Određene riječi imaju moć pa se njihovim korištenjem otvaraju prolazi do dubljih razina psihe, objašnjava znanstvenica i jungovska psihoanalitičarka Clarissa Pinkola Estés u svojoj knjizi ‘Žene koje trče s vukovima’. Je li možda jedna od njih i riječ vagina? Ako je suditi po reakcijama diljem svijeta koje je izazvalo djelo ‘Vaginini monolozi’ autorice Eve Ensler onda bi odgovor svakako mogao biti potvrdan.
‘Vagina. Eto, izgovorila sam. Vagina – i opet sam rekla’ – uvodne su riječi njezina bestselera koji već 12 godina živi i u svojoj kazališnoj varijanti u sklopu V-daya ili svjetske kampanje usmjerene protiv nasilja prema ženama. Naime, iako su Monolozi na samom početku rođeni kao ideja koja će slaviti vaginu i ženstvenost, autoričin rad je ubrzo zadobio i dimenziju borbe protiv nasilja i diskriminacije.
Ove godine na globalnoj razini V-day je posvećen silovanim ženama iz Konga, a na državnim razinama aktivistkinje za ženska prava same odabiru kome će posvetiti predstave. Rada Borić, iz Centra za ženske studije, u dogovoru sa splitskim feministicama okupljenim u udruzi ‘Domine’ odlučila je da ovogodišnje izvedbe budu posvećene ženama s invaliditetom.
– Eve Ensler je bila oduševljena našom idejom jer još nitko u svijetu tijekom 12 godina nije posvetio ‘Vaginine monologe’ ženama s invaliditetom, a zaista je bilo mnogo različitih ideja. Spomenimo, primjerice, da su prošle godine u SAD-u u predstavi nastupale transrodne osobe, odnosno žene koje su nekada bili muškarci, u Pakistanu žene čija su tijela unakažena kiselinama jer ‘nisu bile vjerne’ itd.
U Hrvatskoj je mnogo onih čija su prava uskraćena, ali ovaj put smo se odlučile za žene s invaliditetom jer su one višestruko diskriminirane. Sjetimo se samo kada je Boris Kunst opravdavao svoju ideju za legalizacijom prostitucije izlaženjem u susret zadovoljenju potreba muškaraca invalida, o potrebama žena u kolicima nije bilo ni riječi. Zar one nemaju pravo na žudnju? Zar one nisu seksualna bića – pita se Rada Borić koja se slaže s Eve Ensler oko teze da se mnogi ljudi boje izgovarati riječ vagina.
– Zar je riječ vagina strašnija od atomske bombe ili kiselih kiša ili terorizma? Mora da posjeduje neku vrstu razorne moći – kaže Rada. No, i unatoč tome u našoj sredini postoje one koje su hrabre, one koje su odlučile progovoriti o vaginama pa će tako i ovog proljeća Monolozi doživjeti svoju splitsku verziju.
Zahvaljujući njima kazališna publika još će jednom imati prilike čuti odgovore na pitanja koja je Ensler postavila intervjuirajući više od dvjesto žena raznih profesija, nacionalnosti i dobi. ‘Kad bi se tvoja vagina odijevala što bi nosila? Kada bi tvoja vagina mogla govoriti što bi rekla?’ ili ‘Na što ti miriše vagina’ – samo su neka od njih.
Tepam svojoj vagini
Kako napreduje predstava provjerili smo zavirivši na probu, gdje smo između ostalih zatekli Miu Roknić, glumicu Gradskog kazališta mladih, koja se, osim u funkciji glumice, u ovom projektu našla i kao koordinatorica te ‘v.d. redateljica’. Nas je zanimalo što ju je ponukalo na ovaj angažman. – Najprije sam pročitala tekst koji mi se jako svidio pa sam odlučila sudjelovati. Izazov mi je prenijeti poruke i iskustva žena iz cijeloga svijeta drugim ženama, odnosno u jednom kulturnom kontekstu pomoći u skidanju tabua s kojima mnogi ljudi žive.
Inače, ja ću u predstavi tumačiti lik male Šuške-Buške koja dolazi iz stroge patrijarhalne obitelji i koja je proživjela silovanje očeva prijatelja, a na kraju je pronašla ljubav u zagrljaju druge žene. Posebno mi je napeto tumačiti baš taj lik jer mislim da je populacija koja odabire istospolne partnere jako diskriminirana, posebice ovdje u Splitu – kaže Mia, a mi smo je upitali koliko je njoj osobno (ne)ugodno govoriti o vaginama javno.
– Ja i sestra smo prilično slobodno odgajane tako da se ne sramimo svojih vagina, one su jednostavno dio našeg tijela. Koristim li riječ vagina? Moram priznati da nisam nikad rekla idi u vagininu mater. Ali svejedno prihvaćam tu riječ jer je univerzalna. Pa ipak, kada želim biti dobra prema sebi onda joj radije tepam, no radeći na ovome tekstu ova mi se riječ nekako uvukla u život – kroz smijeh nam je priznala ova glumica, a mi smo je za kraj upitali i što bi njezina vagina rekla svijetu da može govoriti, na što je Mia, uz osmijeh od uha do uha, ispalila: ‘Budite slobodni!’ Ponešto drukčije osobno iskustvo imala je plodna splitska spisateljica mlađe generacije Aleksandra Kardum. Ona nam je otkrila:
– Javno govoriti o spolnosti i tjelesnosti za mene je posve novo iskustvo. Naime, ja sam kao produkt određene kulture i tradicije i sama inhibirana u ovom izričaju pa je sudjelovanje u projektu za mene jedan korak naprijed. Moram reći da mi je u početku zaista bilo neugodno, no sada sve manje ili uopće više nije. Sam termin vagina nije toliko korišten u mom osobnom životu i odgoju, zapravo je on najrjeđe korišteni naziv koji mi zvuči posve medicinski. Koja bi joj riječ bila ugodna zamjena, pitali smo je. – Iskreno, mislim da bi javno teško našla tu riječ – priznala nam je Aleksandra, a nas je zanimalo kad bi njezina vagina mogla birati što bi obukla za premijeru predstave.
