U posljednjih pola godine ponovno se u javnom i medijskom prostoru počelo problematizirati pitanje prava roditelja da samostalno odlučuju o odgoju svoje djece. Ovu temu u fokus iznova postavljaju društveni i politički akteri koji se protive obrazovanju djece i mladih o seksualnom zdravlju u javnim školama. Naime, u tijeku su tri lokalne, gradske inicijative uvođenja kurikuluma zdravstvenog odgoja i obrazovanja koji, uz ostale, uključuje i sadržaje vezane uz spolno i reproduktivno zdravlje te rodnu ravnopravnost. Dok se u Rijeci kurikulum već provodi, u Zagrebu i Puli su najavljene pilot provedbe u školskoj godini 2026./27. (1,2,3)
Članak 64. Ustava RH i standardi Europskog suda
U reakciji na zagrebačku inicijativu, krajem rujna prošle godine, Zagrebačka nadbiskupija objavila je Izjavu u kojoj navodi da roditelji “imaju pravo i slobodu samostalno odlučivati o odgoju svoje djece”, te da “im pravni poredak mora osigurati stvarno pravo izbora i škole i obrazovanja”, pozivajući se na Članak 64. Ustava Republike Hrvatske. Na taj isti Ustavni Članak referira se i Peticija naslovljena ’Hitno postupanje radi zaštite transparentnosti i prava roditelja u hrvatskim školama’ pokrenuta sredinom ožujka od strane organizacije CitizenGO. U njoj ističu da su „roditelji primarni odgojitelji svoje djece“.
Pritom se pozivaju na prva dva stavka spomenutog Članka 64 koji glase: „Roditelji su dužni odgajati, uzdržavati i školovati djecu te imaju pravo i slobodu da samostalno odlučuju o odgoju djece. Roditelji su odgovorni osigurati pravo djetetu na potpun i skladan razvoj njegove osobnosti“.
Nadalje, argumentacijski okvir prava roditelja da odlučuju o odgoju svoje djece bio je zastupljen i na okruglom stolu pod nazivom ‘Treba li nam još jedan zdravstveni odgoj’, održanom krajem studenog prošle godine u Hrvatskom saboru u organizaciji saborskog Odbora za obitelj, mlade i sport. Jedna od uvodničarki, prof. dr. sc. Aleksandra Korać Graovac s Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, u svojem izlaganju je, između ostaloga, navela da je “Europski sud postavio određene standarde”, te citirala da “država ima pravo uvesti zdravstveni odgoj kad je neutralan i znanstveno utemeljen i ne smije indoktrinirati djecu protivno roditeljskim uvjerenjima”.
S obzirom na to da se argumentacija o pravu roditelja nasuprot uvođenja zdravstvenog odgoja stalno i iznova ponavlja kad se priča o uvođenju sveobuhvatne seksualne edukacije u škole (1,2,3,4) provjerile smo što kaže sudska praksa vezano za to pravo, a posebice smo se fokusirale na praksu Europskog suda za ljudska prava.
Što kaže sudska praksa?
Ustavni sud Republike Hrvatske je, u svojoj Odluci o Kurikulumu zdravstvenog odgoja 2013. godine, jasno poručio “da je odgovornost roditelja u smislu članka 63. stavka 2. Ustava ograničena pravom djeteta na potpun i skladan razvoj njegove osobnosti. To ujedno znači da roditelji nemaju pravo držati djecu u neznanju i sprečavati im dotok temeljnih informacija ili sadržaja važnih za potpun i skladan razvoj njihove osobnosti.” Uz to, sudi ističe i da je “zadaća javnog školskog sustava da bude neutralan i da u uravnoteženom nastavnom programu, u suradnji s roditeljima, omogući djeci temeljne informacije koje moraju biti prenesene na objektivan, kritički i pluralistički način”.
Ta se odluka referirala na postupak pokrenut od strane udruge GROZD, te je njome privremeno obustavljeno provođenje donesenog Kurikuluma zdravstvenog odgoja u osnovnim i srednjim školama. Ipak, valja napomenuti da Ustavni sud u toj slučaju nije razmatrao sam sadržaj Kurikuluma, već se fokusirao na proceduralne nedostatke. Odnosno, na izostanak adekvatne javne rasprave i izostanak uključivanja Nacionalnog vijeća za odgoj i obrazovanje te Vijeća roditelja u kreiranje Kurikuluma.
