papiru zvučalo odlično, činjenica je da su na terenu postojali stvarni problemi (dječji brakovi u ruralnim sredinama, nejednaka prava na razvod, zabrana ženskih udruženja koja nisu pod nadzorom države). Prvi veliki problem javio se u siječnju 1936. godine kad je Reza-šah donio uredbu kojom se zabranjuju sva vrsta muslimanskih pokrivala, uključujući hidžab i čador, tradicionalno islamsko pokrivalo (Kashf-e hijab). Novina je objavljena tako da su kraljica i njene dvije kćeri u javnost izašle bez pokrivala. Kashf-e hijab donesen je s ciljem promoviranja nacionalnih ideja i prilagodbi zapadnjačkih tipova odijevanja. U praksi, taj je zakon značio razodijevanje djevojčica i žena u javnoj sferi. Žene koje su odbile skinuti svoje pokrivalo, bile su prebijane, a domovi su bili pretraživani. Takav je zakon rezultirao time da su mnoge žene odbile izlaziti i ostajale u mraku kako bi izbjegle policijsku represiju.
Prema dostupnoj literaturi, zabrana pokrivala izazvala je negativne reakcije te otpor dijela društva (a i politike), osobito među klerikalnim krugovima. Zabrana pokrivala trajala je pet godina, do 1941. godine, nakon čega je uredba ukinuta te je nošenje pokrivala u javnosti postalo dopušteno (1,2,3).
Od revolucije do represije
Reforme dinastije Pahlavi su poticale modernizaciju, no izazvale su i značajno nezadovoljstvo među stanovništvom. Iako je Iran tijekom 1950-ih i 1960-ih bio četvrti najveći proizvođač nafte u svijetu, prihodi od nafte nisu se usmjeravali isključivo u razvoj zemlje. Značajan dio se trošio na nabavu skupe vojne opreme, privilegiranje visokih dužnosnika režima te osobno bogaćenje. Takva raspodjela resursa potaknula je ogorčenje u društvu, što je dovelo do jačanja oporbe i porasta političkog radikalizma. Događaj koji se može smatrati povodom revolucije zbio se u siječnju 1978. godine kad su novine Ettel’at u svom članku napale Ruhollaha Khomeinija, vođu Iranske revolucije. Optužile su ga da vodi nemoralan život te su tvrdile da nije pravi Iranac zato što mu se djed doselio iz Indije. S obzirom na to da je novine kontrolirao tadašnji režim, bilo je jasno tko stoji iza toga.
Cijela je situacija potaknula masovne demonstracije u kojima je ubijeno 70, a ranjeno više od 500 prosvjednika_ica. Slični, ali svakog puta znatno masovniji prosvjedi, ponavljali su se svakih 40 dana zato što prema učenjima šijitskog islama, mučenike 40 dana nakon smrti treba oplakivati molitvom u džamiji (1,2,3).
Protjeran Khomeini vratio se u Iran 1. veljače 1979. nakon što je 14 godina proveo u izgnanstvu. Po svom povratku u državu, budući ajatolah dobio je veliku podršku svoga naroda i imenovao „svoju“ vladu, premda je u tom trenutku postojao legalni državni aparat. Tadašnja vlast je brzo popustila pred revolucionarnom strujom, režim se urušio te je 11. veljače vlast došla u ruke Khomeinija. Već prije službenog stvaranja islamske republike, Khomeini je 7. ožujka najavio da će hidžab biti obavezan u javnom prostoru.
Njegova je odluka potaknula masovne prosvjede koji su započeli na Dan žena, 8. ožujka i trajali šest dana. Prosvjednice su tvrdile da u ranom islamu nije postojala takva obaveza, već je to bilo podređeno ljudima samima. Osim toga, mnoge su žene obavezna pokrivala smatrale zadiranjem u vlastitu slobodu zato što su izgubile mogućnost biranja odjeće. Prosvjedi protiv obaveznog hidžaba bili su najranija borba naroda protiv režima i prvi pokazatelj okrutnosti režima prema ženama.
Ključan trenutak bio je referendum na kojem su se građani_ke trebali izjasniti žele li islamsku republiku, 97 posto birača_ica glasalo je za uspostavu. Islamska Republika Iran proglašena je 1. travnja 1979. godine. Žene su pritom odigrale važnu ulogu u revolucionarnim zbivanjima na strani Khomeinija, od širenja informacija, preko pomaganja ozlijeđenim ljudima do oružane borbe. Postoje podaci koji govore o tome da je sam Khomeini isticao značaju ulogu žena u uspjehu revolucije.
Ipak, revolucija koja je dovela do uspostave novog režima bila je specifična po tome što je ona predstavljala zaokret od sekularnih modernizacijskih politika prema društvenom uređenju utemeljenom na religijskim načelima. U tom kontekstu, položaj se žena znatno promijenio dolaskom islamske vlasti. Te političke promjene ubrzo su se konkretizirale kroz zakonodavne i društvene mjere koje su izravno utjecale na svakodnevni život žena.
*Nastavak slijedi u drugom dijelu teksta