S dlačicama ili bez?
– Svakako bi to bila neka dolčevita – kroz smijeh nam je priznala ova spisateljica čiji je motiv za uključivanje u projekt ‘Vagininih monologa’, kako kaže, bio onaj plemeniti krajnji cilj, odnosno upozoravanje na sve zlostavljane, potlačene i silovane žene te afirmacija žena kao ravnopravnih bića koja napokon mogu javno govoriti o svojem tijelu, a ne da se ta tema uvijek stavlja pod tepih.
Jedna od sudionica u ovom projektu udruge Domine jest i Lidija Florijan, glumica iz GKM-a, koja u predstavi tumači lik žene čiji muž preljubnik zahtjeva da ima obrijanu vaginu. Bi li ona sama izišla u susret takvom zahtjevu u životu? – Nemam ništa protiv dlačica, one su dio naše vagine. Da mi neki muškarac dođe s takvim zahtjevom ne znam, možda bih mu i udovoljila ali ne bih voljela da baš sasvim bude gola jer tada bih se osjećala kao mala djevojčica – kaže Lidija koja se u Split nedavno doselila iz Osijeka gdje je radila u Hrvatskom narodnom kazalištu 15 godina.
– Imala sam raznih uloga, a jedna je zahtijevala skidanje do gola. Za to mi je trebalo puno hrabrosti. Kad je takav zahtjev opravdan tekstom i režijom onda ne zazirem od toga. Tako je i s ovim tekstom, mislim da ćemo Monolozima pridonijeti skidanju srama. Meni iskustvo pomaže kao glumici, ali i privatno da pomičem granice – ispričala nam je Lidija, otkrivši nam da bi njezina vagina, kad bi trebala birati, za premijeru obukla dijamante.
– U predstavi je samo naizgled riječ o vaginama, puno je važnije prihvaćanje i oslobađanje osobnosti – rekla nam je, pak, spisateljica Tanja Mravak, koja također sudjeluje u ovom humanitarnom projektu. – Što se tiče teksta, odnosno lika koji tumačim, nije mi neugodno, a i zanimljiv je kao literarni predložak. Trema postoji, ali iz drugih razloga – otkrila nam je Tanja. – Osobno, sudjelovanje u ovoj predstavi nije učinilo bitan pomak u prihvaćanju vlastita tijela jer s tim nemam problema, ali su glumačke probe potpuno novo i vrlo interesantno iskustvo.
Bilo bi mi drago kad bi ova predstava utjecala na žene da s više ljubavi prihvate svoje tijelo jer kad se spoji patrijarhalna sredina i novonametnuti kult tijela i mladosti, neprihvaćanje i mržnja spram vlastita tijela utječu na puno više aspekata života nego li je samo tjelesnost – zaključila je Tanja. Na probi smo zatekli i novinarku Anu Jerković koja nam je rekla da se priključila projektu na poziv ‘Domina’ primarno radi njegova humanitarna karaktera.
Svaka je lijepa
– Sama predstava na određeni način pomiče granice u patrijarhalnim društvima, ali i unutar nas samih jer je riječ o istraživanju vlastitih granica pa i o njihovom prelaženju. Dakako, smisao predstave nije samo naše vlastito istraživanje već želimo ispričati i priče onih žena koje nemaju zdrav odnos prema svojem tijelu, jer možda žive u kulturama gdje je njihova ženstvenost zatomljena.
Konkretno, moj monolog govori o rigidnom islamskom sustavu koji nama možda nije toliko blizak, ali moramo biti svjesni i takvih situacija u kojima žene moraju biti potpuno prekrivene i nemaju pravo na pokazivanje ženstvenosti, zbog čega postaju građani drugog reda. No, i kod nas je još uvijek snažno izražen patrijarhat, a to možemo vidjeti i po korištenju ili nekorištenju nekih riječi poput vagine. Mislim da će i ova predstava pridonijeti da žene više i otvorenije pričaju o svojoj ženstvenosti i seksualnosti kako bi se na posljetku i same bolje prihvatile – rekla nam je Ana čija bi vagina, kad bi mogla govoriti, poručila: ‘Svaka je žena lijepa.’
Uz spomenute žene koje smo sreli na probi ‘Vagininih monologa’ u predstavi će sudjelovati još i spisateljica Olja Savičević Ivančević, novinarka Nina Kljenak te Neda Tudor iz udruge za gluhoslijepe osobe, a novac od prodanih karata ići će za pomoć samohranim majkama s invaliditetom. Split će tako bar na jednu večer u Hrvatskom narodnom kazalištu ovoga ožujka postati vagina friendly grad, a kakve to posljedice može imati ostaje nam vidjeti. U svakom slučaju, kako bi Eve Ensler rekla, vagina je progovorila i više nitko ne može zaustaviti njezinu priču. Sve zainteresirane žene s invaliditetom još uvijek se mogu javiti udruzi Domine ako žele sudjelovati u projektu.