Nadalje, o relevantnim presudama i odlukama Europskog suda za ljudska prava (ESLJP) pisalo se par puta u proteklom desetljeću kroz analize Faktografa 2017. i 2018. godine, u kontekstima tadašnjih prijedloga izmjena Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi, te nacrta novog Obiteljskog zakona (1,2). No, izgledno je potrebno još jednom ponoviti ključne odluke i zaključke ESLJP-a u odnosu na uključivanje seksualne edukacije u javne škole i prava roditelja na izuzeće djece iz nastave koja se kosi s njihovim (vjerskim) uvjerenjima.
U sudskoj praksi ESLJP-a slučajevi vezani uz pitanje nastave o seksualnom zdravlju u institucionalnom obrazovanju, tj. prava na obrazovanje i prava roditelja, pozivaju se na tumačenje Članka 2. Protokola br. 1 Europske konvencije o ljudskim pravima.
“Nikome neće biti uskraćeno pravo na obrazovanje. U obavljanju svojih funkcija povezanih s obrazovanjem i poučavanjem država će poštovati pravo roditelja da osiguraju obrazovanje i poučavanje u skladu sa svojim vjerskim i filozofskim uvjerenjima“, stoji u navedenom protokolu.
Kako se objašnjava na početku Vodiča kroz sudsku praksu, Članak 2. navedenog protokola “predstavlja cjelinu kojom dominira njegova prva rečenica, dok je pravo navedeno u drugoj rečenici dodatak temeljnom pravu na obrazovanje”. Ovo stajalište potvrđeno je u nizu sudskih presuda u posljednjih pola stoljeća.
Prije točno pedeset godina, 1976. godine u slučaju Kjeldsen, Busk Madsen i Pedersen protiv Danske, donesena je temeljna presuda za daljnja tumačenja prava na obrazovanje. Roditeljima koji su prosvjedovali protiv obavezne seksualne edukacije u danskim državnim školama, smatrajući da to krši njihova vjerska i filozofska uvjerenja, Sud je odgovorio da stavovi roditelja ne mogu biti osnova za uskraćivanje točnih i znanstveno utemeljenih informacija djeci. Drugim riječima, u odluci stoji da Članak 2. Protokola br. 1 ”ne dozvoljava roditeljima da prigovaraju integraciji takvog podučavanja ili obrazovanja u školski program, jer bi inače svako institucionalizirano podučavanje moglo postati nepraktičnim”.
Usto, ESLJP je presudio da država ima pravo uvesti program seksualne edukacije jer služi javnom interesu, uz obrazloženje da “određivanje i planiranje školskog programa (curriculuma) u načelu potpada pod nadležnost države”. Ipak, u odluci se, također, napominje da sadržaji i informacije moraju biti prenesene na objektivan, kritički i pluralistički način. Konačno, Sud je zaključio da uvođenje seksualne edukacije “ni na koji način ne vrijeđa vjerska ili filozofska uvjerenja podnositelja zahtjeva”.
Što kažu ostale odluke ESLJP-a?
I u narednim sličnim slučajevima, odluke ESLJP-a potvrdile su ove stavove, proglašavajući tužbe neutemeljenima ili nedopustivima s obzirom na pozivanje na povrede Članka 2. Protokola br. 1. Tako je 2000. godine u slučaju Jimenez Alonso i Jimenez Merino protiv Španjolske, Sud odbacio zahtjev oca koji, na temelju svojih vjerskih i moralnih uvjerenja, nije dopustio svojoj kćeri sudjelovanje na satovima seksualne edukacije u javnoj školi. U svom obrazloženju, ESLJP je naveo da nastava i edukacijski materijali o seksualnom zdravlju pružaju objektivne i znanstvene informacije, a koje su usmjerene na javne interese očuvanja dječjeg zdravlja, kao i njihovoga prava na obrazovanje.
U odluci iz 2006. godine, u slučaju Konrad i drugi protiv Njemačke, Sud je potvrdio primat dječjeg prava na obrazovanje nad poštivanjem roditeljskih uvjerenja i vjerskih razloga. Odbijen je zahtjev kršćanske obitelji za obrazovanjem svoje djece kod kuće, koji su tvrdili, da se u školskom sustavu poučavaju teme (npr. seksualna edukacija) koje su u suprotnosti s njihovim uvjerenjima. U obrazloženju je navedeno da zakonitost obaveznog pohađanja škole ima za cilj razvijanje socijalne integracije i pluralizma, te da je ključna za demokratsko društvo. Također, obavezno obrazovanje ne povređuje roditeljska prava jer mogu i dalje odgajati djecu u svojoj vjeri van trajanja školske nastave.
Slično tome, u odluci iz 2011. godine, u slučajuDojan i drugi protiv Njemačke, Sud je odbacio tužbe nekoliko kršćanskih parova koji su, na temelju svojih vjerskih uvjerenja, za svoju djecu tražili izuzeće od nastave seksualne edukacije. U obrazloženju, ESLJP je primijetio da takva nastava ima za cilj neutralno prenošenje znanja u skladu sa zakonskim odredbama i smjernicama, i nastavnim planom i programom, temeljenim na znanstvenim i obrazovnim standardima.
Usto, napomenuto je da je seksualna edukacija nužna “kako bi se djeci omogućilo kritičko suočavanje s utjecajima društva umjesto da ih izbjegavaju”, a sve s ciljem obrazovanja budućih “odgovornih i emancipiranih građana sposobnih sudjelovati u demokratskim procesima pluralističkog društva”.
Odluka iz 2018. godine, u slučaju A.R. i L.R. protiv Švicarske, također, se bavi pravom roditelja da djecu izuzmu iz programa seksualne edukacije u školama. No, u ovom predmetu podnositeljica zahtjeva je preispitivala postojanje i korisnost nastave seksualnog odgoja u vrtićima i nižim razredima osnovne škole (za dob od četiri do osam godina). Tvrdila je da takva nastava krši njeno pravo na privatni i obiteljski život (članak 8.) te slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi (članak 9. Konvencije). Valja napomenuti da se ovaj slučaj temeljio na samoj Europskoj konvenciji o ljudskim pravima, odnosno njenim člancima, a ne na ranije navedenom Protokolu na kojem su bazirani ostali slučajevi. Razlog je taj što Švicarska nije ratificirala Protokol br. 1.
Sud je utvrdio da seksualna edukacija u ranoj dobi ima legitiman cilj sprječavanje seksualnog nasilja te zaštitu zdravlja djece. Također, naglašeno je “da je jedan od ciljeva školskog obrazovanja pripremiti djecu za društvenu stvarnost, zbog čega je spolni odgoj djece opravdan već u vrtiću i nižim razredima osnovne škole”. Sud je zaključio da obvezno pohađanje ove nastave ne predstavlja nerazmjeran zahvat u roditeljska prava, jer se kurikulum provodi na objektivan i kritički način, bez pokušaja indoktrinacije koja bi bila u suprotnosti s vjerskim uvjerenjima roditelja, te proglasio zahtjev neutemeljenim.
Pravo roditelja da samostalno odlučuju o obrazovanju i odgoju djece ima svojih ograničenja
Navedena sudska praksa ESLJP-a uistinu postavlja određene standarde s obzirom na pitanje prava roditelja na izuzeće djeteta iz programa školske seksualne edukacije. Donesene odluke pokazuju da država ima pravo provoditi nastavu o seksualnosti u školama kao dio javnog interesa i zaštite zdravlja djece, no isto tako govore da sadržaji i informacije u kurikulumu moraju biti neutralne i znanstveno utemeljene, te prenesene na objektivan, kritički i pluralistički način. U slučaju kada su sadržaji preneseni i kreirani na takav način, roditelji nemaju pravo, zbog svojih (vjerskih) uvjerenja, tražiti izuzeće djeteta od takve nastave.
*Tekst je nastao u okviru programa kojeg podržava Zaklada SOLIDARNA kroz Fond za žene u sklopu Programskih potpora za OCD-e.
